Arhiv tekstova

Kako doživljavamo svoje podrijetlo, kako smo ga očuvali i što smo imali prigodu slušati od svojih starijih članova obitelji proučava upravo mlada Subotičanka Biserka Jaramazović. Onaj tko ju je upoznao preko slika i iz glavne uloge u filmu »Klapim« ne zna kako upravo ova mlada dama misli i osjeća na način na komu bi joj mnogi daleko stariji pozavidjeli. Po prirodi je stidljiva, tiha i mirna, svjesna je svoje vrijednosti i svoga cilja. Završila je nižu muzičku školu i Gimnaziju u Subotici, a sada je studentica četvrte godine etnologije i engleskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 

4Kako si se odlučila studirati etnologiju? 

Pa, ne mogu reći da je to dugo postojalo u meni i zrelo godinama, naprotiv došlo mi je odjednom i sad se ne kajem i drago mi je što sam krenula u tom smjeru. Slušala sam o etnologiji i kao svakom laiku djelovalo mi je egzotično i zaintrigiralo me je. Nisam se razočarala. Možda me je potakla priča bake pošto mi je pripovijedala o prošlosti kako je to kadgod bilo, kako su slavili ranije određene blagdane i sad se još na predavanjima referiram na baku. Mislim da bi mi ona još i sad mogla biti dobar izvor informacija i velika pomoć na studijama. 

Kad bi se razložilo, riječ etno na grčkom jeziku označava narod, a logos znanost, riječ ili slovo. To su nekoć prevodili kao narodoslovlje ili narodoznanstvo, a sad smo se osuvremenili pa koristimo strane riječi kao što je etnologija. 

4Što izučavate na odjelu za etnologiju? 

Kolegiji su raznovrsni, tek na višim godinama studija dobivamo stručnije kolegije. Postaje sve zahtjevnije jer se sprovodi reforma na našem odsjeku i sve je više praktičnog rada, što podrazumijeva tjedan dana izvještavanja i pisanja projekta. Moje studije odnose se na tradiciju, običaje i kulturu življenja, a šire bi se odnosilo na novi kolegij pod nazivom tradicija i suvremenost, koji se ne svodi samo na istraživanje prošlosti nego se istraživanja povezuju sa suvremenošću. Tako trebamo objašnjavati što se to i sada zbiva. Na prvoj godini studija bavili smo se hrvatskim narodom i slavenstvom općenito, a imali smo jedan kolegij koji se ticao izvaneuropskih naroda i tradicija. Baziramo se na hrvatski i slavonske narode, a izučavamo i šire. Primjerice na prvoj godini izučavali smo južnu i centralnu Afriku dok smo se na trećoj godini pozabavili Indijancima, točnije bila je to neka kalifornijska skupina. Zvuči veoma egzotično, što i jest. 

Danas se osim osnovne djelatnosti etnologija bavi i mnogim drugim područjima, tako Biserka s kolegicama kroz seminarske radove izučava i teme poput navijačkih skupina, gradske podkulture, pankera i skinhedsa. No, vratimo se kulturi. Naša je sugovornica glumila u filmu »Klapim« autora Ivana Ivkovića Ivandekića, gdje je i nagrađana za najbolju žensku ulogu Zlatnim prstenom. I pokraj uspjeha ne vidi sebe kao glumicu, već gleda na to kao hobi i lijepo iskustvo. Svoju ulogu u filmu opisuje povezivanjem prošlosti i sadašnjosti satkano s mnogo simbolika s našeg podneblja. Prijavljivanje filma na festival Žisel i samo prikazivanje doživjela je vrlo spontano. Film smatra suvremenom etnologijom iako on nije dokumentarističkog karaktera, ali po njenome mišljenju on zasigurno dokumentira i ukazuje na bitne činjenice. Ona i danas tvrdi da bi bio dobar izvor za etnologe.

4Posjeduješ lijepu zbirku fotografija koja je bila i izložena u Tavankutu i u uredništvu Hrvatske riječi. 

Veoma mi je drago što moj prijatelj Ivan teži održati i dokumentirati slike u nošnji. Imam svoju nošnju koju sam dobila od ujne i ona je vrlo stara, te za mene veoma vrijedna. Drago mi je što imam fotografije u njoj jer jednog dana te nošnje više neće biti. 

Biserka Jaramazović želi proučavati svoje podrijetlo, a ta joj se želja intenzivnije javila kad je upisala ovaj studij. Rado izučava Bunjevce, pa se desi da joj na predavanju malo odlutaju misli, ali čim čuje riječi profesorice »eto tako na primjer naši Bunjevci« pažnja joj se odmah vrati. Tako nam je ispričala zanimljivost koju je jednom prilikom čula od profesorice Tihane Petrović, kako su Bunjevke zahvaljujući zemljopisnom položaju, multinacionalnom okruženju, te drugim čimbenicima bile najotvorenije inozemnim, vanjskoeuropskim utjecajima glede mode. Kao i danas, tako je i nekad Pariz bio glavni grad po pitanju mode, odakle su stizale novine modnih trendova. Do Bunjevki ti su utjecaji brzo dolazili, mnogo brže nego do ostalih slavenskih naroda. Konkretno, što se tiče donjeg rublja, Bunjevke su među prvima s ovih prostora počele odijevati donje rublje u današnjem obliku. Tek u prvoj polovici dvadesetog stoljeća obične pučanke poči-nju nositi donje rublje. Biserka je bila vrlo ponosna na tu spoznaju. 

4U kakvom Ti  je sjećanju ostao izbor za bandašicu? 

Bila sam prije svega iznenađenja pozivom, ali pristala sam bez razmišljanja. Trudila sam se sve provesti kako je trebalo i koliko se sjećam sve je teklo spontano. Tek kada je sve prošlo, mogla sam sabrati svoje dojmove. Sva ta dinamika i napetost ostala je u zaboravu, a pamtim lijepe trenutke i iskustvo koje ću moći prepričavati. Bila mi je čast i smatram taj poziv našim lijepim crkvenim običajem. 

Odličnoj studentici etnologije osim studija preostaje vrlo malo slobodnog vremena, ali su joj područja interesiranja ostala ista. Voli pjevanje i to solo, zborsku i duhovnu glazbu. Ponosna je na završenu nižu glazbenu školu, a u srednjoj školi, osim Gimnazije upisala je solo pjevanje u klasi prof. Eve Herodek. Budući da je to doista radila iz ljubavi, ima osjećaj da je to razdoblje veoma kratko trajalo i kako je to mogla još produbljivati. Život ju je odveo na drugu stranu. Solo pjevanje joj je još uvijek ostalo kao neostvarena želja. Kao i njen karakter, tako su i njeni planovi za budućnost sasvim jasni. Kad je odlazila na studije svima je objavila, da odlazi tako da se vrati. Iako je život nepredvidiv, ona taj plan još uvijek čvrsto drži u ruci.