Arhiv tekstova

Rusija podiže zasade jabuka

Jabuka se smatra jednim od najpopularnijih plodova i najviše se proizvodi od svih vrsta voća na svijetu. Konkurencija u proizvodnji je žestoka, a zahtjevi potrošača nerijetko specifični, što domaćim proizvođačima jabuka otežava plasman na nekada najsigurnije, rusko tržište. Uslijed ovoga će, po svemu sudeći, što prije morati pronaći nova tržišta ili možda vremenom odustati od uzgoja jabuka.
Domaće tržište jabuka u protekle dvije godine nije u dobroj situaciji. Razlog tome je velika proizvodnja i smanjenje narudžbina iz Rusije, koja sve više ima svoju proizvodnju jabuka i sve manje potrebe za uvozom ovog voća iz Srbije. 
Ovdašnji proizvođači na domaćem tržištu uglavnom plasiraju drugu klasu, dok prvoklasne jabuke čuvaju u hladnjačama za probirljive strane kupce u Rusiji, gdje prolazi samo prva klasa. Međutim, ono što voćarima sreću kvari jest zastoj u izvozu na rusko tržište. Većina naših malih i srednjih gospodarstava koja se bave uzgojem jabuka godinama je unatrag živjela od izvoza svojih proizvoda na rusko tržište. Situacija se u tom pogledu posljednje dvije-tri godine drastično usložila na njihovu štetu, što im uoči berbe zadaje glavobolju i neizvjesnost.

Neizvjesnost ruskog tržišta

Nije tajna da Rusi posljednjih pet godina podižu velike zasade jabuka i samim tim šalju signal svim izvoznicima jabuka da žele smanjiti godišnji uvoz, koji trenutačno iznosi 700 tisuća tona. Naime, na rusko tržište naši su proizvođači lani izvezli 140.000 tona, što je čak 24 posto manje u odnosu na 2017. godinu. U Rusiji sve više niču nove suvremene plantaže i trend povećanja površina pod jabukama nezaustavljivo nastavljaju. Stoga se opravdano očekuje da će izvoz naše jabuke u Rusiju u narednim godinama sve više slabiti, pogotovo kada njihovi, sada još uvijek mladi zasadi, budu u punom rodu, kaže voćar Marijan Davčik iz Tavankuta. 
»U proteklih pet godina je izvoz jabuke u Rusiju prepolovljen i bojim se da ga kroz idućih par godina više neće ni biti. Dodatna otežavajuća okolnost za nas je podizanje zasada jabuka i u Moldaviji, Uzbekistanu, Bjelorusiji, koji su zbog blizine u prednosti glede izvoza na rusko tržište. Bojim se da bi to sve moglo utjecati na gašenje zasada na našim prostorima.«
Rusko je tržište zbog dobre otkupne cijene za naše proizvođače i dalje aktualno i trenutačno još uvijek najisplativije. Otkupne cijene podložne su oscilacijama ovisno o urodu, te je tako, primjerice, prevelik prošlogodišnji urod svakako imao značajan utjecaj na pad cijene jabuke u Srbiji. 
Ovogodišnji urod jabuka u voćnjacima subotičkog atara nešto je manji od prosječnog, ali značajno manji u odnosu na prošlu godinu. Razlog tomu su proljetni mraz i preobilni prošlogodišnji prinosi, pojašnjava Davčik.
»Prošle godine smo, kao i voćari u zemljama u okruženju, imali rekordni urod jabuke, što je utjecalo da ovogodišnji bude umanjen jer se voćke odmaraju od prevelikog broja plodova, što se u voćarstvu naziva ‘godina odmora’. Tako smo u konvencionalnim, starim zasadima, imali prinos od oko 30 tona po hektaru, a u intenzivnim oko 50. Promatrajući po sortama, ovoj alternaciji, ali i mrazu, koji su zahvatili i zasade u istočnoj Europi najviše su podlegle sorte idared i jonagold, koje su stoga dale najmanji urod, dok su odstupanja u prinosima bila najmanja kod sorti zlatni delišes, granny smith i gala.«
Marijan Davčik, koji je ujedno i jedan od osnivača tavankutske zadruge Voćko, iz čije se hladnjače 95 posto jabuka prve klase izveze u Rusiju, kaže da su, nakon odbitka troškova ambalaže i skladištenja u hladnjači, ovdašnji voćari prošle godine dobili svega između 15 i 30 dinara po kilogramu. Budući da ih proizvodnja, ovisno o tehnologiji, košta između 20 i 25 dinara po kilogramu više je nego očito da je sav prošlogodišnji trud gotovo pa bio uzalud. Veliki urod i niska otkupna cijena definitivno su voćare ostavili u minusu, ističe Davčik. 
»Preobilni prinosi su, osim niske cijene, rezultirali sporom prodajom koja se prolongirala do proljeća i velik dio uskladištene jabuke je propao. Ova godina je uslijed manjeg uroda bolja glede otkupne cijene, koja je već sada dostigla proljetnu cijenu, koja je uvijek najviša. Tako proizvođači sada, ovisno o sorti, mogu dobiti između 30 i 45 dinara po kilogramu, a očekuje se da bi na proljeće možda mogla dostići i 50 dinara, te stoga ovogodišnji urod mnogi proizvođači stavljaju u hladnjače gdje će sačekati bolju cijenu.«
U najjeftinije sorte ubrajaju se idared i jonagold, dok se one traženije poput crvenog i zlatnog delišesa, granny smitha i gale, prodaju po nešto višim cijenama.
Oko 60 posto uroda je prva klasa, dok preostalih 40 posto druge klase jabuka ostaje za domaće tržište, na kojemu je ovu količinu jabuke vrlo teško prodati. Ova problematika osobito muči male proizvođače budući da svoje jabuke ne mogu prodati supermarketima uslijed nedovoljne količine, te su tako primorani prodavati na kilogram po tržnicama, što je često slabo isplativa opcija. Za razliku od nas, primjerice u Njemačkoj se, ističe Davčik, u supermarketima upravo prakticira suprotna praksa glede opskrbe voćem.
»Supermarketi u Njemačkoj žele dati šansu lokalnim proizvođačima i javno promovirati njihov trud i rad, a ujedno osigurati svojim kupcima svježu hranu koja je proizvedena u njihovom najbližem okruženju. Kod nas to još nije zaživjelo, već se samo nastoji osigurati kontinuirana opskrba voćem po najpovoljnijoj cijeni, i to ponajviše iz uvoza.«

