Arhiv tekstova
Slučaj Azotare i regionalnog otpada
Priču i u ovoj kolumni počinjemo ponovo kod Malog Palića (Šandorske bare), jer je uslijed atrofije (postupnog sušenja, zamočvarenja) od stručnjaka svojedobno ocijenjeno kako je to najbolja lokacija za odlaganje komunalnog otpada Subotice. S ovom lokacijom su bila dva bitna problema: prvo, da su se sve vode s teritorija općine slijevale u ovu baru i podzemne vode su cijedile otpad, među otpadom su bile i opasne tvari i ta podzemna voda se naravno slijevala u Palićko jezero i time je kvaliteta vode još više uništena. Drugi problem je bio taj što se poslije dužeg vremena vidjelo da će ovaj deponij za desetak godina biti potpuno ispunjen, te je potrebno tražiti novu lokaciju za odlaganje komunalnog otpada. Bržem popunjavanju bivše bare doprinosilo je i to da je uslijed intenziviranja građenja sav građevinski otpad dovožen na ovu lokaciju. Dio teritorija je tako nasipan i kasnije iskorišten za građenje. Kroz baru je izgrađen i jedan otvoreni kanal nazvan »kolektor« koji je cjelokupnu otpadnu fekalnu i kišnu vodu uvodio u pročistač, a za vrijeme bujica ova količina vode je višestruko porasla i razlijevala se po bari. Iz tog razloga izgrađeni su i bazeni od zemlje u kojima se privremeno »skladištila« otpadna voda. Cijeli ovaj sustav otpadne vode i smeća povremeno je proizvodio nesnosni smrad na teritoriju pola grada.
Intermezzo zvan Azotara
Svojevremeno je, osim sanacije Palićkog jezera, i gradnja novog pogona tvornice Zorka, koja je pod imenom Azotara ušla u svijest građana, bila drugo najveće gradilište u Subotici. Najveće polemike je izazvala njena lokacija, usred najplodnijih njiva u subotičkom ataru zvanom Verušić. Drugi problem je bila odabrana tehnologija proizvodnje umjetnog gnojiva; po mom saznanju samo u Indiji je podignuta još jedna tvornica s ovom tehnologijom. Sve u svemu, Azotara nikad nije radila punim kapacitetom, a umjetno gnojivo je počeo poluilegalno proizvoditi bivši radnik ove tvornice na lokaciji Makova sedmica. Ovaj pogon, nazvan Azohem, je pak izazvao masovne višegodišnje prosvjede građana. Vlasniku nitko nije mogao ništa, budući je bio u direktnoj vezi s tadašnjim rukovodstvom grada. Kada je Azotara konačno propala, vlasnik Azohema je kupio i obećao da će tamo preseliti svoju proizvodnju umjetnog gnojiva, ali obećanje nikad nije ispunio. Uskoro će se u ovaj opći metež uključiti i državna politika. Naime, tadašnji izborni zakon na lokalnom nivou omogućavao je da u Subotici i u nekoliko općina sjeverne Bačke, većinsko lokalno stanovništvo, pripadnika mađarske manjine, daje i rukovodstvo te općine. U Subotici su u općinsku vlast bili uključeni i Hrvati. Ljudi, koji su počeli ozbiljno raditi na rješavanju problema komunalnog otpada zaključili su da te probleme, kao i u zapadnim zemljama, treba rješavati regionalno. Prirodno je bilo da se problem subotičkog »smeća« rješava zajedno s okolnim općinama: Kanjiža, Senta, Mali Iđoš i Bačka Topola. Međutim, na ideju regionalnog rješavanja otpada došao je politički napad i to od tzv. autonomaša i njihovog lidera koji je ovu ideju nazvao opasnom, jer je u njoj vidio začetak »posebne mađarske autonomije« u okviru vojvođanske autonomije. Tada vladajući SPS je tiho podržavao ovaj »napad« i ništa nisu činili da problem rješavanja smještaja i prerade otpada krene naprijed.
Okretanje opće politike prema EU
Poslije 5. listopada (2000.) na vlast je došla Demokratska stranka koja je otvoreno postavila za svoj dugoročni cilj da se naša republika učlani u EU. Regionalni sustav upravljanja otpadom ponovno je aktualiziran i ponovno je došao na dnevni red 2007. godine. Među ostalim lokacijama vlast je forsirala lokaciju propale Azotare. Prvi razlog je bio riješena kompletna infrastruktura: ceste, željeznica, plinovod itd. U dvije velike hale veličine nogometnog stadiona stali bi i kapaciteti za razvrstavanje komunalnog otpada, a kotlarnica s visokim dimnjakom mogla bi poslužiti za proizvodnju energije, kako se to radi u velikim gradovima Europe, npr. u Parizu. Kao problem, pojavio se taj što je Azotara privatizirana i mnogi su sumnjali da će neki debelo zaraditi na prodaji te u suštini bezvrijedne imovine (donekle ima istine u ovoj tvrdnji). Pobunili su se i lokalni stanovnici koji su tvrdili da im grad želi »uvaliti smeće«, ne samo Subotice, nego i okolnih općina. Ponovno je počela »igra traženja lokacije« koja je pronađena u ataru Bikova, gdje je izgrađen »regionalni sustav upravljanja otpadom Subotice i šest općina«, koji je koncem srpnja stavljen u probni pogon, i trajat će godinu dana. Cijeli kompleks je projektiran po uzoru na pogon u Segedinu. Ovaj pogon smo vidjeli prilikom stručne ekskurzije, odnosno posjeta pročistaču otpadnih voda. Na priloženoj fotografiji vidi se brijeg nastao od nekorisnog otpada, prekriven zemljom, koji će se zatraviti. U prednjem dijelu je pročistač otpadnih voda koji se cijedi s brijega, ispod kojeg se nalazi čvrsta hidroizolacija. Tu se nalaze i hale za razvrstavanje iskoristivog otpada: plastične ambalaže, razni metali itd. Sličan je i naš regionalni deponij i prerada otpada u probnom radu, samo što se kod nas dokazalo kako je »put u pakao popločan dobrim namjerama«. Uzgred, EU upravo započinje novu kampanju za očuvanje okoliša.
