Arhiv tekstova

Dugo već nisam vidio Ivana Bonusa, pučkoga pjesnika podrijetlom iz Slankamena, koji je opjevao srijemsku ravnicu uzduž i poprijeko, njenu Frušku i njene vinograde, a tek Dunav! Slučaj je htio da se nađemo u zagrebačkim Ravnicama, da se sretnemo ponovno po tko zna koji put i da ponovno ćaskamo o Srijemu i ravnici u kojoj smo odrastali. Naprosto, ne možemo bez ravnice. I dok nisam ni uspio reći što želim, već mi je recitirao jednu od svojih pjesama. 

Ivana Bonusa čitateljima »Hrvatske riječi« gotovo i ne treba predstavljati. Ta on se predstavio svojim stihovima davnih dana, a znan je u Subotici, u Zemunu, Somboru, Mitrovici, Monoštoru, Baču i Rumi. Dugo je živio u Vojvodini i pustio korijenje, a znan je i diljem Hrvatske pa i znatno šire. Opjevao je Srijem i Dunav, opjevao je Hrvatsku, ali on je ipak pjesnik srijemske ravni. 

 

HR: Nedostaje li Srijem, nedostaje li Dunav?

Dakako da nedostaje, fali, ali znajte, Sava se ulijeva u Dunav pa dio mene često iz Zagreba stigne i do Dunava, do Srijema. Ta Srijem i Dunav spojeni su sustavom spojenih posuda, i mene su mogli protjerati iz Srijema, ali nisu mogli protjerati Srijem iz mene. I kada sam otišao, sanjao sam taj moj Srijem, sanjam ga i dandanas. A održavam i stalne veze, tamo su ostali moji dragi prijatelji, pa ponekad i odem do Srijema, a i kada ne odem, pjevam o Srijemu. Bio sam u mojemu Slankamenu, bio na Dunavu, pokvasio noge unatoč hladnoći u studenome, pa smo tako drugovali tren ili dva, a onda sam posjetio groblje, posvetio pretke i izmolio Očenaš, otišao u crkvu na svetu misu, plakao od sreće što sam ponovno u Slankamenu, a kada smo polazili nazad, kleknuo sam i poljubio šor slankamenski, prašinu po kojoj sam bosonog hodio, momkovao i ašikovao, kerio se i cure ljubio.

HR: Danas živite u Zagrebu. Koliko se, kao Srijemac, osjećate purgerom?

Teško je odgovoriti na teško pitanje. Ja sam Srijemac i Srijemac ću ostati dok god sam živ, dok ne umrem. Ja sam i Zagrepčanin, jer to je oduvijek bio moj glavni grad. Zagreb je nama u Srijemu uvijek bio metropola, jer čitav je Srijem bio hrvatski. Srijem je moj zavičaj, moje srce i moja duša, a Zagreb je moj novi dom, gdje sam udomio moju obitelj, gdje su stasala moja djeca, školovala se i osnovala svoje obitelji, gdje još uvijek maštam i pišem o Srijemu i sve to slažem između korica novih knjiga, ili to širim putem novina i časopisa, radija i televizije.

Još uvijek nisam odgovorio koliko sam danas Zagrepčanin. Došao sam ovdje 1991. godine, bolje reći, otjeran sam. I kada sam tih godina, 91., 92., 93. pa do 95. putovao iz Zagreba u Osijek, Đakovo, Vinkovce i Požegu, dakle tamo gdje su sve doselili moji Slankamenci, pa kada sam se vraćao u Zagreb, uvijek sam imao osjećaj da idem od kuće, a ne kući. Tek sada, posljednjih godina, imam osjećaj kad idem iz Zagreba da idem od kuće, a kada se vraćam da se vraćam doma. Ali, ja to ne shvaćam tako tragično, jer i Zagreb i Srijem su moji, a ja sam i tu i tamo svoj na svome. Isto kao kada bi Vas u vašem dvorištu pitali volite li više prednju ili stražnju avliju. Dakle, ja sam danas i purger i Srijemac, i Šokac, i sve to zajedno.

HR: Spomenuli ste djecu, spomenuli ste obitelji, gdje ste svi danas i kako ste se snašli?

