Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Još malo gradskih promašaja

Jedna europska komisija je proučavala kvalitetu vode Dunava i došla je do zaključka da je ovaj veliki i značajan vodotok, počevši od Novog Sada pa sve do ušća u Crno more jako zagađen. Razlog ovome je to da veliki gradovi poput Novog Sada, Beograda itd. uopće nemaju sustav pročišćavanja otpadnih voda. Ove godine najavljena je izgradnja pročistača u Beogradu, ali prije toga treba riješiti kanalizaciju, npr. u Borči. Ovaj problem muči većinu gradova i naselja u Srbiji, a tek u nekoliko mjesta postoje pročistači otpadnih voda. Jedan od tih gradova je i Subotica, koja je prva izgradila pročistač nakon ekološke katastrofe Palićkog jezera 1972. godine, prvenstveno zbog neizgradnje taložnika (pročistača) čija gradnja je predložena koncem XIX. stoljeća. Upravo o ovome želim ispričati jednu, pomalo »budalastu« gradsku priču.

Na kakvom terenu leži Subotica?

Prvo valjano, inženjersko premjeravanje grada izvršio je Mihály Könyves Tót 1884. godine. Naime, Gradski magistrat je od njega naručio regulacijski plan grada, plan kanalizacije, utvrđivanje visinskih točki i trigonometrijska mjerenja (te točke služe za daljnja mjerenja prilikom parcelacije itd.). Könyves Tót je predlagao da se gradi separatni kanalizacijski sustav (posebne cijevi za otpadne vode, posebne za odvod kišnice) uzimajući u obzir visinske razlike na teritoriju samog posjeda grada. Teren, računavši od Kelebije (126 m) postupno pada prema Malom Paliću, danas Šandorska bara (102 m), u koju se slijevaju sve vode. Ova razlika od 24 m (govorimo o nadmorskim visinama) na razmjerno kratkom odstojanju za ravničarske prilike je ogromna i kad padne ljetni pljusak ili duže pada kiša ona prouzrokuje bujice, odnosno poplave. Könyves kaže: »Jedino mjesto za odvod otpadnih voda iz grada je Palićko jezero«. On istovremeno upozorava da se otpadne vode ne smiju direktno uvoditi u jezero nego treba izgraditi pročistač otpadnih voda u vidu bazena za taloženje, napominjući da cijenu izrade ovih taložnika može pokriti mulj koji se može iskoristiti kao izvanredno organsko gnojivo. Grad je izgradio ujedinjenu, integralnu kanalizaciju, ali na pročistač, bazene za mulj su nekako zaboravili. Rezultat je uskoro bio i vidljiv, jer István Iványi već 1892. godine konstatira: »U novije vrijeme uočava se stvaranje mulja na dnu jezera, čiji je uzrok voda s ne baš čistim organskim elementima koja dolazi iz grada i koja pospješuje stvaranje vodene trave«. Na izvjestan način grad je ipak uspostavio separatni sustav odvoda vode, jer su zadržani i izgrađeni otvoreni kanali za odvod vode, koji su bili sposobni regulirati i bujice. Dokaz da je ovaj sustav funkcionirao je i to da je u centru većina zgrada, počevši od Gradske kuće, građena s podrumima, koji su u to doba bili suhi i funkcionalni. Strogo je bilo zabranjeno bilo što bacati u kanale, i to se kažnjavalo. Ja sam odrastao pored takvog kanala koji je tekao usred šetnice današnjeg Radijalca (Aleja maršala Tita).

Kakva je situacija danas?

Sanacija Palićkog jezera trajala je šest godina. Tada izgrađeni pročistač važio je za najsuvremeniji, ali opet zbog bujičnih voda pokazao se nedovoljnim, te je korištenjem iste tehnologije proširen. Nažalost, nakon 130 godina, možemo konstatirati da smo otprilike tamo gdje smo nekad bili. Voda Palićkog jezera je loša, mutna i mjestimično odvratno zelena. Čovjek se može okupati samo na vlastitu odgovornost. Jedan veći pljusak ponovno stvara kaos u centru, poplavljuje podrume, zaustavlja promet itd. Palić kao naselje nema još potpuno izgrađenu kanalizaciju, a o pročišćavanju njegovih otpadnih voda da i ne pričamo. Najnovija ideja za rješavanje ovih problema je pomalo »budalasta«, sve palićke otpadne vode preko velikih cijevi treba vratiti, pomoću crpki (zbog visinske razlike) u postojeći pročistač. Moje mišljenje je, a i dosadašnji događaji to potvrđuju, da zbog konfiguracije terena treba napustiti koncept jednog centralnog pročistača, njen rad treba poboljšati izgradnjom pročistača i bazena za skupljanje kišnice, za pojedine dijelove grada (Makova sedmica itd.). Dok sam bio glavni arhitekt, honorarno sam radio i na Građevinskom fakultetu i dosta razgovarao o ovim problemima s kolegama hidroinženjerima. Došao sam do saznanja da postoji moderan i jednostavniji način pročišćavanja otpadnih voda tzv. biopročišćavanjem. Pokušao sam za ovu ideju zainteresirati tadašnjeg gradonačelnika, ali on nije bio »kupac«. Uz pomoć fakulteta organizirao sam stručnu ekskurziju u susjednu Mađarsku, gdje su takva postrojenja već bila u funkciji. Osim studenata, pozvao sam i općinske službenike i radnike, prije svega iz JP-a Vodovod i kanalizacija. Pogledali smo dva pročistača, koja su već radila i to postrojenje za grad Csongrád (17.686 stanovnika 2009.), i jedan u velikom industrijskom parku u Budimpešti. Pogledali smo i najsuvremeniji pogon za preradu, odnosno odlaganje smeća pored Segedina. Tu je također građen manji pročistač za otpadne vode, koja se cijedi iz velikog brda odloženog smeća. Svi sudionici ekskurzije su bili oduševljeni osim tadašnjeg gradonačelnika. Mislim da bi problem palićkih otpadnih voda mogao riješiti jedan »biopročistač« poput čongradskog, umjesto budalastih zamisli.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay