Arhiv tekstova

U pokušaju da se čitateljima s početka 21. stoljeća, osobito onima izvan Subotice, približi značaj Pučke kasine za subotičke Bunjevce u okvirima Austro-Ugarske Monarhije najbolje je poslužiti se prigodnim tekstom kojim je obilježeno 25 godina postojanja ovog društva »… toplo gnjizdo, ugodni razgovor, otmena zabava, škula javnog života je to za naš narod. Tu se kupi narod od sviju krajeva Subatice i biva obavišten od događajima velikog grada, tu ga čekaju novine na zelenom stolu te on čita i sluša šta se u svitu događa. Ako se hodeć umorio, on se u kasini odmorio, ako je sokakom ozebo, on se u kasini ogrijo. Kasina je postala poučnom zabavom. A pošto je naroda zadosta, to je moguće sa malom članarinom uzdržati našu čitaonicu. Zato se omilila narodu…« 

No, pođimo redom. 

OSNUTAK PUČKE KASINE: Kada je u Suboticu 5. studenoga 1878. godine iz Budimpešte prispjelo pismo državnog tajnika N. Keménya, u kojem je u ime Ministarstva unutarnjih poslova Ugarske obavijestio gradske vlasti da je prihvaćeno osnovno pismo (statut) i odobren rad Pučke kasine, bio je okončan gotovo jednogodišnji proces osnivanja najznamenitijeg subotičkog bunjevačkog društva do Prvog svjetskog rata.1

Da bi se razumjele peripetije kroz koje su osnivači prolazili, mora se pojasniti stanje u političkom i društvenom životu Subotice desetak godina prije osnutka Kasine. Koncem šezdesetih godina 19. stoljeća, nakon Nagodbe, politički život u Subotici buknuo je svom žestinom. Prvo se pojavio program »lijeve strane« (košutovaca) koji je ugledao svijetlo dana 19. prosinca 1868. godine.2 Osim Mađara Nándora Vermesa, Józsefa Trencsényija, Eleka i Károlya Varge, program je potpisalo i nekoliko Bunjevaca: Aurel, Ernest i Ivan Mukić, Ento Vojnić, Ivan Skenderović, Luka Vojnić mlađi, Lovro Čović i Grgur Vojnić Purčar.

Nekoliko mjeseci kasnije subotičkoj se javnosti tiskanim programom predstavila druga politička grupacija – »desna strana« ili Deákova partija.3 Među 103 osobe potpisane ispod ovog programa nalazila su se imena članova nekoliko najutjecajnijih subotičkih bunjevačkih porodica: Antunovića, Rudića, Vojnića, Zomborčevića… Ono po čemu će se, uz ostalo, ove dvije partije razlikovati jest tada vrlo aktualno političko pitanje Ugarske – problem nemađarskih naroda. Na tom su planu deakovci zastupali tolerantniji stav od košutovaca, pa će se među potpisnicima njihovog programa, osim Bunjevaca i Mađara, naći imena subotičkih Srba, Židova… Da bi slavenskom stanovništvu Subotice što više približila svoje stavove, »obćina desne strane nazvana nazvana Deák – párt« je 1. ožujka, dakle tjedan dana pred izbore za Ugarski sabor, izdala publikaciju pod naslovom »Bratinska Opomena«. 

Deakovci nisu uspjeli privući dovoljan broj glasača, te su dva subotička zastupnika u Saboru postali košutovci Ernest Mukić i Károly Varga. Oni će biti birani i na parlamentarnim izborima 1872. i 1875. godine. Da Subotica ne bi u cijelosti bila opozicijski grad, jer je od 1872. godine i na mjestu gradonačelnika bio košutovac Ivan Mukić, pobrinula se vlada u Budimpešti imenovanjem Máté Lénárda za velikog župana Subotice 3. rujna 1871. godine. 

DIOBE U DRUŠTVENOM ŽIVOTU: Tražeći načina za izmjenu postojećeg stanja deakovci, a od 1875. godine i fuzije s Tiszinom strankom, Slobodoumna stranka, zaigrala je na kartu bunjevačkog nacionalizma. Glavni akteri toga pokreta bili su mladi pravnici, inače bliski rođaci, Augustin (1844. -1902.) i Lazar Mamužić (1847. -1916.). Iako su svoje aktivnosti na preporodu kod Bunjevaca već započeli Ivan Antunović, Ambrozije Šarčević i Kalor Milodanović, Lazar Mamužić u subotičkoj skupštini na samom kraju 1873. godine otvoreno je ustvrdio da u činjenici što učitelji ne znaju »bunjevački jezik« leži razlog za nepohađanje pučkih škola mnogobrojne bunjevačke djece. Bio je to »prvi pojav na subotičkoj obćini, od kako je Subotice, nezadovoljstva bunjevačke narodnosti«.4 O dubini problema najbolje svjedoči činjenica da je u grad s 57.000 stanovnika 1870. godine, od kojih je gotovo polovina bilo Bunjevaca, stizalo svega 40 »koje plaćeni, koje počastni« primjeraka Bunjevačke i šokačke vile. U isto vrijeme mnogo manji Sentištvan imao je 32, a Gornji Sveti Ivan 16 pretplatnika istog lista.