Podizanje konkurentnosti domaće jabuke

Jabuka je voće koje se najviše gaji, ali i bilježi najveću potrošnju. Najveći proizvođači i izvoznici jabuka su Kina, SAD, Italija, Poljska i Francuska. Kina je najveći svjetski proizvođač jabuka, s proizvodnjom od 44 milijuna tona godišnje, ali istodobno i džin među svjetskim potrošačima –  samostalno konzumira gotovo polovicu ukupnog tržišta jabuke. Što se europskih potrošača tiče, tu prednjače Nijemci, koji trenutačno svoje tržišne potrebe podmiruju uvozom jabuka s Novog Zelanda. Predviđa se da će uslijed daljnjeg rasta svjetske potrošnje za nekoliko godina ukupna proizvodnja jabuka dostići brojku od 107 milijuna tona godišnje. 
Što se Srbije tiče, trenutačna proizvodnja jabuka kreće se oko 500.000 tona godišnje, a kako stvari sada stoje, s vrlo izvjesnim trendom opadanja u idućim godinama. Na inozemnom tržištu završi 200.000 tona, od čega se čak 84% izvozi u Rusiju, što je pokazatelj koliko je naše tržište jabuka zapravo ograničeno i rizično. 
Pad i česti zastoji u izvozu jabuka na rusko tržište, kao i otvaranje alternativnih, proizvođače stavlja pred ozbiljna iskušenja. Resorno ministarstvo pokušava pronaći alternativna tržišta, prije svega u Kini, Indiji kao i zemljama sjeverne Afrike, a njihovo osvajanje nije nimalo lako. To je razlog da bi voćari morali ozbiljnije poraditi na raznovrsnijem sortimentu i kvaliteti, jer je konkurencija za izvoz na rusko, ali i ostala tržišta iz godine u godinu sve veća, osobito iz europskih zemalja kao što su Poljska, Španjolska, Italija. 
Nova tržišta neophodno je osvajati strategijski i planski i prilagođavati im se boljom ponudom od sadašnje. Stručnjaci smatraju da proizvođači koji žele plasirati proizvode na ino-tržište trebaju prijeći s konvencionalne na organsku proizvodnju, kao što se radi u Europi, i na taj način postati konkurentni na svjetskom tržištu. 
Probitak konkretno na europsko tržište podrazumijevao bi uvođenje Global GAP standarda, što je za naše voćare za sada nedostižna realnost, navodi Davčik.
»Ovaj standard poglavito je nametnut od velikih europskih trgovinskih lanaca i podrazumijeva da zasadi voća moraju biti ograđeni, imati tekuću vodu, toalet za radnike, odgovarajući prostor za skladištenje kemijskih preparata, a obvezna je i svakodnevna evidencija o svim radovima u voćnjaku. Ovakav pristup omogućuje kontrolu cijelog procesa proizvodnje, transporta, pakiranja, zaštitu životnog okoliša, zaštitu radnika na radu i na taj se način razvija individualna odgovornost proizvođača primarnih poljoprivrednih proizvoda.«
Najdalje, od tih trendova su dakako mali i srednji proizvođači, među kojima još uvijek mnogi ne mogu priuštiti pokrivanje voćnjaka protugradnim mrežama, uvođenje suvremenog sustava za navodnjavanje, antifrost sustava ili pak izgradnju ULO i DCA hladnjača.
Sve su ovo preduvjeti za osiguranje odgovarajuće kvalitete zdravstvene ispravnosti plodova, kontinuiteta proizvodnje i redovite isporuke inozemnim kupcima. Osim spomenutog, smatra se da je za budući opstanak na svjetskom tržištu neophodna i promjena u strukturi sortimenta. 
Neophodno je pratiti potrebe i promjene potrošačkih navika na europskom i svjetskom tržištu, što proizvođači, posebno u Italiji i Poljskoj, redovito i čine. Naime, tržište Europe je općenito zasićeno dobrom ponudom voća i potrošači su postali izbirljiviji prilikom kupovine. Stručnjaci tvrde da su nove klupske sorte, kao i sorte gala, te crveni i zlatni delišes dobar izbor. Na potencijalnom kineskom tržištu trenutačno su najpopularnije fuji i gala, dok je glede ruskog tržišta preporuka da bi se naši voćari trebali okrenuti nekim kasnijim sortama koje se ne mogu proizvoditi u Rusiji, poput sorti granny smith i fuji. 

