Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ako ne možete dati sebe, ovo nije posao za vas

Vanja Petković (rođ. Vinkov) Monoštorka je koja vodi, i to uspješno, jednu od najprepoznatljivijih u moru humanitarnih akcija u Srbiji. Organizacija Čepom do osmjeha okuplja strpljive dobrovoljne sakupljače čepova (a ima ih na stotine tisuća) u plemenitoj misiji pomoći djeci s invaliditetom kako bi im se kupila pomagala koja su im potrebna. No, kako prijeći put doći od čepa (kojeg bismo, inače, bacili) do skupocjenog pomagala? Vanja kaže: strpljenjem. Kada se niti jedan čep ne bi bacio, u Srbiji bi se svaki dan moglo kupiti pomagalo i poboljšati život onih kojima je tuga definirala svakodnevicu. Nakon razgovora s Vanjom vaš je novinar predano počeo sakupljati čepove za Vanjinu organizaciju. Otkrijmo skupa zašto: 
Dosta sam putovala za vrijeme studiranja. Imam rodbinu svugdje po svijetu, pa sam vidjela kakav je tamo odnos prema plastici i prema drugim reciklirajućim proizvodima. U Sloveniji sam čula za kratkotrajnu akciju u kojoj su se sakupljali čepovi za susjeda našeg prijatelja. Tako smo došli do ideje da i mi pokušamo isto. Čep je, naime, napravljen od polipropilena i razlikuje se od ostale ambalažne plastike koja je po sastavu polietilen, te se drugačije i reciklira. Stvorili smo humanitarnu akciju poznatu na razini cijele Srbije, koja ima uspješne rezultate. Akcija u Sloveniji koja nam je služila za primjer trajala je tri godine za jedno dijete, jer je potrebno puno napora da bi jedna općina sakupila dovoljno čepova. Mi ovdje imamo općine koje skupljaju po četiri godine, pa još uvijek nisu skupile za, primjerice, jedna kolica. U jedan džak stane 4.500 čepova, odnosno 10 kg, u jednu tonu ide 100 džakova, a za jedno pomagalo je potrebno od tri do deset tona čepova. Ja sam sudjelovala u toj akciji. Meni se to jako svidjelo i animirala sam kolege na fakultetu te smo odasvud donosili čepove za to dijete. Velik mi je problem kad netko kaže da se nešto ne može učiniti. Ne, uopće nije točno da se ne može. Potrebna je samo dobra volja. Ja sam kao studentica te džakove pakirala u svojem stanu, pa sam ih onda taksijem nosila do novosadske autobusne stanice i plaćala za svaki džak prtljažnu kartu. Tata ih je čekao u Somboru svojim autom, da bismo to upakirali, a naši prijatelji su džakove nosili za Sloveniju. Kad sam upoznala sadašnjega supruga Borišu, pomislili smo skupa da je dobra ideja pokušati isto i u Srbiji. Uz pomoć mnogih ljudi i tvrtki s kojima radimo akcija se pročula i svima je postala zanimljiva.
Kome je namijenjena pomoć za koju utrošite novac dobiven prodajom čepova reciklerima? Kako birate tko je prioritetan primatelj pomoći?
Akcija je namijenjena djeci sa smetnjama u razvitku. Imamo i autističnu djecu kojoj smo kupovali prijenosno računalo koje im pomaže u njihovim poteškoćama. Imali smo slijepog dječaka kojem smo kupili prijenosno računalo za slijepe kojim se služe poznavatelji Brallieva pisma i koje pretvara tekst u glas. Kupili smo elektronički aspirator, koncentrator kisika zbog kojeg djeca provode dane u bolnici. Od kada smo ga kupili i darovali djevojčici u Vrnjačkoj Banji, ona više ne ide u bolnicu. Morala je prije toga ležati da bi primala terapiju putem koncentratora kisika. Djecu smo birali u početku po redu javljanja, dok se nije počeo javljati veliki broj djece. Onda smo organizirali natječaje i danas sa svakim roditeljem potpisujemo ugovor o donaciji čime garantiramo da sredstva nismo zadržali za sebe nego da smo ih usmjerili na pravi način. Roditelji se javljaju na natječaj i na taj način prikupljaju dokumentaciju koja je potrebna. Imamo stručni tim koji provjerava te dokumente. Nekada roditelji imaju pravo dobiti pomagalo putem socijalnih službi, a ne znaju za to, pa im mi pomažemo u prikupljanju i obradi dokumenata i za takve slučajeve. Javljaju nam se i oni koji imaju polovna pomagala te mi pronalazimo one kojima ćemo pomoći. Takvi donatori nam vjeruju da će to ići u prave ruke.
Što je ključ dobre humanitarne akcije? Očito je da je ovo što radite vrlo jednostavno – odvojiti čepove i sakupiti ih na jedno mjesto. Je li ključ u jednostavnosti?
Ključ je u transparentnosti. Sve informacije moraju biti podijeljene s javnošću. Kod svakog uručenja naše donacije imamo živ medijski materijal s lica mjesta i uključenje uživo. Danas, kada vlada veliko nepovjerenje, to je vrlo bitno. U međuvremenu su nastale akcije koje nas kopiraju i mi ne znamo što rade od tih čepova koje sakupe. Ako sakupljate čepove za nas, onda ste sigurni da to ide za točno određeno dijete. Djeca prilikom uručenja također daju izjave, i to ne da bismo se mi promovirali nego da bi ljudi shvatili da je sakupljanje čepova zaista smislena akcija koja nekome pomaže. Svi kojima smo uručili pomagala su jedna velika obitelj. Družimo se, podržavamo međusobno i oni sakupljaju čepove i animiraju još više svoju sredinu kad shvate da je pomagalo zaista došlo od čepova. Bitna je i pozitivna energija. Imamo volontere koji svakodnevno dolaze u naš ured i pomažu nam. Najbolji je primjer sedamdesetpetogodišnjak, čika Mileta, koji je ovdje svaki dan: sortira čepove, sređuje podrum... Bitno je i uključivanje svih uzrasta u našu akciju. Imamo kombi s devet mjesta i svaki puta kada imamo uručenje, ide devetero ljudi. Na taj način ih motiviramo da vide što daju kroz svoje vrijeme i da ti volonteri vide na licu mjesta osmjeh djeteta i kako to pomagalo njima zaista mijenja život. Takve akcije učvršćuju i odnose unutar našega tima. Trudim se da ljudima koje angažiramo jasno kažem: ako nemate pozitivan stav i ne možete dati sebe, ovo ne možete raditi. Ovdje mogu raditi samo oni koji se žele usavršiti i da im ovo bude odskočna daska za neki bolji posao. 
Opišite nam Vaš pogled na život osoba s invaliditetom. Jesu li oni Vaša jedina ciljna grupa?
Nisu. Trudimo se biti široko otvoreni prema građanima. Radimo na projektu »Gradonačelnik otvara vrata, uključimo se«, koji se provodi u sklopu OPENS 2019 (Europska prijestolnica mladih). Svakog mjeseca posjećujemo gradske uprave u cilju upoznavanja mladih s funkcioniranjem Novog Sada. Učimo ih demokratskoj kulturi – ako imaju problem kome se obratiti, kako se spremiti za razgovor, napisati dopis, kako se izražavati... Očekuje se od mladih da povedu ovaj grad naprijed u budućnosti i na taj način želimo im približiti da su sve to živi ljudi, da je gradonačelnik živ čovjek koji može saslušati problem i u ovisnosti od situacije pomoći. S Uredom za ljudska i manjinska prava radimo na promoviranju zapošljavanja osoba s invaliditetom. S Gradskom upravom za socijalnu i dječju zaštitu radimo radionice po školama, idemo u vrtiće. Djeca su oduševljena kad im pričamo koliko mora biti tolerancije prema djetetu s invaliditetom. 
Optimizam je ono što pokreće Vašu organizaciju. Kako u prilično pesimističkome svijetu izgraditi ovako pozitivnu priču? Odakle izvući optimizam koji očigledno čuči i treba ga aktivirati?