Zajedno s političkim polarizacijama išle su diobe u društvenom životu. Osim Nacionalne kasine, osnovane još 1841. godine, početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća osnivaju se još dvije udruge: studenog 1871. godine košutovci su osnovali Narodni krug (Népkör), dok je prvog dana 1872. godine počeo s radom Deakov krug (Deákkör), koji će nakon dolaska Kálmána Tisze na vlast promijeniti ime u Slobodoumni krug. Odnošaj prema Bunjevcima u tim krugovima bit će jedan od glavnih razloga za osnutak Bunjevačke kasine. »Kad su Bunjevci videli da u pučkom krugu (Népkör – prim. autora) sve se čini za Mađare i kad su iskusili, da tamo njihov jezik se ne upotribuje ni u govoru ni u objavama, u prostorijama kruga nijednog svog lista nemaju i kad su uvidili da su ignorovani, onda počeše da se ne osićaju dobro u tom krugu…«5 

Konačna odluka da se formira Bunjevačka kasina donesena je nakon pokušaja gradskih vlasti da se iz crkve potisne materinji jezik Bunjevaca. »Ali je konačno otcipljenje tek onda nastupilo, kad su dirnuli u zoljino gnjizdo – u crkvu; kad su podneli molbu kaločkoj nadbiskupiji u kojoj su zahtivali prednost mađarskoj misi nad bunjevačkom, koja postoji ovdi od kako je varoši. Srića je to, što duhovna vlast imajući za primer žalosne događaje u velikoj bunjevačkoj općini Bajmoku,6molbu odbila, inače bi velika crkva bila pozornica – svađe i tuče.«7

Spomenuto pismo, koje je »sičnja 6. 1878.« godine upućeno kaločkom nadbiskupu, počinje doista ponizno: »Preuzvišeni Gospodine Arcibiskupe! Dopustite nam Vaša Preuzvišenosti da mi kano pokorna i poslušna dica prid Vas stupimo i Vama se potužimo, jer dite ako mu štogod fali, ono se ocu potuži i moli ga da mu u nevolji pomogne…« Tek nakon duljeg uvodnog dijela autori Barna Vidaković i Imra Krmpotity prešli su na bit problema: »Od kako Subotica stoji na velike godove: kao na uskrs, na brašančev, na spasov i na svetog Roku kad se u veliku crkvu sva varoš skupi i prošiun pođe dosad su uvik pivali bunyevački, ove pak godine uzeli su od nas ovo pa uvik magyarski pivaju. Osim toga svaki dan se pivalo dopolak mise bunyevački, a odpolak magyarski, sad je i ovo pokvareno, jer sad jedan dan magyarski a drugi bunyevački piva. Sva je varoš zbog ovog uzbunjena, mlogi neće ni u crkvu da idju. Zato mi ponizno molimo, kao našeg poglavara da stari običaj potvrdite i nas iz crkve netirate, koji smo uvik pokorni i poslušni bili crkvi.« 

PROBUĐEN NACIONALNI OSJEĆAJ: Bez obzira na pozitivan odgovor nadbiskupije jednom probuđeni nacionalni osjećaj kod Bunjevaca nije se mogao potisnuti. Tome je pogodovala činjenica da je 1878. bila godina izbora. Oslanjajući se na glasove Bunjevaca, Slobodoumna stranka je za gradonačelničko zvanje kandidirala Augustina Mamužića. Unatoč svemu, on je ipak poražen na izborima održanim 18. i 19. lipnja 1878. godine od dotadašnjeg gradonačelnika Ivana Mukića. Vrijeme, kad će glasovi Bunjevaca odlučivati u Subotici, uslijedit će tek nakon osnutka Pučke kasine.

O samom pokretanju inicijative za osnivanje Kasine nisu sačuvani dokumenti u Historijskom arhivu u Subotici. U svome svjedočenju Mijo Mandić (Kaćmar, 1857. – Subotica, 1945.) navodi da je osnivačka skupština održana u proljeće 1878. godine.8 Tada je usvojen statut Bunjevačke kasine, koji je poslan Ministarstvu unutarnjih poslova u Budimpeštu. Pošto više od mjesec dana nije stigao nikakav odgovor, po tadašnjim zakonskim propisima Kasina je mogla otpočeti s radom u »Vermešovoj pobočnoj maloj zgradi.«9 

Logičnom se čini pretpostavka da je vlada dozvolila privremeni rad Kasine kako bi osigurala što veću podršku Augustinu Mamužiću na izborima za gradonačelnika. Iako je on poražen, Bunjevačka kasina je otpočela s radom. Nakon osnutka je 178 »starešina« izdalo proglas 27.7.1878. godine u kome je rečeno da su »postupajuć po naredbi ministarskoj od god. 1875-te pod brojem 1508 osnovali Bunjevačku kasinu«. Proglas završavaju vatrenim pozivom: »Amo dakle svi i sve što bunjevačko osića, amo staro i mlado, amo veliko i malo, da se pod trobojnim barjakom mile naše domovine Ugarske svi skupa složimo, da se slava svitle krune sv. Stipana i s našim jezikom diči i širi, da se virni domorodci i s nama umnožavaju.«10

Iako proglas sav kipti od lojalnosti Ugarskog s njime su počele peripetije osnivača Kasine. Dva dana nakon objave proglasa gradonačelnik Mukić se pismom obratio velikom županu Bačke županije Dezső Gromonu u Sombor. U pismu ga je obavijestio da je »tzv. Bunjevačka casina«, umjesto preko gradskih vlasti, kako to zakon nalaže, direktno u Budimpeštu poslala osnovno pismo. Pošto je prošlo više od 30 dana, a odgovor nije stigao, po zakonu se statut ima smatrati potvrđenim, a Kasina osnovanom.11 U svom odgovoru veliki župan je propise tumačio malo »dosljednije«, te je odgovorio da se Kasina samo uvjetno može smatrati osnovanom, dok ne stigne odobrenje Ministarstva.

 

Nastavit će se

Tekst je objavljen u Hrvatskoj reviji časopisu Matice hrvatske