Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Dvojba za vječnost – ostati ili otići?

Rođeni Sonćani, Anđelka i Stevan Mihaljev Carićovi, po modernoj političkoj terminologiji povratnici, poput mnogih svojih sumještana s mukom se dovijaju za život dostojan čovjeka. Stevan, rođen 1962. godine, nekada uposlenik sonćanske Zadruge, do njezine likvidacije, pa nakon mnogih poteza skrivanih od javnosti sumnjive privatizacije, potom apatinskog Luksora i do njegove nes(p)retne privatizacije. Djelatnica ovoga poduzeća bila je i Stevanova osam godina mlađa supruga Anđelka.

Odlazak

Jedini izlaz iz labirinta u kojem su se našli vidjeli su u traženju uposlenja van granica Srbije. Posredstvom rodbine uhljebljenje su našli u Hrvatskoj, u istarskom gradu Poreču. 
»Poučen iskustvima u ove dvije radne organizacije, a u najboljim godinama za rad, nisam namjeravao tavoriti u mjestu i dovijati se za sredstva koja bi nam omogućavala golo preživljavanje. Živjeli smo u kući s ostarjelim, bolesnim roditeljima, umirovljenicima s mizernom mirovinom i sinom Ivanom, koji je nakon svršetka srednjoškolske izobrazbe vapio za uposlenjem. Nakon puno razgovora, riješili smo da nas dvojica odemo preko grane, a Anđelka da ostane s mojim roditeljima. Otišli smo 2000. godine u okolicu Poreča. Radili smo u tada za nas nezamislivo dobrim uvjetima. Poslodavci su bili izuzetno korektni, na što u Srbiji baš i nismo bili naviknuti. Omogućavali su nam i prekovremeni rad, a svaki odrađeni sat platili su, nije bilo čarobne preraspodjele vremena, kojom je tada, a koliko vidim i danas, nasitno pljačkan veliki broj radnika. I, da: sve je bilo legalno, u radni odnos smo prijavljeni od prvoga dana. Nakon šest godina u Poreču nam se pridružila i Anđelka«, prisjeća se Mihaljev senior.  

Povratak

Balast bolesti inicirao je povratak obitelji Mihaljev u Sontu. 
»Nakon petnaest godina rada u Poreču našli smo se na novom raskrižju. Roditelji su sve ozbiljnije pobolijevali, a i kod mene su se već pojavili zdravstveni problemi. Situaciju smo pokušali riješiti angažiranjem žene koja će za nadoknadu brinuti o njima, međutim, tu su stalno iskrsavali novi i novi problemi. Velika, nova kuća zahtijevala je ruke za stalno održavanje. Izbor je pao na Anđelku, prva se vratila u Sontu. Nije joj bilo lako. Uspjela se uposliti u mjesnom tekstilnom poduzeću, skrbila je o mojim roditeljima i o kući. Konačno, 2015. godine vratio sam se i ja, a Ivan danas živi između Sonte i Njemačke. Ni povratak nije bio lak. Trebalo se opetovano privikavati na razliku između sustava života u Hrvatskoj i ovdje. Ne govorim da je u Hrvatskoj idealno, ali je kudikamo prihvatljivije za običnog čovjeka. Od mirovine me dijeli još sedam-osam godina, a u mojoj dobi i s mojim zdravstvenim stanjem, uposlit me neće nitko. Istina, imao sam nekoliko pokušaja, no, neuspjelih. Ponuđeni angažmani jednostavno su, za ljude mojih generacija, naviknute na drugačiji odnos poslodavca prema radniku, odudarali od svih ljudskih normi. Za mene je to bio preveliki psihološki pritisak, koji bi mi mogao biti poguban i po opće zdravlje. Roditelji su napustili ovaj svijet, iza njih nam je ostala kuća s povelikom okućnicom. Razmišljali smo i o njezinoj prodaji i povratku u Poreč, međutim, uvjetovano tržišnim stanjem, odustali smo od te ideje. Za novce koje bismo u Sonti mogli dobiti za sve što imamo, u Poreču bismo teško mogli kupiti i najobičniju garsonijeru. Tako smo na koncu odlučili ostati gdje jesmo. Okrenuo sam se svojem voćnjaku, imanju, uzgoju peradi i proizvodnji rakije. Uz Anđelkinu plaću i prodaju naših proizvoda ozbiljnije godine ćemo proživjeti, bar se nadamo, relativno solidno«, priča Stevan.

