Arhiv tekstova

Godinu koju su protresli skandali, a koja završava kampanjom za izbor predsjednika Republike, načelno, trebat će što prije zaboraviti. Vratili smo se, čini mi se, u neko neprilagođeno vrijeme – vrijeme kojem je žurno potreban »novi val« kako bi se oslobodili ucifranih haljina za inozemstvo te onih konfekcijskih za domaću raju, koja još uvijek želi slušati isprazne priče o herojstvu, časti, dosljednosti, te kuloara, afera i lažnoga glamura. 

No, što smo godinama sijali, sada dolazi pod srp (i čekić). Ili neki drugi astralni simbol. Recimo, pod lupu desetak europskih zvjezdica. Konačno smo dobili promatrače, koje ćemo od ožujka morati u svemu slušati. Bez pomoći sa strane dalje nam nije išlo.

FILMOVI, FILMOVI: Sreća je da još uvijek uvozimo filmove i knjige, pa makar i bosanske, jer je ovogodišnja hrvatska produkcija pokazala da je moralno isplativije ne proizvoditi filmove. Bez konkurencije najlošije hrvatsko filmsko djelo u 2004. godini je Vrdoljakov film »Duga mračna noć«, koji je licemjerna glamurozna i pomodarska publika te stručna prosudba okitila mnogim Arenama. Pravi film za 19. stoljeće. Nešto manje loš je film »Konjanik« Branka Ivande, rađen po scenariju Ivana Aralice, stručnjaka za rekonstruiranje povijesne istine, koji nas u nerazumijevanju prošlosti ni ovaj put nije razočarao. Odmak od prijašnjih skromnih uradaka pokazali su Vinko Brešan sa filmom »Svjedoci«, te Zrinko Ogresta s fil-mom »Tu«. No, još su daleko od laskave titule »gledljivo«, velike nagrade hrvatskim filmadžijama. Silvije Peranović pustio je 2004. godine u distribuciju nešto ranije snimljen film »Družba Isusova«, koji je rađen po literarnom predlošku i koji, meni, nije toliko loš, no uspio je u kinematografe privući tek tisuću gledatelja. Osvježenja u 2004. godini su filmovi »Sretno dijete« Igora Mirkovića, koji je posvećen novom valu, te »Ta divna splitska noć« Antuna Antona Ostojića. Ovaj Ostojićev film, ali i Ostojić sam, svakako su s pravom nominirani za Europsku filmsku nagradu u kategoriji otkrića godine.

KNJIGA NA KIOSKU: Pisati o knjigama je kao i pričati vic priglupom čovjeku – nesvrsishodno. Hrvatska čitalačka sekta nije malobrojna i višestruko nadmašuje broj autora, što je hrvatskim izdavačima naviklim na skrb države i ostatke socijalističke distributivne mreže nerijetko isprika za male tiraže što su demantirali izdavači novina koji su u 2004. godini počeli prodavati knjige uz dnevne novine. Možemo se sporiti s »izbornicima« o ubrajanju nekih prosječnih pisaca u klasike, no tržišno osjetljivi poduzetnici već su nakon nekoliko naslova prodanih na takav način prodani su deseci tisuća primjeraka knjiga Umberta Eca, Miroslava Krleže, Ive Andrića i još nekih klasika ponudili i putopise putovanja Marka Pola ili Fortisa po Dalmaciji te sinteze povijesti Hrvata i rječnike. Još se uvijek prodaju prokušani autori, a sramežljivo se pojavljuju knjige suvremenih hrvatskih autora. Naznačimo, ne prodaje se isključivo literarna produkcija već i teorijska djela, sinteze povijesti kulture i umjetnosti što je za svaku pohvalu.