Udružena proizvodnja ključ za bolji plasman

Bitan element na koncu jesu i ambalaža i pakiranje, na čemu osobito inzistiraju megamarketi, koji su i najveći kupci voća i samim tim diktiraju kako točno jabuka mora izgledati da bi se prodavala na njihovim rafovima. Kada je konkretno riječ o ruskom tržištu, prilično je zahtjevno glede zdravstvene ispravnosti, ali i izgleda same jabuke, pojašnjava Davčik. 
»Jabuka mora biti potpuno crvena, zelena ili žuta, ovisno o sorti, bez primjesa druge boje ili bilo kakvih točkica ili drugih oštećenja. Pošiljke se uzorkuju i ukoliko ne zadovoljavaju propisane kriterije, vraćaju se natrag. Primjerice, uzima se uzorak na šest gajbi i ukoliko se dogodi da ne odgovaraju njihovim zahtjevima, vrate nam cijelu pošiljku. Stoga smo morali pojačati nadzor pri pakiranju jabuka u ambalažu, kako bismo izbjegli takve situacije.«
Opstanak voćarstva i povećanje isplativosti proizvodnje na ovim prostorima mogao bi se razmotriti kroz organiziraniji oblik udruživanja malih proizvođača, smatra Davčik. Primjer za to je Italija, kojoj je, kaže, za postavljanje takvog sustava trebalo stotinu godina.
»Mi smo se u Zadruzi udružili skupa plasirati jabuku na tržištu. Međutim, pokazalo se da to nije dovoljno jer postoje velike razlike u proizvodnji, te tako i u samim plodovima. Kada bismo kupovali iste sadnice i primjenjivali isti način uzgoja i tehnologije, mogli bismo prodavati potpuno identične proizvode, što bi nam otvorilo daleko veće mogućnosti na inozemnom tržištu. Talijanima je to nakon dugo vremena pošlo za rukom, ali su u tome imali značajnu potporu države.«
Ono čime se naši voćari također ne mogu pohvaliti jesu cijene repromaterijala i radne snage, a nedostatak odgovarajućih državnih poticaja dodatna je stavka koja zaokružuje priču o nemogućnosti da na tržišnoj utakmici stanu rame uz rame s ostalim proizvođačima iz zemalja u okruženju. 
Evidentno je da sve više malih voćara odustaje od proizvodnje i predstoji da se vidi hoće li većina posustati u borbi za opstanak ili će možda tračak optimizma stvoriti neku novu alternativu koja će jabučarstvo na ovim našim prostorima ponovno učiniti profitabilnom granom poljoprivrede.     
Marija Matković