E, volim odgovarati na lakša pitanja. Ja i moja baka Ana imamo četvero djece i devetero unučadi. Svi su poženjeni i poudavani, svi su u sretnim brakovima, i naša unučad raste na naše veliko zadovoljstvo. Najstarija kćer Jelena i njen muž Marko žive na Visu i imaju dvoje djece, Katarina i njen Željko žive u Šibeniku i također imaju dvoje djece, najmlađa kćer Beta udala se u Čepin, također za Slaknamenca Đuru i oni imaju troje dječice, a naš miljenik, naš sin Braca oženio je Marijanu i ima također dvoje djece. Evo, to je moja nova obitelj koja je zagrlila čitavu Hrvatsku, i ja i moja baka Ana danas smo sretni ljudi.

Podigao sam i ovdje 1 hektar nasada jabuka i bresaka, imam malo vrta, imam Ferguson i nešto priključaka i ja i moja baka sve to na vrijeme obradimo i uberemo, a viškove prodamo na zagrebačkom placu. Proizvodim i ovdje jabuke i breskve, lovim šarane, jer voćnjak mi je tik uz Šodericu, umjetno jezero tu blizu Ivanje Rijeke, i još mi samo fali vinograd. Ali ja se vina nisam odrekao i još uvijek pijem fruškogorski rizling, što bi rekli naši Srijemci, kakav se riđo oždrijebi, takav i crkne. 

HR: A da se vratimo unatrag, u vrijeme kad nije bilo vrijeme, kada se nebo smrklo iznad Srijema i kada ste morali iz rodnog Slankamena, kada ste i Vi, i mnogi Srijemci morali put Zagreba i put Hrvatske? 

Bilo je to čupavo vrijeme, vrijeme rata, vrijeme rizično u svakom pogledu. Bilo je to vrijeme donošenja važnih osobnih odluka, otići ili ostati. Nemojte misliti da je bilo lagano riješiti tu dvojbu. Ali i pritisak je bio konstantan, pa nisi imao puno vremena, moralo se razmišljati brzo, moralo se djelovati još brže. I ja sam prelomio, spakirao se i došao.

HR: I čim ste došli, osnovali ste asocijaciju svih Srijemaca i svih Hrvata koji su pobjegli iz Vojvodine, kako ste je tada nazvali Zajednica izbjeglih i prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.

Imao sam sreću da sam zamjenom imovine došao u Zagreb, a tu sam zatekao puno naših ljudi, starog poznanika iz Srijema, iz vremena kada smo osnivali DSHV, dr. Bičanića, liječnika koji je došao iz Kukujevaca, jednog divnog čovjeka iz Plavne, Zlatka Pintera i još neke i rodila se ideja da se organiziramo, jer mi smo bili prve laste, prve ptice selice, a ljudi dolaze svakodnevno i treba im pomoći.  Pomalo  sam već bio umoran, od te svoje poezije i od osnivanja DSHV-a, pomalo nesretan zbog činjenice da sam protjeran, no Zlatko i Milan su bili ustrajni, i u prosincu 1991. godine osnovali smo Zajednicu u Zagrebu, udrugu koja će okupiti sve koji su protjerani iz Vojvodine, ali i sve one koji su iz bilo kojih razloga i ranije napuštali te naše krajeve. Pa nismo mi ni prvi ni posljednji koji su otjerani iz zavičaja, ali nama je ta naša tragedija izgledala najteža.

HR: Vama je jednostavno suđeno da uvijek nešto osnivate. Osnivali ste zajednicu u Zagrebu, a nešto prije toga, dok ste još bili u rodnom Slankamenu, osnivali ste DSHV, prvu političku stranku Hrvata u Jugoslaviji, u Vojvodini, naravno, kada se činilo da demokracija ulazi na velika vrata i na te naše prostore, da je višestranačje poželjno i neizbježno, no ubrzo potom počinju nevolje, počinje prozivanje i upiranje prstom, pozivanje na »informativne« razgovore, batinanje i protjerivanje.

