Arhiv tekstova

Policijski šalter i onaj u mesnici

Jeste li u novije vrijeme razmišljali o tome kakve veze imaju mesnica u supermarketu Maxi i Policijska uprava u Subotici? Prvi odgovor nakon ovako postavljenog pitanja kod većine čitatelja zacijelo bi bio »nemaju nikakve«. Jedni se bave poslovima iz svoje, a drugi također iz svoje nadležnosti, pri čemu im se djelatnosti nikada ne ukrštaju. Čak ni u vicevima mušterija neće otići u mesnicu i podnijeti zahtjev za osobnu iskaznicu kao što ni stranka neće otići na šalter policijske uprave i od službenice zatražiti 200 grama posebne, ako može narezano.
Pa ipak, razmislite li malo bolje o početnom pitanju, u jednoj su stvari mesnica u Maxiju i Policijska uprava u Subotici u dlaku iste: njihovi djelatnici posao obavljaju tako što su svakodnevno u kontaktu s građanima. Isto kao što je to frizerka u salonu i službenica u pošti, isto poput prodavača na tržnici i konobara u pivnici...
U eri sveopćeg tehnološkog napretka, u vrijeme kada internetsko plaćanje već odavno nije stvar budućnosti, svatko od navedenih, uključujući i mnoge nenavedene, se bori za svog klijenta tako što će mu omogućiti što bržu i kvalitetniju uslugu. To je bar jasno, jer tomu i sami svjedočimo svakoga dana. Ili bi bar tako trebalo biti.
Međutim, ukoliko ste u posljednje vrijeme bili korisnici usluga Policijske uprave u Subotici, pa poslije toga otišli ravno u mesnicu u Maxiju, mogli ste, samo ako ste se malo više »obratili na pozornost«, primijetiti i jednu ogromnu razliku: prvi kao da vrijeme vuku nazad dok ga drugi guraju da žuri bar nekoliko mjeseci unaprijed. Drugim riječima, ako ste nedavno podnosili zahtjev za osobnu iskaznicu, mogli ste na šalteru Policijske uprave u Subotici primijetiti da se u red staje »ko nekad«. Znači: bez reda, kome kako (is)padne, uz nerijetke ulaske u ured »preko veze« i uz eventualna pitanja pristojnijih građana »tko je posljednji«. Ako ste, pak, nakon toga otišli u mesnicu u Maxiju, mogli ste se uvjeriti u ono što je već odavno praksa u svim bankama ili u konzulatu Mađarske, recimo: da biste bili usluženi, morate prvo pritisnuti gumb na tasteru koji će vam otipkati vaš (redni) broj kog ćete i vi i »druga strana« (prodavač ili službenik/ca, recimo) jasno vidjeti i na »semaforu gore«, pa ćete bez veze i protekcije biti usluženi točno onda kada na vas dođe red.
Zašto je to tako?, možda ćemo se svi skupa zapitati. Razmislimo li malo o tome (vidite li koliko pitanje iz prve rečenice i nije bezvezno?), možda će nam jedan od odgovora biti taj da je državni aparat trom, inertan, indolentan, lijen, sporo pokretljiv, neprilagodljiv i nesklon promjenama dok je privatni sektor svih vrsta jednostavno prinuđen u džungli svakodnevice izboriti se za građanina i otrgnuti za sebe malo od njegovog skupog vremena tako što će mu podilaziti na sve moguće načine. Drugim riječima: dok prvi, uvjereni da zlatno doba birokracije nikada neće proći, na građanina (od čijeg poreza i sami žive) i dalje gledaju kao na slugu, drugi, iz čisto profitabilnog interesa, u istom tom građaninu gledaju svoga gospodara. Trećim riječima: dok je kod prvih red stvar prirodne selekcije i, eventualno, kućnog odgoja, kod drugih je red taj koji eliminira prirodnu selekciju i regulira čak i kućni odgoj.
I na koncu, jedan savjet za djelatnike Policijske uprave u Subotici: idite do kolega u Osijeku i vidjet ćete isto što i umesnici u Maxiju: pritisak na gumb točno određuje koja je stranka na redu za vaš šalter.
Z. R.