Umjetnost i sport 

Rame uz rame u hrvanju sa svakidašnjim problemima, Anđelka i Stevan imaju i  svoja sitna zadovoljstva. Anđelka od malih nogu naginje likovnoj umjetnosti. 
»Omiljeni predmet u osnovnoj školi bio mi je likovni odgoj i puno mojih radova predstavljano je na školskim izložbama, na što sam bila jako ponosna. Poslije srednje škole uslijedilo je uposlenje, zasnivanje obitelji i sve što prosječan život nosi sa sobom, za razmišljanja o umjetnosti nije bilo vremena. Nakon jedne reportaže o oslikavanju uskršnjih jaja, prikazane na TV Zagrebu prije više od dvadeset godina, spoznala sam kako je upravo to ono što želim upražnjavati u slobodnom vremenu. Naišla sam na puno razumijevanje supruga Stevana i sina Ivana, a oni su i prvi i najoštriji kritičari mojih uradaka. Sudjelovala sam na izložbi pisanica, koju je u crkvi sv. Lovre, za Uskrs 2000. godine, organizirao naš župnik vlč. Željko Augustinov. Sva tada izložena jaja darovala sam crkvi. Ne znam niti broja uradaka do danas, no niti jedno jaje nisam prodala, iako je bilo i primamljivih ponuda. Puno sam ih darovala brojnim prijateljima i rodbini, tako da mojih pisanica danas ima u Kanadi, Australiji, SAD-u i na Novom Zelandu, a i u više europskih zemalja. Oslikavala sam kokošja, pačja, guščja i prepeličja jaja, a zahvaljujući tadašnjim sonćanskim uzgajivačima nojeva, obitelji Tadijan, ispunila mi se i najveća želja: oslikavala sam i jaja od noja«, kaže nam Anđelka, pokazujući ne samo jaja nego i slike urađene njezinom rukom. 
Pred očima, oslikane jakim bojama, plešu dvije vrste motiva. Brojem prevladavaju motivi polja i salaša, šarenilom uskrsni motivi. 
»Veliki dio djetinjstva provela sam kod tete Ane Buvine na salašu. I danas su mi u sjećanju beskrajne zimske vožnje zaprežnim sanjkama s tetkom Stipanom. Sjećam se i koliko je bilo salaša u dijelu atara Sonte koji se proteže sve do obale Dunava. Svi ti motivi zakopani su duboko u mojoj duši i kako koji od njih izbije u prvi plan, veže me za prošlost, za bezbrižno djetinjstvo u prostoru kojega je, za moje djetinje oči, ograničavalo samo nebo. Možda upravo zbog toga i preferiram prilično jarke boje«, prisjeća se Anđelka i svojega djetinjstva. 
Stevan je zaljubljenik u sport. U mladosti je trenirao nogomet i košarku, po konačnom povratku u Sontu priklonio se rukometu. 
»Želio sam se aktivirati u sonćanskom sportu, stjecajem okolnosti izbor je pao na rukomet. Nepovoljna kadrovska situacija u klubu, već ugažen muški pogon, sve manji i po dobi mlađi igrački fond u ženskom pogonu nisu ulijevali velike nade u budućnost. Nažalost, predviđanja mnogih su se obistinila, sada nam miruje i ŽRK Sonta, o čemu je vaš tjednik u više navrata pisao. Kako je kod jednog broja mladih igračica postojala velika želja za nastavkom treniranja i igranja, a nesporni su talenti, izlaz je pronađen u suradnji sa ŽRK Ravangrad iz Sombora. U sklopu te suradnje osam igračica je pristupilo mlađim kategorijama ovoga kluba, s njima i ja kao jedan od trenera, a na moj ponos i veliko zadovoljstvo, nekoliko njih je već zabilježilo i pokoji nastup za prvu ekipu«, završava priču Stevan Mihaljev.
Ivan Andrašić

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay