Arhiv tekstova

Na sceni subotičkog Narodnog kazališta nedavno je premijerno izveden dramski komad »Ptičice«, kojeg potpisuje Filip Šovagović (38), mnogo pozantiji u svijetu umjetnosti kao izvrstan glumac, sada već po godinama, srednje generacije. Talent s kojim briljirao u brojnim ulogama nije se zaustavio samo na glumi, već se prelio i na papir, u dramskim tekstovima koje s uspjehom piše. Kroz razgovor ovaj talentirani multi umjetnik govori i o svom odnosu sa ocem, glumi, filmu… 

4Izravni povod ovog razgovora je premijera dramskog komada »Ptičice« na sceni subotičkog Narodnog kazališta, kojoj ste i sami nazočili. Kako ste »ponovno« doživljeli ovaj vaš, prema broju obrada, iznimno uspješan tekst?

Mogu kazati da me je redatelj Raponja ugodno iznenadio nekim svojim, pomalo iznenađujući scenskim rješenjima i da mi se predstava u ovoj verziji jako dopada, ali isto tako moram spomenuti i činjenicu kako sam ovaj tekst napisao još prije deset godina i da bih ga danas, usljed brojnih društvenih promjena i nekih »očiglednosti« vjerojatno znatno drukčije napisao. 

4Iako sve uspješnije plovite spisateljskim vodama, po vokaciji ste još uvijek na prvom mjestu glumac. Znatno prije »debija s perom« imali ste filmsku premijeru u filmu »Sokol ga nije volio« igrajući uz svog legendarnog oca Fabijana.

Snimajući »Sokola« imao sam 20 godina i mogu reći da je sve to bilo pomalo naporno, jer sam na početku mislio kako ja to sve već znam, ali se ispostavilo da ne znam mnogo. 

Moram priznati da sam tijekom snimanja imao nekoliko svađa s ocem, jer je on u određenim situacijama bio dosta brutalan prema meni.

4Sam film je nastao prema poznatom literarnom predlošku i poznatoj temi koja povezuje brojne događaje iz ratnog vremena. Kako ste osobno doživljali »uživljavanje« u tekst uloge, glumeći i živjeći uz velikana hrvatskog glumišta?

Iskreno, meni je sve to već tada išlo na živce, cijeli taj Drugi svjetski rat i priča o događajima vezanim za njega. Dok je, na primjer mom starom, cijeli taj projekt bio važan zbog njegove povezanosti s opisanim događajima. To me, sve danas, podsjeća na onu staru maksimu po kojoj kada vidiš da istom ulicom, ali na suprotnim stranama dvije osobe idu u različitim smjerovima, da to moraju biti otac i sin. Pogotovo, ako je riječ o Slavoniji, o »Đuki Begoviću«, i već poznatom sukobu oca i sina. Ali pored svega mogu kazati da sam živjeći uz mog oca uspio izgraditi jedan OK odnos s njim i pored nekih generacijskih neslaganja.

4Jedan kasniji film »Diploma za smrt«, donio je svojevrstan obrat u glumačkoj raspodjeli, prema kojoj ste Vi imali jednu od glavnih rola, dok je tata Fabijan imao epizodu. Također, za razliku od slavonskog ratišta, ovaj moderni triler bio je vezan isključivo za Zagreb u kojem ste i sami rođeni, i gdje ste sada Vi bili na svom terenu. 

Taj film mi je ostao u lijepom sjećanju, jer sam prilikom snimanja i rada na tom projektu bio posve zadovoljan. Ali moram se ponovno vratiti na svog starog, koji je i pokraj epizodne uloge obilježio cijeli taj film. To je u biti karakteristika i nekih lošijih filmova koji su ostali upamćeni zahva-ljujući upravo njemu i njegovoj autentičnoj sposobnosti da oplemeni svaki lik koji je tumačio. Nažalost, taj film je prošao posve nezapaženo, kao i još nekoliko zbilja dobrih hrvatskih filmova iz tog vremena.

4Što mislite zbog čega nastaje problem u stvaranju suvremenog hrvatskog filma?

U prvom redu problem je počinjao već kod samog scenarija i »njegovog odlaska« u Ministarstvo kulture. Sam film postavši predmetom nestručnog rukovođenja i djelom preodređenih državnih redatelja, te ograničen raznim faktorima, nije niti mogao dosegnuti određenu kvalitetu. Ali, mislim da dolaze mnogo bolji dani, prije svega s ovom novom generacijom redatelja.

4Često se taj problem vezuje uz konstataciju da nema dovoljno humora.

Ja se ne bih složio s tom konstatacijom, jer humora ima, ali se ponovno vraćamo na ljude koji odlučuju o tome što će biti filmovano i nemaju puno sveze s tim. Uzmite jednog Miljenka Smoju, koji je napisao brojne duhovite tekstove, ali mu je dramatizirano samo »Malo misto«…

4U posljednje vrijeme ima vas sve više, upravo, u Splitu. Ima li dalmatinsko podneblje konkretnijih sveza s vašom glumačko-spisateljskom budućnošću?

Odmah moram kazati kako sam imao tu čast da su moje drame svoja prva izvođenja imale u Splitu i da sam se malo pomalo počeo osjećati dijelom te sredine. Povrh svega što su ljudi iz tog specifičnog jadranskog okruženja poprilično duhoviti i da nešto postoji u »zraku«.

4Kako Vi sagledavate problem suvremene hrvatske književnosti obzirom da je ona, za razliku od filma, prvenstveno u rukama njenih neposrednih stvaratelja?

Nedavno je na visokoj razini sprovedeno ispitivanje o knjigama koje jedan osmoškolac mora pročitati tijekom svog osnovnog obrazovanja. Poražavajuća je bila okolnost, ustanovljena na primjeru 5 razreda da se gotovo u svakoj knjizi koju jedanaestogodišnjaci trebaju pročitati glavni lik ubije, da su brojni likovi alkoholičari, da su svi nekako bolesni… Dakle problem je, po mom mišljenju u rukama autora. 

4Na koncu, kao glumac morate glumiti tuđi tekst, dok ste kao autor u poziciji da sami kreirate zamišljeni lik. U kojoj se »ulozi« bolje osjećate«? 

Mnogo se bolje osjećam u ulozi autora, mada dok pišem ne vidim ništa dalje od kraja teksta, niti znam da li će se to uopće uprizoriti. Kroz svoj tekst nastojim koristiti što više humor i raditi na njemu.