Arhiv tekstova

Riječi i djela

O posjetu predstavnika učeničkih zadruga iz Hrvatske školi u Monoštoru tekst ste već pročitali, ili ćete ga tek čitati. Svejedno. O tom posjetu tamo sam napisala sve, a ovdje hoću reći još nešto što je moj osobni dojam ovog posjeta i onoga što su domaćini (pa i ja kao promatrač i pratiteljica) mogli čuti od svojih gostiju. A to je u današnje vrijeme ono najvrjednije – ideje. Čime bi se mogla baviti neka učenička zadruga? Mogućnosti je mnogo, a ako se spretno prepozna i iskoristi ono što jest obilježje svakog kraja, dometi su nevjerojatni. I onda moja upitanost postoji li u Somboru barem jedna učenička zadruga? Ako je vjerovati podacima dostupnim na sajtovima škola, učeničku zadrugu u Somboru ima samo jedna škola, i to Škola za osnovno i srednje obrazovanje s domom Vuk Karadžić, koja odgaja i obrazuje djecu i mlade ometene u razvoju. I onda (opet) moja upitanost (s razlogom) može li više od ove jedne škole? Naravno da može, a ideje i mogućnosti su praktički neiscrpne. Treba samo vidjeti što i kako rade drugi. Što su specifičnosti poljoprivrede, obrta, povijesti, kulture, etnologije i eto zanimljivih ideja i mogućnosti za učeničke zadruge.
I odmah da se razumijemo: nije Sombor nekakva crna rupa gdje prosvjetari nemaju ni ideja, ni želje da naprave iskorak i dodatno se angažiraju oko osmišljavanja, pokretanja i rada u učeničkim zadrugama već je takva slika u cijeloj Srbiji.  I ne govorim to napamet već iščitavam podatke Saveza učeničkih zadruga Srbije. A ako su ti podaci ažurirani, onda takvih zadruga u Srbiji ima 120. Znam, netko će reći: pa nije to ni malo. Ako se tako gleda, nije. Ali, ako se tih 120 zadruga usporedi s više od 600 učeničkih zadruga u Hrvatskoj, onda itekako jeste malo. I to sve u vrijeme kada su svima usta puna priče o potrebi da se djeca otrgnu od računala, mobitela, lošeg društva, loših uzora i drugih iskušenja.
Z. V.