Baš tako, ne sjećam se točno nadnevka, ali znam da sam te 1990. došao kući s Đakovačkih vezova i da sam tamo čuo – osniva se stranka u Subotici. Skupilo se nas nekoliko i dogovaramo da treba ići u Suboticu, to je prva politička stranka Hrvata i mi tu upravo vidimo našu šansu u novonastalim uvjetima. Ljudi su bili sumnjičavi, trusno je to vrijeme, sjedimo u našem Hrvatskom domu i razmišljamo, i ipak odlučimo nas nekoliko da treba ići, mislim da nas je bilo desetak iz Slankamena i nekoliko Hrvata iz Petrovaradina i sudjelujemo na osnivačkoj skupštini u Subotici. Nas trojicu, Ivana Rajkovića – Kudu, Vjekoslava Vidalinu i mene izaberu u Vijeće, a onda smo mi odmah iza toga, mislim u IX. ili X. mjesecu održali osnivačku skupštinu u Slankamenu i utemeljili ogranak DSHV-a, a za predsjednika izabrali čika Mišu Ivku. Poslije je to krenulo u cijelom Srijemu.

HR: Nije slučajno da je DSHV osnovan baš u Subotici, jer tamo je bila intelektualna jezgra, sjedište hrvatskih institucija, tamo su Srbi uvijek bili manjina a većina Hrvati i Mađari?

Ne znam zašto, ali mi smo u Srijemu vjerovali da će se to dogoditi u Novom Sadu, i kad smo čuli da je to u Subotici, bili smo malo zatečeni, mada i ovako kako Vi postavljate, to zvuči logično. No Bogu hvala da se to dogodilo, a Subotica i njena inteligencija, njeni poduzetnici, preuzeli su na sebe odgovornost i obvezu, i to je počelo funkcionirati, a kako se poslije pokazalo, to funkcionira i danas.

Poslije smo mi pokrenuli Srijem, dr. Bičanić je bio koordinator, a mi smo u Slankamenu za koordinatora izabrali moga mladog prijatelja Huga Štoku, no, nažalost, danas je pokojni, ali je vrlo odgovorno i predano obavljao svoj posao. Ali, ono što Subotica nije imala, što se u Subotici nije dešavalo, kod nas se u Srijemu desilo vrlo brzo i zbog zemljopisnog i zbog povijesnog položaja. Naime, Srijem je oduvijek bio hrvatski i Srbi nam to nisu mogli oprostiti, a drugo, meni su odmah rekli, nemoj misliti da ćemo pustiti da nam tu nadomak Beograda mašeš tim vašim barjakom sa šahovnicom. I kako smo gdje osnivali DSHV, tako su jačali napadi na aktiviste i simpatizere.

HR: Zasmetao je naš stijeg, naš barjak hrvatski, a ustvari bio je to samo povod za etničko čišćenje Srijema koji je još uvijek bio na neki način hrvatski, i u dosta su mjesta Hrvati bili većinski narod, kao npr. u Slankamenu, Golubincima, Hrtkovcima, Kukujevcima, Gibarcu?

Jest, ali kad se danas sjetim tog vremena, i sam imam dojam da smo mi tim našim barjakom prkosili njima, da smo upravo njime omalovažavali onu njihovu napuhanu euforiju, i to nam nisu mogli oprostiti. Isticali smo mi u Srijemu i ranije naš barjak, našu hrvatsku trobojnicu s petokrakom, nije im bilo po volji, ali nisu tako reagirali. A kad smo prvi puta istaknuli naš crven-bijeli-plavi bez petokrake, e, to im je zaparalo i oči i mozak. Sjećam se tih se dana u Slankamenu okupio čitav vrh DSHV-a, došli i Bela Tonković i Ante Skenderović, došli ovi iz Novog Sada, iz Inđije, a mi snimljeni materijal proturili HRT-u, e onda su načisto poludjeli, i tada je počelo. Tada su mnogi morali otići, tada sam i ja protjeran. Tko ne osjeti na svojim leđima, taj to i ne može cijeniti. A Srijem je očišćen sustavno. Nama je ta činjenica bila jasna i onda i danas. Pa u Srijemu više nema ni jednog jedinog mjesta gdje su Hrvati većinski živalj. Pa molim ja vas, što je to onda. Cilj je bio očistiti Hrvate, svesti ih na najmanju moguću mjeru, da u glasačkoj mašini ne mogu utjecati na krajnji rezultat. 

E sad, među nama je bilo dvojbe, otići ili ostati. Pa bilo je i prije strašnih vremena, uzmite samo Drugi svjetski rat, samo u Slankamenu nestalo je 150 ljudi u tom ratu, i platili smo visoku cijenu. Pitali smo se, hoće li cijena ponovno biti tako visoka, ali nije nas bilo strah ponovno platiti i tako visoku cijenu, više smo se plašili da to bude uludo, zabadava. Znali smo pouzdano da našu Hrvatsku ne možemo dobiti u mome Slankamenu, jer Srijem nam je otet već puno prije, pa smo riješili dobiti je u Osijeku, Virovitici, Sisku, Petrinji, Zagrebu, Rijeci i Splitu. I kada je lavina pokrenuta, bila je nezaustavljiva.

HR: Je li baš ta dvojba, otići ili ostati, bila razlogom tako dugotrajnog iseljavanja, od 1991. do 1995. godine, jer odlazilo se odmah na početku, istina pojedinačno, pa je bila rijeka izbjeglica tijekom 92. i 93. da bi nakon Oluje bili protjerani Kukujevci i Gibarac do posljednjega Hrvata.

Svakako da jest, ali kada vam lupaju glavu, kada vam prebijaju rebra i odvaljuju bubrege, onda baš i nemate neku dvojbu. Dodajte tu još stalno zastrašivanje, prijetnje, bombe, paljevine i Šešelja koji poručuje »kese i adrese«, pa sad ti odluči. Uzmite moj primjer: prijete mi, ne spavam kod kuće, a imam ženu i četvero djece. Što sam ja mogao, pa ne radi se samo o mojoj tikvi, pa ja sam otac i roditelj, ja sam odgovoran i za njihove živote, zar i tu cijenu da platim i da to poslije nosim na savjesti. Tko to nije trpio, taj ne može pojmiti, i ne bi trebao suditi. I sad, na jednoj strani sve to, a na drugoj, moj Srijem ne može biti moj, hrvatski. Drugo, radilo se o općem nepoštovanju ljudskih prava, o kršenju ljudskih sloboda, o sužavanju vjerskih sloboda. A mi smo u Slankamenu bili poznati po našoj vjeri, mi smo pjevali Lijepu našu i za Božić i za Uskrs, za Miholjdan, za l. svibnja. Mi smo i na Tekije išli Dunavom s našim barjakom, našoj Snježnoj Gospi Tekijskoj. I onda ti sve to uzmu.

HR: Kad smo već kod vjerskih sloboda, sjetio sam se jednoga događaja u Gibarcu negdje koncem listopada 1991. godine. Umrla je moja strina Stana Šijaković i morali smo je sahraniti bez da je oglase crkvena zvona, a to je kod nas običaj od davnina. To je negdje u jesen dok se Vukovar još držao, gibarački je atar, baš tu negdje oko groblja, bio načičkan topovima velikog kalibra, 230 mm, i raketnim bacačima tipa VBR, mada oni i sada tvrde da iz Jugoslavije nije ispaljen metak na Hrvatsku, pa su se bojali da »ustaše« ne dojave »zengama« koliki je broj topništva, koliko otkucaja zvona, toliko topova.

Pa, ja ne mogu reći da smo mi baš imali takvih problema, ali ja sam rano i otišao, dapače, mi smo si ponekad uzimali i više sloboda, ali druga mjesta u Srijemu, Kukujevci, recimo, gdje su zakovali ulazna vrata na crkvi, pa Gibarac, gdje su vrata na porti zaključali lokotom i zapalili župni dvor, Nikinci, gdje su ubacili dinamit, Mitrovica, gdje su malo, malo lupali prozore, Šid, gdje su pucali po crkvi i uhitili svećenika, Vašica, gdje su crkvu sravnili s temeljem, što je to već gušenje vjerskih sloboda.

HR: Zbog barjaka ste ispaštali, zbog barjaka ste otjerani, zato ste i otišli da ga možete slobodno isticati, a ja sam nedavno bio nazočan na svečanosti u Somboru u povodu 70. obljetnice HKUD-a, a kut u Hrvatskome domu krasio je hrvatski barjak sa šahovnicom, jer nedavno je Hrvatsko nacionalno vijeće u SiCG usvojilo akt o izgledu stijega hrvatske manjine u SiCG, i to je službeno isticanje toga znamena.