NO. 1: Sintagma koja nije primjerena hrvatskome miljeu je prevođenje hrvatskih autora. Izuzmimo duhovite leksikone hrvatskih pisaca koje Hrvatska smatra svojim izvoznim mozgovnim proizvodom, te djela nekih znanstvenika, poput gospođe Sanader, koje su preveli hrvatski prevoditelji i otisnuli hrvatski izdavači. Izuzeci koji ne potvrđuju nikakva pravila su neki hrvatski autori, koji pišu, većinom, na stranim jezicima i, načelno, ne žive u Hrvatskoj, te Stanko Andrić, znanstvenik i književnik, čiji je roman »Simurg« objavljen koncem 2003. godine dvojezično u Austriji na njemačkome jeziku. Nije to prva njegova knjiga namijenjena inozemnom intelektualnom tržištu – prije nekoliko godina na engleskom su jeziku objavljena njegova »Čudesa Ivana Kapistrana«, svecu i branitelju Beograda, koji je pokopan u Iloku. Taj je svjetski priznati znanstvenik prije nekoliko godina objavio prikaz knjige Ivana Balte, voditelja studija povijesti na osječkome (tada) Pedagoškom fakultetu što je toliko razljutilo provincijske sveučilišne nastavnike, koji su se i sami prepoznali u kritici te su vodeći se tada popularnom kolektivističkom krilaticom (Svi smo mi Ivan Balta), Stanku Andriću dali otkaz na istome fakultetu. 

Toliko za uvod; njegova je netom objavljena »Slavonija – sažeti vodič prirodnih i kulturno-povijesnih zanimljivosti« naprosto sjajna. Priče o prirodnim ljepotama Slavonije, o svim slavonskim gradovima te istaknutim osobama čija se biografija veže za te gradove, kao i srednjovjekovnim spomenicima poput, recimo, crkve sv. Bartola u Novim Mikanovcima, ostavljaju čitatelja bez daha. Stoga, čitajte Stanka Andrića i zamjerit ćete se mnogima.

PRIJEVODI I DOMAĆI AUTORI: Svaki je izbor, zapravo, nasumičan i podložan kritici, no iz mnoštva odličnih knjiga izdanih u 2004. godini predložio bih prave knjiške poslastice – tri knjige u četiri toma: dva sveska »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, »Autobiografiju Osman-age Temišvarskog« i »Zbornik radova o biskupu Lajči Budanoviću«. »Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca« uređuje Slaven Bačić, a izdaje Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice. »Leksikon« obuhvaća poznate i manje znane osobe iz povijesti i sadašnjice, toponime te pojmove i događaje od značenja za Hrvate u Vojvodini i Bajskom trokutu. »Leksikon« je spremnik sjećanja Hrvata u Podunavlju i njegovo je značenje, što zbog politički nestabilnog područja te incidentne svakodnevice, koja s manjim ili većim prekidima traje preko pola stoljeća, nemjerljivo. 

Kriza Osmanlijskoga Carstva te rasap njegove moći u Podunavlju koncem 17. stoljeća hrvatskom su čitatelju, pa i onom sofisticiranijem, poznata isključivo iz zapadnih izvora te zabilježaka kršćanskih zarobljenika iz turskih zatvora, no Osman-agina zabilješka u prijevodu Ekrema Čauševića, pogled je iz drugog kuta. Osman-aga nije Turčin već, vjerojatno Slaven, i to Južni, koji odlično poznaje narode koji žive u Podunavlju i jasno ih razlikuje. Musliman prije svega, Osman-aga pokušava rastumačiti svakodnevicu, najprije sebi, multinacionalne i multikonfesionalne sredine. Čaušević, vrsni poznavatelj osmanskoturskog jezika i još bolji stilist, sve nas je obogatio ovom knjigom.

