Arhiv tekstova

Papuk obiluje šumom i vodama te ima odlične pretpostavke za razvoj turizma. Voćin je središnje mjesto Papuka i tamo je lako doći, i iz Požege i iz Slatine. Međutim, iz Voćina se posljednjih godina neprestano odlazi, rekao nam je umirovljeni nastavnik likovnoga odgoja, pčelar i živa legenda Papuka Stjepan Brijačak. 

Na Papuku stoje ostaci nekoliko srednjovjekovnih utvrda, među njima i Voćinskoga grada. U okolici Voćina u 18. stoljeću niknula je prva staklana u Slavoniji – ne zbog kvarca, kojeg, zapravo ni nema na Papuku, već zbog obilja drveta i vode. Koncem 19. stoljeća počela je snažna eksploatacija drveta na Papuku i u Voćin te okolna naselja slilo se mnogo radnika iz cijele Austro-Ugarske Monarhije. Plemići su napravili ljetnikovce i sanatorije, poduzetnici izgradili poslovne zgrade, a radnici su živjeli u barakama i postupno si gradili kuće. Obitelj Brijačak podrijetlom je iz Ukrajine, a početkom 20. stoljeća, kada je Voćin bio preplavljen radništvom, Stjepanov je predak došao u Voćin trbuhom za kruhom. Brijačkovi su se bavili krčenjem šuma. 

VOĆIN: Stjepan Brijačak nam je rekao da općina Voćin obuhvaća 322 četvorna kilometra te da je ubrajamo među najveće općine u Hrvatskoj. Nacionalni sastav Voćina se neprestano mijenjao. Kako je 1939. godine prestao dinamičan razvoj Voćina tako se broj Hrvata neprestano smanjivao. Ubijeno je 250 Hrvata za Drugog svjetskog rata, rastjerani su umalo svi Nijemci i Mađari, kako u Voćinu tako i u okolnim selima. Počelo je snažno naseljavanje Srba i uskoro su postali većina na Papuku.

MODEL RATA:  »Model ovoga rata svagdje je isti. Pitao sam susjede Srbe, što ako se dogodi da ne uspijete i ne stvorite veliku Srbiju. Rekoše, onda se svi selimo na Kosovo, rekao nam je tako pop. 

Jedan prijatelj, pčelar i bivši učenik, dojavio mi je da sam na spisku za odstrel – treći po redu; dvojicu su već ubili… Supruga i ja izašli smo toga dana iz Voćina. Izgorjela mi je kuća – bacili su u nju napalm-bombu, ekonomija, pčele su razorene ... strašno. No, mora se iznova«, kaže Stjepan Brijačak.

DRŽAVNA POLITIKA: »Nakon rata u Voćin su stigli Letničani (Kosovo). Bila je to državna politika. Naselili su opustjele srpske kuće. Zapravo, tko zna kada je sve to i bilo isplanirano. Isprva je došlo njih nekoliko, izvidnica, a ubrzo se doselilo približno 3000 Hrvata«, kaže Brijačak, te dodaje: »Nitko nije znao tko je kakav. Bilo je i obrazovanih i neškolovanih, i vrijednih i lijenih. Ubrzo se svatko legitimirao. Hrvatska država je slala ogromne novce u tvrtku Gaj i u Voćin kako bi se novi stanovnici Voćina zaposlili. Međutim, i po babi i po stričevima i po političkoj podobnosti zapošljavaju se u Voćinu stanovnici Slatine i okolnih mjesta. Novac se rasuo i nestao. Bili su to milijuni maraka«.

DEPOPULACIJA: Narod je vidio da nema perspektive. Prvo su odselili najsposobniji. Raseljavaju se po Hrvatskoj i europskim zemljama, puno njih je otišlo u Švicarsku. Približno 1000 Letničana odselilo se iz Voćina. Ostali su u Voćinu, Ćeralijama i okolnim selima oni koji nisu imali kamo. Gubitkom visoko obrazovanih Voćin je jako izgubio. Danas nema snage koja bi pokrenula Voćin. Mine – ima ih. Minska su polja označena. Djelomično su izvađene. Na žalost, Voćin i Letničani u njemu, unatoč obećanjima i mnogim programima, nisu prioritet hrvatske vlade. Žalosno. 

ČEGA IMA?: Voćin se sužava. Nema novih radnih mjesta. Gospodarstvo stoji. Posla ima u Šumariji, školi, općini u zdravstvu međutim nema zapošljavanja u gospodarstvu. Zamrle su sve aktivnosti, nema financijskih tokova. Ima nade, ima. Puno mladih pohađa srednje škole. Ima i oko 40 studenata. Općina daje puno stipendija. Voćin ima sve uvjete za razvoj vrhunskoga turizma. Divna priroda, čist okoliš, međutim nedostaje najvažniji resurs – ljudi. Treba razviti poljoprivredu u funkciji turizma. Hoteli su izgorjeli, nitko nije obnovio ništa. Općina Slatina je dobar dio novca koji je pristigao na ime ratne štete preusmjerila u druga mjesta. Danas u Voćinu možete prespavati tek u kućnoj radinosti.

LOVNI TURIZAM I PČELE: Lovogojilišta gotovo ne postoje. Voćin je danas u kolonijalnoj situaciji – lovci dolaze, prave čeke, strijeljaju životinje, a narodu ostaje šteta od divljih svinja. »Da bi zadržao dio stanovništva pokrenuo sam program obrazovanja pčelara i danas u Voćinu i okolici postoje 33 pčelara. Od UN dobili smo 70 košnica, a ubrzo je japanska ambasada donirala 1000 košnica«, kaže Brijačak.

A LETNIČANI: »A, novinari dolaze samo oko Uskrsa i Božića, trebaju im valjda takvi tekstovi. Ja sam iz Šašara, pokraj Letnice. Otjerali me Albanci, ne Srbi.

Rekli smo novinarima da nema posla, rekli smo političarima da nema posla. I ništa se nije dogodilo. I dalje nema posla. Jedan je novinar napisao da ne znamo radit, al da znamo pravit djecu – i to je sve što smo pridonijeli Hrvatskoj«.

VLATKO I MAJKA TEREZA: »Da nema Vlatka Jelenčića iz Crvenoga križa iz Slatine svi bi mi crknuli od gladi. Bog ga blagoslovio. Uvijek nešto donese. Kao Majka Tereza nam je Vlatko. Sad od kada je načelnik Letničanin, bolje je. On razumije probleme. Djece u školi ima oko 400. I neka ima djece, treba tako. Voda je iz bunara loša, a nema vodovoda – ima kanala i cijevi, ali ništa nije završeno. Otvarali su pogone i još brže ih zatvarali. Kažu, nerentabilno. Pa zašto su nas onda dovodili, ako Hrvatskoj pravimo gubitke«, kaže o aktualnim problemima Voćina umirovljeni nastavnik likovnoga odgoja, pčelar i živa legenda Papuka Stjepan Brijačak.