Žalosno je da u Vojvodini tek danas može stajati hrvatski barjak u hrvatskoj instituciji. Pa Srbi u Hrvatskoj stalno viju svoj barjak, stalno ga ističu i nisu ga ni prestajali isticati, pa čak ni najortodoksniji Hrvati to im nisu mogli osporiti. Zar nije očito, ako gledamo reciprocitet, koliko su ugrožena prava naše manjine tamo. Da i ne spominjemo zapošljavanje naših ljudi u državnoj službi, da ne govorimo o zastupljenosti u parlamentu, o javnim funkcijama i sl.

HR: A da se malo vratimo u Slankamen, odlazili ste tamo, srećete sumještane ovdje i kakvi su vaši dojmovi, kako je danas tamo?

Teško, barem koliko do mene dopiru informacije. Ja sve rjeđe odlazim, ali veze se ne prekidaju, jer i dolaze i odlaze mlađi, koji, kako mi u Srijemu kažemo, preuzimaju kajase. Moja baka Ana ima tamo rodbinu, ja imam tamo zemlje i ne mislim je prodavati, jer danas-sutra će moji unuci stasati, pa možda svi budemo u Europi i neće biti granica, baš kao što ih na ovim prostorima i nije bilo. Ja nisam ni mislio, a ni danas ne mislim, da je Srijem neka velika Srbija, niti da će to ikada biti. On je za mene bio i ostao Vojvodina, u kojoj su se dogodili nemiri, ali nemira je uvijek bilo, i u doba Tatara i u doba Mađara, u doba Turaka i u doba Napoleona, i tko već zna što se sve događalo na toj našoj vjetrometini, i tko zna što će se sutra zbiti. Pa ne mora to sutra biti Hrvatska, ali neka bude neka uljudbena tvorevina u kojoj će svi, bez obzira na nacionalno podrijetlo, lijepo i europski živjeti. A svi su se uvjeti stekli, tu su Dunav i Sava, tu je Fruška Gora, tu je naša lijepa i bogata Panonska nizina, pa gdje to još ima?

HR: Nešto ste ipak ispustili?

Što?

HR: Vinograde?

A ne. Kada govorim o toj prekomjernoj ljepoti, stalno mislim na one predivne nasade bresaka, jabuka, šljiva, na one bremenite vinograde i ono grožđe plemenito, pa najbolje je grožđe nosilo naziv po mojemu selu, na vino koje se u meni pretače već više od 50 godina, koliko sam živio tamo i mislim da i sada lijeva iz mene bez obzira   nalazio se u Slankamenu, Zagrebu, Osijeku ili Šibeniku.

Ja sam tamo pio, pjevao i tamburu svirao u našem KUD-u, ja sam taj moj Slankamen, taj Dunav i te moje vinograde opjevao kako nitko, pa vino i dan-danas frca iz brkova srijemskih. A kad već to spominjem, taj moj Slankamen i taj moj KUD, da spomenem i jednog dobrog čovjeka i prijatelja Vlatka Bošnjaka. On, istina, nije moj vršnjak, on je vršnjak moje djece, ali smo zajedno pjevali, svirali i lumpali, a kako je bio glazbeno nadaren i obrazovan, ja sam njemu prepustio vođenje tamburaškog sastava. Ja sam bio najstariji i najiskusniji, mene su zvali Džo, ali sam bio luckast poput njih i svi su me voljeli. Ali on je vodio sastav, pa poslije i KUD, on je vodio crkveni zbor i bio je cijenjen u mjestu. On je osnovao i jedan mladi orkestar i neki od tih dečki i dan-danas sviraju u KUD-u u Slankamenu. A onda je nešto iskrsnulo, i najednom on više ne valja. Pa i on je čovjek, i on ima svojih bubica, ima svojih slabosti i svojih pogrešaka, baš kao i svatko od nas. I ne treba, čim nastane neka gungula, tjerati čovjeka i okrenuti mu leđa. Ljudski je praštati, i kršćanski. Očito je da su se podijelili oko njega, pa su i od mene tražili da kažem na čijoj sam strani. Ta nisam ja djeco ni na čijoj strani, ja sam sav svoj, a ni vi se ne smijete međusobno dijeliti i svađati, morate biti tolerantniji, i zbog Hrvata u Srijemu, i zbog KUD-a u kojemu ste poniknuli, i zbog Slankamena koji nam je svima svetinja i svima na srcu. I Vlatko treba tu imati svoje mjesto, baš kao što ste i vi svatko na svojemu mjestu i morate naći načina da se izmirite i da surađujete. Ta ja sam ljetos plakao kao malo dijete, kad sam u Vinkovcima gledao vaš nastup, koliko ste to divno pripremili, koliko ste to divno izveli. A u svakom društvu, pa i u svakom braku, dođe do nesuglasica, ali se sve da ispraviti, pa vam poručujem i putem ovoga glasila, dajte to riješite.