Unatoč nejednakoj kvaliteti tekstova, »Zbornik radova o biskupu Lajči Budanoviću« koji je priredio Josip Temunović (omanuli su profesionalni povjesničari iz Hrvatske koji, čini se, jedva da su dotaknuli arhiva), te lošoj vizualizaciji (zapravo, nikakvoj vizualizaciji) procesa i neujednačenosti pravopisa, kao i još nekim zamjerkama, ovaj je zbornik monumentalan. Temeljna priča o Lajči Budanoviću zapravo je nijansirala povijest Bunjevaca i Šokaca 20. stoljeća te otkrila metode kojima su mađarski i srpski nacionalisti odnarođivali bačke Bunjevce i Šokce od hrvatskoga nacionalnoga korpusa. Snaga neinstitucionalnoga pamćenja nije dugovječna, no u nedostatku institucija, kojih nema na vidiku prvenstveno zbog trivijalizacije hrvatske historiografije u Hrvatskoj (ali i izvitoperenog stava o rubnim, manje vrijednim Hrvatima, koji se zrcali u svim segmentima hrvatskoga društva; u znanosti, politici, kulturi, a osobito u književnoj produkciji), domicilni su autori te autori-klerikalci, stvorili prolegomenu za svaku buduću povijest bačkih Hrvata 20. stoljeća. Lajčo Budanović je zapostavljen i u klerikalnim krugovima, a ovim je Zbornikom, kojeg mi je bilo žao ostaviti kada sam ga pročitao, Budanović postao neza-obilazna postaja povijesti Hrvata 20. stoljeća. Zbornik govori o Budanoviću, ali i pokazuje stavove autora, dorasle ili nedorasle zadaćama, kao i o Temunoviću, marnom egdotičaru i doksografu Lajče Budanovića.

VEZE DRUŠTVA, DRŽAVE; KNJIGE I POJEDINCA: »Socijalna povijest knjige u Hrvata« Aleksandra Stipčevića, odnosno njen prvi tom, u kojem je obrađen srednji vijek, fundamentalna je knjiga koja iznosi veze društva, države, knjige i, naravno, pojedinca. Najlakše bi bilo izreći frazu, nepoznato o poznatome, no Stipčević na marginalijama odlično uređene knjige (napomenimo, urednik je Zoran Velagić) iznio mnoge zanimljivosti iz hrvatskoga srednjovjekovlja, koje ne odvlače pažnju od teme, a motiviraju čitatelja do ne ispušta knjigu. S nestrpljenjem očekujemo nastavak. Zoran Velagić, možda trenutno najbolji urednik u Hrvata, uredio je knjigu »Stara Grčka« Marine Miličević-Bradač, koja je ogoljela civilizaciju antičkih Grka, a isti je urednik dovršio treći tom knjige Hrvatska i Europa posvećen baroku. Te knjige povezuju primjereni slikovni prilozi, fantastično urađen kartografski materijal (dobar dio tog posla odradio je Tomislav Kaniški) besprijekorni grafikoni i tablice. 

Divna Mrdeža Antonina u knjizi »Davidova lira u versih harvackih – Stih u psalmima hrvatskog ranonovovjekovlja« obradila je, gotovo iscrpla, temu te omogućila mnogima bolji uvid u religijsku poeziju hrvatskoga srednjovjekovlja, a monumentalnu minijaturu na nemalom broju stranica, minijaturu u smislu analize mikrorazine stanovnika Jarmine, sela pored Vinkovaca objavio je Antun Dević, svećenik koji godinama publicira građu iz vatikanskih arhiva. Njegovo je egoditčko djelo među najvrednijima u Hrvata, a monografija Jarmine, kao i još nekih u čijem je radu sudjelovao, pokazuje svu ozbiljnost povjesničara.

Standardni Miljenko Jergović nije iznevjerio nikoga knjigom »Inšallah Madona, inašalah«. Na umalo 800 stranica Jergović je ispričao o Bosni više nego mnogi reporteri, znanstvenici i nedobronamjerni političari. Pokazao je da se i velikom knjigom može puno toga reći; da se može proniknuti u svakodnevicu i duhovnu klimu mnogih razdoblja i raznih društvenih slojeva. 