Nije sve idealno. Teško je i nama upravo stoga što su ljudi dosta napeti, nervozni. Primjerice, od cijeloga Niša mi imamo samo jednu koordinatoricu. Ljudi kod kojih ostavimo kutije za sakupljanje čepova očekuju da naši volonteri dođu, donesu i iznesu sakupljeni materijal. Nitko ne pita kako ćemo upakirati čepove. Onda nas pozovu i daju nam ultimatum da će baciti sakupljene čepove ukoliko ne dođemo u roku koji su odredili. Zatim mi njima objašnjavamo da ne skupljaju čepove za nas nego za djecu. Sređivanje dokumentacije često škripi. Iskreno, ne znam odakle entuzijazam. Prosto ide i nadolazi. Kada vidimo kako je pomagalo koje smo kupili promijenilo život nekom djetetu iz korijena, to nas podiže. Nakon što uručimo novo pomagalo, i volja nam se podigne, opet slijede svakodnevne obveze i prepreke. Pukne džak pun čepova ili imamo problem zato što recikleri ne isplaćuju novac na vrijeme (nekada čekamo i do dva mjeseca). Nama se također troškovi gomilaju. Zato je nama jedan od glavnih ciljeva u budućnosti da krenemo u socijalno poduzetništvo. Na svake tri uposlene osobe koje nemaju smetnju i invaliditet, na temelju Zakona o socijalnom poduzetništvu i zapošljavanju (koji je u fazi nacrta) mora se zaposliti jedna s invaliditetom, a prihod koji se tijekom godine ostvari mora se vratiti društvu. Tu se prepoznajemo, jer profitom možemo kupovati pomagala za djecu, graditi igrališta za djecu s posebnim potrebama. Cilj nam je da proizvodimo svoj proizvod od recikliranih čepova koji ćemo lakše plasirati na tržište. To bi bilo daleko efikasnije u usporedbi s natezanjima s reciklažnim centrima da nam uplate novac za predanu robu. Nastojimo biti prisutni na svakoj javnoj manifestaciji gdje osjetimo (tržišnu) nišu za naš i napredak našega pothvata. Živimo u društvu u kojem stalno netko od drugog nešto skriva i svi mislimo da ćemo bolje uspjeti ako smo sami, što je pogrješno. Postoje velike tvrtke koje se ne promoviraju, a posjećuju takve sajmove na koje i mi odlazimo. One, primjerice, godišnje poklone za svoje zaposlene kupuju od socijalnih poduzeća. Tako i mi želimo naše proizvode plasirati, umjesto da čekamo da nam reciklažni centri plaćaju. 
Koliko je čepova potrebno sakupiti da bi se kupilo jedno pomagalo?
Protekle godine smo u centru Novog Sada pravili mozaik od plastičnih čepova za Guinnessa. Cilj je bio da se okupe svi koordinatori. Toga dana je na 621 četvornih metara Trga slobode postavljeno 900.000 čepova. Cilj je bio da se pošalje poruka da je 10 takvih mozaika (9 milijuna čepova) potrebno da se kupe jedna elektromotorna invalidska kolica. Neke škole su, naime, krenule u sakupljanje same jer su mislile da se za to dobiva neki novac. Kada nam dođu s deset sakupljenih džakova, a sakupljali su cijelo polugodište, i shvate da za to ne mogu dobiti više od 3.000 dinara, onda shvate da je bolje da to daju u humanitarne svrhe.
Što je potrebno uraditi ako netko želi sakupljati čepove za vas?
Svatko tko se želi priključiti akciji Čepom do osmjeha treba se registrirati na našoj internetskoj stranici. Za sada imamo preko 2.000 prijava. Potrebno je postaviti našu kutiju na mjestu na kojem žele da se akcija pokrene i razvije. Kada se sakupi više od tri džaka, naša partnerska organizacija, tvrtka koja radi kao kurirska služba, nosi čepove bez novčane naknade (na području države van Vojvodine). Kada se skupi jedna tona, mi ostavljamo čepove u skladište naše partnerske tvrtke. U Vojvodini čepove skupljaju tri vozila: kombičep, čepmobil i čepikap. Najveća nam je pomoć ako se netko priključuje iz Novog Sada, a ima dvije do tri vreće čepova, da ih odnese u prodavaonicu naših tvrtki-partnera. Čepom do osmjeha ima svoju aplikaciju koja olakšava donošenje čepova. Sve ljude fotografiramo i objavljujemo u tjednom albumu. 
Plastiku koristimo mnogo više nego što je to potrebno. Što činiti s tim našim suputnikom? Koji je najbolji način odnosa prema plastici: da li plastiku izbjegavati, kreativno osmišljavati ili reciklirati? Tu je i problem mikroplastike – sićušnih dijelova koji ulaze u lance ishrane…  Čini se da nam treba opća katarza kada je u pitanju život s plastikom, no kako ju postići?
Država Srbija će uskoro zabranti svu plastiku za jednokratnu uporabu. Najbolje je plastiku izbjegavati i upravo to i promoviramo na radionicama koje organiziramo za djecu, pokušavajući im približiti vrlo duge periode potrebne da bi se plastika u prirodi razgradila. Mi jedemo plastiku koju su bacali naši pretci, a ono što mi bacamo jest će buduće generacije. Smatram da plastiku treba izbjegavati. Kada budemo mi otvorili reciklažni centar za plastiku, nju možete donositi kod nas pa ćemo mi praviti proizvod koji će se koristiti. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika