Kako se osjeća čovjek kada iz dana u dan ispravlja tipske, a glupe greške? Pa glupo, naravno, jer ima osjećaj – baš kao onaj plašitelj kormorana u istoimenom Ištvančićevom dokumentarcu – da radi uzaludan posao. Nećemo, naravno, o kolegama, jer to spada u domenu internog etičkog kodeksa i poslovne tajne, ali hoćemo o onima čija je zadaća u praksi provoditi ono što je Statutom Grada Subotice već odavno propisano.
Riječ je, dakle, o Gradskoj upravi, odnosno o Tajništvu za poljoprivredu i zaštitu životnog okoliša čije obavijesti iz broja u broj Hrvatska riječ redovito objavljuje. U tih tisuću i nešto karaktera (kolege će iz prve pogoditi da je to tek nešto više od pola šlajfne novinarskog teksta) čovjek se »naispravlja i naprevodi« kao i kod nekog poduljeg izvještaja slabije pismenog autora. Iz teksta u tekst »sekretarijat« valja prilagoditi duhu hrvatskog jezika u »tajništvo«, »životnu sredinu« u »životni okoliš«, »doneto« u »donijeto«, »rešenje« u »rješenje« itd., itd. Maaa, milina da ti mrak padne na oči čim ugledaš tekst.
I vrapcima s prebivalištem na teritoriju Grada Subotice je jasno da je hrvatski, zajedno sa srpskim i mađarskim, već četvrt stoljeća u službenoj uporabi, i to odlukom koju je donijela tadašnja Skupština općine, a nijedan kasniji saziv Skupštine grada ju nije poništio. Pa ipak, upravo s adrese s koje bi se lokalni statut imao provoditi (»za primjer drugima!«) on se u kontinuitetu već godinama krši (»za primjer drugima?«), i to unatoč činjenici da u lokalnoj samoupravi postoji »prevodilačka služba« za mađarski i hrvatski jezik! Teško je, naravno, povjerovati da netko (ili više njih) u lokalnoj samoupravi namjerno sabotira vlastiti statut, ali je još teže povjerovati (a ipak je tako) da je netko toliko neinteligentan i indolentan da njegov (raz)um ne može upravljati rukom, odnosno da se već jednom nakani i obavijesti (ako ih već šalje na adresu medija na hrvatskom jeziku) počne pisati hrvatskim jezikom. To nije samo pitanje Statuta, inteligencije i indolencije nego i tolerancije (a i lijepog odgoja i korektnog odnosa) i suživota, fraza koje, poput papagaja, godinama unazad ponavlja svaka garnitura lokalnih čelnika. Pa, pokažite to onda i na djelu, a neka prvi korak budu upravo obavijesti koje stižu iz Gradske kuće!
Kako?, zapitat će se možda netko od njih. E, to je već malo teži posao. Ali, duboko uvjereni u pogrešnu hipotezu čika Jovine Pačje škole, usuđujem(o) se predložiti sljedeći recept: tekst objavljen u Hrvatskoj riječi usporediti s vlastitim, a koji je poslan nekoliko dana ranije. Nakon toga žutim markerom (ili neke druge boje, svejedno) podvući razlike (neke od njih, poput »sekretarijata« i »tajništva« smo već naveli) sve do kraja teksta. Kada je to urađeno, provjeriti još jednom, pa tako ispravljeni tekst unijeti u računalo i obavezno ga sačuvati klikom na »save« ili »save as«. Konačno, ako se postupi po navedenom redoslijedu, dobije se tipski obrazac koji dobrim dijelom pokriva sadržaj budućih obavijesti, a za dodatne informacije u vezi s pojedinačnim nedoumicama konzultirati lektora za hrvatski jezik u lokalnoj samoupravi. Tek tada će se za obavijest moći reći ne samo da ispunjava elementarne formalno-pravne uvjete za distribuciju u javnost nego i da u Gradskoj kući ima pismenih ljudi koji barataju (bar) jezicima koji su ovdje u službenoj uporabi. I za kraj, nešto posve osobno: živo me zanima šalje li »Sekretarijat za poljoprivredu i zaštitu životne sredine« svoje obavijesti i u Magyar Szó ili Hét Nap (svejedno) na srpskom?
Z. R.