Mark Mazower očitao je bukvicu mnogima koji istražuju narode Balkana. U svojoj knjizi »Balkan, kratka povijest« iznio je važne i one manje važne procese te razotkrio uzroke predrasuda, kojima obiluje svakodnevica naroda Balkana, te posljedice koje uzrokuju. Povijest zapadnih susjeda, »Slovenska povijest do prosvjetiteljstva« Petra Štiha i Vaska Simonitija, knjiga koju smo odavna trebali, pokazuju svu dubinu problema – dok o povijesti Slovenaca trezveno pišu Slovenci, o povijesti Bosne (sjetimo se knjige Noela Malcoma) te povijesti naroda Balkana sustavne knjige napisali su stranci. 

Semiotiku, logiku i lingvistiku, teške znanosti, mnogi drže nepristupačnim prostodušnom puku, no vrsni znalci s tih područja, Umberto Eco u knjigama »Povijest ljepote« i »U potrazi za savršenim jezikom«, Karl Popper »Nedovršena potraga« (to je njegova intelektualna biografija), te Winfried Nöth »Priručnik semiotike« napisali su pitke priče o teškim temama. Ove će knjige potaći mnoge, pa i one manje obrazovane, na još veću radoznalost. Premda pripada ovom autorskom krugu Noam Chomsky je u knjizi »Stari i novi svjetski poreci« analizirao politička zbivanja od razdoblja Drugoga svjetskog rata i njihov utjecaj na razvoj svjetskoga gospodarstva. Bez okolišanja, fantastična je knjiga Davida K. Shipera, »Arapi i Židovi«, priča o tragediji bliskih naroda, a moj je favorit za knjigu o 20. stoljeću Zvonimir Berković s »Pismima iz Diletanije«. Vrijedi ponoviti, filmski kritičar, redatelj, scenarist te kazališni i glazbeni kritičar, kolumnist i esejist koji munjevito reagira na sve devijacije hrvatskoga društva.

HVALA, NE: Osim umalo kompletne filmske produkcije, minimalne estetske i etičke kriterije nisu zadovoljili ni »Međaši – hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća«, Zvonimira Mrkonjića, »Croatian Literature 2000. – 2003. Catalogue« Branka Čegeca, Vande Mikšić, Zvonimira Mrkonjića, Jagne Pogačnik te Tvrtka Vukovića, a osobito memoaristika o Franji Tuđmanu iz pera Hrvoja Šošića, Darka Hudelista i Zdravka Tomca. Neozbiljan je i pokušaj stvaranja ozbiljne političke biografije Stjepana Mesića, kao i hiperprodukcija knjiga iz Domovinskoga rata, koje, nerijetko, vrijeđaju ukus i dignitet ideje za koje su ustrajali umalo svi Hrvati. Agresivna je i gotovo degutantna knjiga »Hrvanje hrvatskoga« agresivnog Stjepana Babića, podnaslovljena »Hrvatski u koštacu sa srpskim i u klinču s engleskim«, a neprobavljive su knjige o iranokavkaskom podrijetlu Hrvata te prorasističke i filoustaške studijice desničara koje se baziraju na istraživanjima genetskoga susptrata u europskih naroda.

IZLOŽBE: U 2004. godini, godini koju su hrvatski muzealci posvetili muzealskoj pedagogiji, otvoreno je nekoliko izložbi koje prezentacijom muzealske građe podsjećaju, manje ili više, na performanse kulture Civiliziranoga zapada. Osječki je muzej postavio izložbu o Ružici-gradu, srednjovjekovnome gradu na sjevernim obroncima Papuka, a Muzej u Vukovaru izložbu Aleksandra Durmana, vodećega hrvatskoga arheologa, »Vučedolski hromi bog«. Vinkovački muzej, osobito etnološki odjel toga muzeja, multimedijalno je prezentirao mnoge elemente tradicijske kulture i, što je za pohvalu, stavio ih u stalan postav muzeja. Zagrebačka se publika, ali i mnogi gosti, oduševljavala izložbama o Doori Mar i Picassu, o gotici na Jadranu te još nekim izvanredno organiziranim izložbama, no svakako je konac godine obilježila izložba »Pedesete« autora Zvonimira Makovića.