Arhiv tekstova
Dvije uloge na dva kotača
Još od svog izuma i početka praktične primjene (smatra se da je to bilo 1817. godine – Karl Freiherr von Drais) bicikl je postao gotovo nerazdvojnim čovjekovim prijevoznim sredstvom. Tako je i danas, dva stoljeća kasnije, ali s jednom velikom razlikom: bicikl je, pored svoje osnovne namjene, postao i svojevrsnim statusnim obilježjem. »Cijene kvalitetnih bicikala danas dostižu vrijednost jednog prosječnog polovnog automobila«, kaže nam na početku razgovora Ladislav Mamužić (1960.), nekadašnji aktivni biciklist a potom međunarodni biciklistički sudac i dugogodišnji predsjednik BK Spartak iz Subotice.
Kao najljepši uvod u razgovor o Mamužićevoj biciklističkoj priči može poslužiti kratki intro početka njegovog 45 godina dugog druženja s ovim sportom u kojem je, kao sudac s ovih prostora, dosegnuo najviše ljestvice.
»S aktivnom vožnjom počeo sam se baviti 1974. godine i kao natjecatelj BK Spartak nastupao sve do odlaska u vojsku 1996. godine. Već zarana, još tijekom natjecateljske karijere, zainteresirao sam se za biciklističko suđenje i od 1984. godine sam stekao zvanje suca u ovom olimpijskom sportu.«
Zašto ste se, u osobnom sportskom izboru, odlučili baš za biciklizam?
U biti, isprva sam se kao omladinac bavio hokejom na ledu, ali kako je sezona ledene plohe u Subotici vrlo kratka, tijekom višemjesečnog suhog perioda vozio sam bicikl kao sredstvo za održavanja tjelesne kondicije. U četrnaestoj godini odlučio sam ostaviti hokejsku palicu i potpuno se posvetiti biciklu.
Koji je bio Vaš prvi natjecateljski bicikl?
Bio je to model favorit, kojega sam na korištenje dobio od Gustava Franzera, tadašnjeg čelnika BK Spartak i započeo s aktivnim treniranjem. Nisam bio neki vrhunski vozač, ali sam bio klasični timski vozač, kako bi se to u biciklističkom žargonu reklo »vodonoša« glavnim zvezdama naše momčadi, Róbertu Szelesiju i Zvonimiru Puači.
Kada danas usporedimo ondašnje bicikle na kojima ste se Vi natjecali s današnjim na kojima profesionalni vozači nastupaju na najvećim svjetskim utrkama, čini se kako su to naizgled ista a potpuno različita drumska vozila?
Bicikl koji smo mi vozili prije tridesetak godina težio je u prosjeku nekih 20 kg, jer je bio napravljen od čeličnih dijelova. Danas jedan profi bicikl ima maksimum 3-4 kg, a nakon aluminija danas se najnoviji modeli prave od karbona koji je izuzetno lagani materijal. Plus, današnji modeli imaju najsuvremenije shimano mjenjače s kojima je prijenos brzina posve lagan i nema nikakvih zastoja u ubrzanju. Naravno, svi ovi moderni detalji su umnogome unaprijedili suvremeni biciklizam, ali i uvjetovali znatno više cijene novih modela i nužnost velikih financijskih ulaganja bez kojih nema ni vrhunskih rezulata.
Gdje ste sve vozili, a potom i sudili biciklističke utrke?
Zahvaljujući ovom lijepom sportu prošao sam na dva kotača praktično sve važnije ceste cijele nekadašnje zajedničke države, te vozio i na mnogim međunarodnim utrkama, a potom sam i kao sudac na domaćim i međunarodnim utrkama nastavio s brojnim putovanjima po zemlji i inozemstvu.
Približimo malo našim čitateljima ulogu biciklističkog suca. U čemu se sastoji vaša uloga na jednoj utrci?
U biciklizmu, poput svih drugih sportova, postoji mogućnost varanja i nečasnog načina stjecanja prednosti i boljeg rezultata u odnosu na ostale rivale. Na cesti ima mnogo biciklista, među kojima se tijekom utrke događaju i mnoge neprimjerene stvari (vučenje i transport vozača u jednom dijelu utrke, guranje među natjecateljima, dodavanje osvježenja kada to nije dozvoljeno i sl.) i dužnost suca je da ih uoči i sankcionira.
Kako biste saželi Vašu dosadašnju karijeru biciklističkog suca?
Sudac sam od 1984. godine, a nakon dvadesetpetogodišnje stanke postao sam prvi sudac iz naše države koji je od Međunarodne biciklističke organizacije (UCI) 2004. godine dobio poziv da polaže test za zvanje međunarodnog biciklističkog suca. Bio sam glavni sudac na dvije Balkanijade, šest puta na Utrci oko Srbije i na posljednjoj Utrci kroz Jugoslaviju, četiri puta na utrci Tour de Danube, više državnih prvenstava i jedini strani sudac na Utrci oko Mađarske.
Kad ste već pomenuli Mađarsku, pomalo iznenađujuće glasi podatak kako će iduće 2020. godine Giro di Italia, jedna od tri najveće svjetske utrke, startati iz Budimpešte. Kako je došlo do ove izmjene u ruti najpoznatije talijanske utrke?
Novac je učinio svoje, jer je u organizaciji najvećih svjetskih biciklističkih utrka u igri zbilja veliki novac. U pitanju su višemilijunski iznosi, bez kojih ne bi moglo biti ni vrhunskog biciklizma današnjice. Primjerice, susjedna Mađarska u kojoj je ovaj sport uveliko napredovao, investirala je pozamašnu milijunsku svotu i dobila start Gira i tri etape koje će se iduće godine voziti kroz ovu, nama susjednu, državu. Ali, s druge strane, ovo milijunsko ulaganje će im se višestruko vratiti kroz brojne turističke rezervacije tisuća ljubitelja biciklističkog sporta i veliku, tzv. izvanpansionsku potrošnju za vrijeme trajanja ovih etapa.
Bi li i Subotica, zbog svih svojih geografskih specifičnosti, intenzivnijim forsiranjem biciklizma mogla ostvariti određene turističke benefite?
U svakom slučaju, jer je biciklizam današnjice postao sport i zabava za ljude koji imaju mnogo novca i spremni su ga trošiti na svojim skupim ljubimcima na dva kotača. Postoji tzv. Eurovelo, biciklističke staze duž Europske unije i trenutačno ih ima petnaest od kojih tri (staze 6, 12 i 13) prolaze kroz Suboticu. Izgradnjom kvalitetnih biciklističkih staza subotička regija može ostvariti veliki turistički benefit.
Hrvatska je, kao poznata turistička destinacija, već odavno prepoznala prednosti koje donosi simbioza biciklizma i turizma. Hoće li netko s ovih prostora sudjelovati na Utrci Istra 300, koja se za sljedeću godinu najavljuje kao najveća biciklistička manifestacija u Hrvatskoj?
Ne vjerujem da će netko od subotičkih biciklista nastupiti na toj utrci, ali će sigurno na njoj sudjelovati četverostruki olimpijac Ivan Stević sa svojom momčadi iz Beograda. Također i mnogi hrvatski biciklisti sudjeluju na utrkama Grand fondo koje se održavaju u Beogradu i na cestama u Srbiji.
Kakva je budućnost biciklističkog sporta u Subotici?
Naš klub jedini u Srbiji ima čak šest školovanih biciklističkih trenera, koji zbilja dobro rade s mladim vozačima i mislim kako ne treba strahovati za budućnost. Bit će, sigurno, još mnogo dobrih biciklista.
D. P.