HR: Baš smo se raspričali i što bi rekli u Srijemu, divanu nikad kraja. Ja Vas najavio kao pučkog pjesnika, poznatog i priznatog srijemskog i hrvatskog književnika, poetu od formata, a ne dam Vam riječ reći o sebi kao pjesniku.

Pa što se tu ima reći. Iza mene je pedesetak godina pisanja, ponajviše stihova, iza mene je 15 knjiga, najčešće zbirki pjesama, ili bolje rečeno, 15. mi je knjiga u tisku i pojavit će se odmah iza Nove godine.

Počeo sam vrlo rano u sekciji našeg KUD-a »Stjepan Radić«, objavljivao u raznim listovima i časopisima i još 1979. objavio prvu zbirku »Miris oranice«, a odmah potom i zbirku pjesama »Sremica«, i tako redom. Redaju se zbirke pjesama, po koji dramski tekst, pa onda red proze, pa opet pjesme, zavičajne, ljubavne, rodoljubne, onakve, kako sam se u danom trenutku osjećao. Kad biste me sad pitali što mi je od toga najdraže, ne bih mogao izdvojiti, jer sve to podjednako volim, kao roditelj svu svoju djecu. To su pjesme o Srijemu, o Dunavu, o Fruškoj gori, ali i o Jadranskom moru, o Dalmaciji, Istri, to su pjesme o Hrvatskoj, i onoj napaćenoj, iskrvavljenoj ali i onoj samostalnoj, suverenoj i neovisnoj i međunarodno priznatoj. Tu je i moj prozni uradak »A, zašto visosti – priče o Srijemu« a ova najavljena, 15. knjiga, čudnovat je opus kojemu sam dao ime »10 tisuća godina hrvatske civilizacije«. Dobro ste čuli, 10 tisuća godina, bavim se istraživanjem, pošao sam još od Irana i puno sam stvari iskopao, puno je toga što mi uopće nismo ni znali. Malo čeprkanja po povijesti, malo istraživanja i sine mi ideja da sve to predočim javnosti, ali za sada toliko.

HR: Ivan Bonus. Seljak, ribar, pjesnik, glumac, glazbenik, pjevač, sve to zajedno ali i puno više od toga, zaljubljenik u svoj hrvatski rod i svoju hrvatsku domovinu, rođeni umjetnik čiju želju za umjetničkim izrazom ni ratovi ne mogu uništiti. Bonusovo je pjesništvo specifičan fenomen u hrvatskoj kulturi i književnosti, povijesti i domoljublju, otvoren za svakog ljubitelja lijepe riječi. Njegovo pjesništvo nije samo instrument njegovih pjesničkih inspiracija i njegovog stila, već je ono zapravo dio profiliranosti našeg narodnog genija, korijena i nadahnuća, odraz i dokaz da je ovaj narod neuništiv i kada mora platiti vrlo visoku cijenu. Nadamo se da je Ivana danas mogao upoznati i onaj koji ga prije nije poznavao, a sada ga molimo da na kraju poruči nešto našemu Srijemu i Srijemcima.

Pa kad ste me već ovako lijepo nahvalili, moram poruku poslati stihom, jer kakav bih ja pjesnik bio ako to ne bih tako učinio, a poruku šaljem mojim Srijemicama.

 

Jutros sam se radovala suncu

što mi rudi k’o jabuka zlata

te zahvata vodu na Dunavcu

pa je nosi pred nebeska vrata.

Gledam sunce što mi zlati njivu

dok međ’ klasjem žitu pletem grivu,

žito mi se penje do pojasa,

a ševa mi pjeva iz sveg glasa.

Sunce hita do svoga zenita

ja iz žita idem bremenita

tu sam nikla i ponikla

tu i ljubiti sam svikla.

Tu i svoje produžit ću pleme

moj voljeni i kićeni Srijeme.