Arhiv tekstova
Za sve je bio dida Pera
U brojnim njuškanjima po napuštenom placu i poluzarušenoj kući u kojoj je nekada živio zaljubljenik u fotografiju i istinski fotokroničar Sonte Ivan Gladić Slikika nenadano mi je u ruke dopala jedna stara, izblijedjela fotografija, na kojoj je moj veliki prijatelj Antun Čonka prepoznao legendarnog sonćanskog Roma, dida Peru. »Dida Peri se danas nitko i ne sjeća prezimena. U Sontu, na Medan, doselio se nedugo prije II. svjetskog rata, kažu iz Mađarske. Ubrzo se i oženio, a imao je vješte ruke, bio je pravi majstor za obradu drveta. Što bi zamislio, to bi svojim najjednostavnijim alatkama i stvorio. Od mojeg pokojnog oca sam čuo puno priča o njemu, ali i on ga je, kao i cijelo selo, znao samo kao dida Peru koritara. Po očevu sjećanju, dida Pera je bio skroman čovjek, u selu vrlo omiljen. Imao je dvanaestero djece, s prvom suprugom šestero. Kad je umrla, kako je pričao zbog djece, ubrzo je doveo drugu ženu, s kojom je izrodio još četvero. Nekoliko dana nakon četvrtog djeteta i ona se preselila među anđele, dida Pera je odmah doveo i treću. Istina, bila je pomalo sipljiva, ali djeci je trebala neka koja im može zamijeniti majku. I s njom je proširio obitelj s još dvoje. Nakon njezine smrti više se nije ženio, a djeca su ga, jedno po jedno, napuštala u potrazi za svojim sretnim zvijezdama. S navršenih 50 godina života u svojoj krovinjari je ostao sam, a s nepunih 60 pokopan je o seoskom trošku«, iz rukava sipa podatke Čonka. Po zapisima koje sam pročitao, a i po sjećanjima starih ljudi, prije Drugog svjetskog rata slavonska, baranjska, bačka i banatska sela bila su gusto napučena, a za žitelje bi bila prava senzacija kad bi iz Mađarske došli Cigani u prosjačenje. Vremenom, u pojedinim selima su gradili i nastambe. Istina jadne, ali imali su krov nad glavom. Za Ciganima prosjacima brzo su počeli pristizati i Cigani koritari. Prvi su tražili pomoć od kuće do kuće, kupili staro željezo, oštrili su motike i krpili lonce. Koritari su, najčešće od vrbovog drveta, izrađivali korita, od najvećih, pogodnih za šurenje svinja, do malih, za kupanje beba, razne zdjele, drvene lopate za čišćenje snijega, drvene žlice i ostale potrepštine koje bi prodavali lokalnom stanovništvu. Nadolazeći II. svjetski rat bio je poguban za Cigane. Poput Židova, Nijemci su istrebljivali i njih. Na navedenim prostorima ostao ih je manji broj, a Čonka pretpostavlja da je pokojni dida Pera jedan od njih. »Dida Pera je uvijek bio okružen djecom, i svojom i tuđom, kako mi je pričao otac. Uvijek u poslu, uvijek s nekom od svojih alatki u rukama. Mislim da je u Sonti još i danas u uporabi puno korita za šurenje svinja, njegovom rukom izdjeljanih, što samo govori o njihovoj kvaliteti. Osim korita, izrađivao je i zdjele u kojima su žene mijesile kruh, razne drvene potrepštine, kolijevke za bebe, a potkraj života izradio je i nekoliko dubaka. Umro je kako je i živio – tiho: podnoć je zaspao i više se nije probudio. Ovaj svijet je napustio usamljen, napušten od rođene djece, odjeven sirotinjski, a sahranjen je o trošku sela«, završava priču Čonka.
Ivan Andrašić
