Arhiv tekstova
Smeće je blago!
Naši stari ljudi su blagom nazivali krupnu stoku: konje i rogatu marvu. Sličan izraz postoji i u mađarskom jeziku: arany-, ezüstmarha (zlatna-srebrna marva), misli se prvenstveno na od zlata ili srebra izrađene predmete, odnosno na zlatni ili srebrni kovani novac. S druge strane, izraz »smeće je blago« najviše koriste arheolozi, etnolozi, kulturni povjesničari, jer prilikom otkopavanja, odnosno istraživanja neke arheološke lokacije gdje se nalazilo naselje ili »kuće za stanovanje«, u blizini se obično nađe nekoliko rupa u koje je bačeno »smeće stanovnika«. Obično su to kosti životinja, koje je čovjek pojeo, zatim komadići grnčarije od razbijenih kuhinjskih posuda i drugi uništeni upotrebni predmeti: npr. klizaljke izrađene od kostiju itd. Iz ovog »kulturološkog smeća« analiziranjem se mogu saznati vrlo dragocjeni podatci: koje životinje su lovili, koje domaće životinje su gajili, kako su izrađivali upotrebne predmete – ručno ili na grnčarskom kotaču (što je već bila razvijenija tehnologija), gdje je vađena glina za izradu grnčarije itd. Ove rupe svjedoče i o određenoj kulturi stanovanja, jer se smeće nije razbacivalo svuda. Nažalost, ovo pravilo danas ne vrijedi.
Primjera radi: desetogodišnjak izlazi iz samoposluge, odmota papir s čokolade i hladnokrvo je baci, iako postoji korpa za smeće ispred ulaza. No, nije dijete pravi krivac nego roditelji koji ga nisu naučili, a možda ni oni sami ne znaju kakav je red. Na žalost, ni kultura stanovanja nije često ni na nivou neandertalaca. Mnogi smatraju da je WC šolja ujedno i kanta za smeće ili da je bacanje smeća kroz prozor sasvim u redu. A u današnje vrijeme, za određenu vrstu novinara, koji pišu za tabloide, smeće poznatih ljudi i političara, je vrlo interesantan izvor određenih navika dotične VIP osobe; često i plaćaju ne bi li došli do takve vrste »smeća«. Obavještajnim agencijama je pak »smeće političara« dragocjeni izvor određenih informacija.
Elektroničko smeće
Elektroničkim smećem nazivamo sve one predmete koji koriste električnu energiju kada iziđu iz upotrebe: frižideri, štednjaci, televizori itd. Tu trebamo uračunati i automobile, naročito današnje sve rasprostranjenije električne automobile. No, najvrjedniji otpad ovakve vrste su prije svega mobiteli i pametni telefoni, tableti, računala, naročito prenosivi tzv. laptopovi. U njima su vrijedni, rijetki i skupi elementi, izrađeni od vrijednih polumetala: kadmija, ili alkalnog metala litija (element za akumulatore električnih automobila) itd. Koliko je meni poznato, kod nas uglavnom privatnici iz elektroničkog smeća vade samo kablove, uglavnom zbog bakra ili ostalih obojenih metala. Gradsko komunalno smeće se rijetko »obrađuje« u našoj zemlji, mada je prostornim planom predviđeno 26 regionalnih centara za upravljanje otpadom (RCUO); od ovih je sedam u Vojvodini i jedna takva »regionalna prerada smeća« se nalazi u blizini Subotice (Bikovo) i trenutno je u probnom radu. U Pokrajini su, osim subotičke, još četiri u nekoj fazi izgradnje, a somborska i novosadska su samo u idejnoj fazi. U ostalim dijelovima Republike zasad postoji samo četiri ovakva centra i djelimično rade. Subotički RCUO je po posljednjim raspoloživim podatcima preradio 1.708 tona otpada, uglavnom iz Subotice. Veliki problem je prijevoz, jer nema dovoljno specijalnih kamiona. Zasad je zaposleno 60 radnika, a kada Centar bude radio punim kapacitetom bit će ih 160.
Put k Europskoj uniji
Naš predsjednik države ovih dana otvara brojne prometne koridore; neki su završeni, a na drugima počinje izgradnja. Također je nedavno otvoreno još jedno poglavlje pristupnih pregovora. To je sve krasno i lijepo, ali o jednom od najtežih poglavlja koje se tiče zaštite životnog okoliša samo tu i tamo možemo doznati koju vijest. Najzahtjevniji dijelovi ovih pregovora tiču se kvalitete vode rijeka i prerada otpadnih voda, zatim prerada otpada i industrijsko zagađenje, npr. termoelektrana Kostolac. Po procjeni Ministarstva poljoprivrede i zaštite životnog okoliša, kućanstva u Srbiji stvaraju 65% ukupnog otpada, od ove količine reciklira se 10-15%. Slična je situacija i s otpadnim vodama, odnosno zagađenim vodotokovima. Najveći zagađivači su Beograd i Novi Sad. Nijedan nema uređeno odlagalište otpada i pročistače otpadnih voda. Da budem iskren, najviše bih se radovao kada bi predsjednik Republike otvarao regionalne centre za upravljanje otpadom i pročistače otpadnih voda. Prometni koridori rješavaju samo određene probleme, ali otvaraju i druge: nelegalna izgradnja, zagađenje zraka, smeće pored cesta itd. Primjera radi, u susjednoj Mađarskoj državna firma za održavanje cesta ogromne sume troši za uklanjanje raznog otpada, građevinskog šuta, starog namještaja koje neodgovorni pojedinci bacaju pored putova. Mislim da naši sugrađani ni po kojoj procjeni nisu mnogo savjesniji. To je ono što me plaši prilikom otvaranja neophodnih prometnih koridora, jer to je samo jedna strana medalje. Imajući u vidu da je nova predsjednica EU kao jedan od glavnih ciljeva razvoja Unije označila upravo poboljšanje kvalitete životnog okoliša, naš put k EU neće biti nimalo lak.
