Arhiv tekstova

T(v)jednik

Prvih dana 2006. godine pojavile su se naslovnice domaćih novina ogromnih slova, kako je Ukrajina »ukrala« od Rusije samo u ovih nekoliko dana oko 2,5 milijuna kubičnih metara zemnog plina, iz cjevovoda koji preko njezina teritorija snabdijevaju Zapadnu i Istočnu Europu. Termin »krađa« je iz kaznenog prava i znači doslovce – »oduzeti tuđu pokretnu stvar u namjeri da se njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravna imovinska korist«. Taj termin se odnosi na fizičke osobe, dok za pravne, kao što su prije svega države, upotrebljavaju se drugi termini – neovlašteni produžetak ugovora, kredita, kompenzacija i slično. Situacija se, naravno, za par dana smirila jer se radi o nužnom dogovoru za koji je zainteresiran cijeli razvijeni svijet. Ali ovdje je bitno to da je u našem udarnom tisku u samom početku sve okarakterizirano kao casus belli (razlog za rat), što bi neki krugovi jako željeli, kao i silom »uskrsnuće« SSSR i dakako SFRJ (kakvu su Slobodan i Mira umišljali), a tada će lako sa »žutima«, »plavima« i svima koji nisu »crvene ruže«. Lako će raspustiti Haški sud, nevladine organizacije i obrnuti tranziciju. No, za takva razmišljanja ovdje, Putin, koji po prvi puta predsjedava »velikim 8«, jako pazi na eho Europe i razvijenog svijeta. Kotač povijesti se teško ili nikako ne vraća unazad, lijepi naši udarni uvodničari tiska.                                                                  U prazničnom trobroju cijenjeni dnevnik je na zadnjoj stranici proglasio »dopisnicu godine«, sliku Subotice, kako je vidi anonimni autor. On prije svega vidi prijestolnicu Beograd kao ogromnog čovjeka s bradom, original radikalskog vođe Nikole Pašića, veliki spomenik na Trgu Marsa i Engleza (kako je prozvan od Peđe »Isusa« Ristića, znamenitog arhitekta), potom vidi pokrajinsku metropolu Novi Sad kao bujnu plavojku s kratkom suknjom koja nam rađa brojnu djecu (?) (otkuda ta asocijacija) i konačno autor vidi Suboticu kao mrtav srednjoeuropski pogranični grad poput Trsta i sličnih, u kojima se ništa ne događa. Gdje nema nikakve kulture niti zabave osim Engelsove s kafićima. Čemu te fontane, granični kolodvor i obiteljska slavlja, čemu paprikaši i tamburaši – kad se osim toga ništa u gradu-selu ne događa. I kome trebaju ovakvi mali gradovi – sredovječne dame s roza rukavicama? Nama trebaju, gospodine slavodobitniče, nama Subotičanima, Mađarima, Hrvatima i Srbima, čije je korijenje dublje u zemlji od stabla ogromnih australskih celtisa, čije kroš-nje nam stotinu godina i više prave hlad cijelim asfaltiranim gradom, nama koji imamo Dužijancu, Berbanske dane, Ljetni filmski festival, Veliko prelo zimi i Kosztolanyijeve dane. A imali smo 150 godina staro veliko monumentalno kazalište, ali »oljušeno« je i sada se predstave igraju kojekuda, osim Dječjeg kazališta koje ima svoj dom. Naše legendarne kavane su na čudnovat način postale banke raznih ispostava (kažu 37) vladara kapitala i moći, a još imamo i dva kina. Ima, ima elemenata ozbiljnog grada i tradicije i ljudi naviklih na toleranciju i nevolje. Nama je dobra ovakva Subotica, ne damo da se poruši i napravi veća i bolja. A znanom liberalnom listu ne čestitamo za dopisnicu!