Arhiv tekstova

Kao dijete, bio sam pobožniji nego sada. Kada se sjetim svoga djetinjstva, nostalgično razmišljam kako je bilo lijepo biti onakvo dijete. Svaki dan sam provodio barem sat u molitvi u crkvi, a osim toga sveta misa i još po koja pobožnost. 

Sjećam se voljenih listopadskih Večernja. U ono vrijeme nije postojala večernja misa, nego je u listopadu bila pobožnost molitve krunice i pjevane litanije pred Presvetim Oltarskim sakramentom. Crkva je bila redovito popunjena. Išao je stariji svijet i mi djeca. Naša kuća bila je pola sata udaljena od crkve. Kad se polazilo na Večernje, ulica se »crnila« od svijeta. Ja sam redovito »vrebao« kada će otvoriti kapiju naša komšinica Vituš-neni. Bila je preko osamdeset godina. Uvijek jednako stara, jednako obučena. Ne baš osobito ukusno, ali je uredno i čisto. Vidjelo se da je odijelo staro, ali je starica nekako živjela s tim. 

UČITI IZ PROŠLE GODINE: Zašto sam volio ići na Večernje s Vituš-neni? Sigurno zato što je i ona mene voljela. Međutim, daleko je bilo zanimljivije to što je svaki dan na putu do crkve i na povratku imala za mene nove i nove priče. Nisu to bila književna djela, a najmanje pročitane priče, nego je to bila priča iz života. Starica je bila izvanredno bistra i stoga je znala svaki detalj svoje duge prošlosti pričati zanimljivo i uvijek novo. Tako je to trajalo godinama, dok ja nisam pošao u Sjemenište, a moja Vituš-neni već davno počiva u grobu. 

Zašto sam ispričao ovaj doživljaj iz svog djetinjstva? Nalazimo se na smjeni građanske godine. Otišla je Stara, a došla Nova. Tijek godina me podsjeća na to moje dnevno »hodočašće« s Vituš-neni. Bila je uvijek ista, a ipak uvijek nova. Ista je bila po mnogočemu, pa i po odijevanju, a uvijek nova sadržajem svoje priče kojom me je obogaćivala. Tako gledam na Staru godinu. Otišla je u otrcanom starom odijelu, više-manje uredna i stara. Odnijela je svoje dane i svoje priče. Ostale su uspomene, sjećanja i događaji. Nekim događajima nas je opečatila, nekima zadužila, a nekima optužila. 

Ne da se puno ispraviti. Da smo znali drugačije, vjerojatno bi drugačije radili. Reći ćemo: Nije se moglo drugačije. Moglo se je. Mi nismo znali drugačije. A logika je naša krivica u tome neznanju ili ne-htijenju, ostaje onome koji jedino istinito prosuđuje prošlost. Sigurno da će ostati neke optužbe godine prošle – godine Stare – za koju ćemo odgovarati i pred Sucem povijesti. Tog se suda bojim. Teško je ispraviti krive korake čije će posljedice ostati trajne kao rana, ili još gore, kao nekakav kraj. Neke stvari smo u godini prošloj – godini Staroj – zauvijek pokopali, a nismo smjeli. Kako se pojaviti pred Sudcem povijesti? 

No, sada se okrećemo prema godini Novoj. Ona je pred nama. Mrtve ne možemo uskrisiti, zlo učinjeno ne možemo popraviti, ali se možemo okrenuti prema boljem. Učiti iz prošle godine, znajući da ćemo prolaziti istim putem, ali dati novi sadržaj i novo svjetlo o svom putovanju. I ovoj godini treba dati »novu priču« – novi sadržaj. Stoga sam se u ponoć početka Nove godine pomolio molitvom Crkve: »Bože, tebi nema početka ni kraja, ti si sve stvorio. Tebi posvećujemo početak ove godine: daj da je proživimo u blagostanju, svetosti i dobrim djelima.« Prvo dakle se obraćam Bogu, svjestan svoje nemoći da određujem vrijeme. U njemu nema vremena. U njega dakle mogu utopiti i svoju prošlost i svoju sadašnjost i prepustiti mu svoju budućnost. Ima, dakle, lijeka i mojoj prošlosti i nade mojoj sadašnjosti. On »nema početka ni kraja«. Stoga je vrijeme koje mi brojimo, ipak relativno. Obraćam mu se stoga kao Gospodaru povijesti i Stvoritelju vremena. Dobro je znati da je Bog vječan i da je vječno dobar. Stoga se barem smijemo i pokajnički okrenuti na Staru godinu i predati je Njemu. Još važnije je posvetiti prve vapaje i svoj pogled u Novoj godini Njemu. Zašto? Jer je Gospodar povijesti i sada i uvijek, dakle, i u ovoj godini. 

DOBRA DJELA – ŽIVOTNI ZADATAK: Ono što bi bilo vrlo bitno za svakoga od nas je suradnja na ona tri molitvena zaziva: »da je proživimo u blagostanju, svetosti i dobrim djelima.« Treba dakle svjesno živjeti svoje vrijeme. Okružuje nas apatija, umor i nezainteresiranost. A mi ipak trebamo intenzivno živjeti svoje vrijeme. Ono nam je darovano sada i ne možemo ga neodgovorno upropastiti. Treba, dakle, intenzivno proživljavati. Pripazimo: ne preživljavati, nego proživljavati. Dakle, surađivati sa svim okolnostima i izazovima odgovorno i s dobrom nakanom. Blagostanje je riječ koja nas može zavesti, ako mislimo da je to stanje izobilja, bezbrižnosti i bogatstva. Ne. Blagostanje u religijskoj kategoriji je dobar odnos s Bogom i ljudima, gdje ne kraljuje prljava savjest, sebični interesi, nego jednostavno: blago-stanje. Biti blag i tako oko sebe širiti stanje blagosti znači biti u civilizaciji ljubavi za bolji svijet. Da je to tako, još su dva vapaja koja potvrđuju tu raspoloživost blagog stanja. To je svetost i dobra djela. Što je svetost? Biti čovjek onakav kakav jesi u očima onog koji te najbolje poznaje. Biti istinit, bez maske i himbe. Biti ponizan, jer je to jedino istina o nama. Ali ta istina oslobađa, ohrabruje i čini nas prihvatljivim ljudima. Svetost nije privilegij, nije ni iznimka, nego je poziv upućen svakom. Svetost je put ka vlastitoj slici koja je ostvarena u najviše mogućoj realnosti. Trebamo konačno shvatiti da je svaki čovjek svet već ontološki i da je vrlo velika opasnost ne biti svet, jer to znači otpad od čovječnosti. Nas je takvima učinio Bog. Kako to postići? Kaže molitva: dobrim djelima! Dakle, što nam predstoji u Novoj godini da ima ljepšu i novu priču? Dobra djela. Stoga okrenut jednoj godini koja je nastala, idem ponovo na Večernje »dobrih dijela«. Kad bi svatko od nas dao zadatak svome životu u ovoj godini dobra djela, bila bi godina stvarno Nova. Blažena Majka Terezija je rekla: Ni jedan dan bez nečega lijepoga za Isusa – za bližnjega. Neka je sretna!