Arhiv tekstova

Pripadnost katoličkoj vjeroispovijesti čini Hrvate dvostrukom manjinom u Srbiji – po nacionalnoj i konfesionalnoj osnovi. Najveći broj Hrvata katolika živi u Subotičkoj biskupiji, zatim u srbijanskome dijelu Đakovačko-srijemske, dok manji broj pripada Beogradskoj nadbiskupiji, te Zrenjaninskoj biskupiji. 

Osim redovitih aktivnosti na udovoljavanju vjerskih potreba, Crkva je imala i još uvijek ima u narodnosnom životu vojvođanskih Hrvata značajnu ulogu, napose na planu služenja standardnim jezikom i njegovanja kutlurnog naslijeđa. Za kulturni život vojvođanskih Hrvata nekoliko institucija unutar Katoličke crkve je od iznimne važnosti: to su klasična gimnazija »Paulinum« Subotičke biskupije, gdje se na srednjoškolskoj razini stječu osnovna znanja za buduće svećenike na hrvatskom jeziku, a od početka devedesetih ona je djelomice otvorena i za javnost. Također postoji i Teološko-katehetski institut Subotičke biskupije, koji obrazuje buduće vjeroučitelje. 

ŠIROKA RASPROSTRANJENOST: Što se tiče pitanja vjerskog informiranja na hrvatskom jeziku, u Subotici katolički svećenici Hrvati izdaju vjerski mjesečnik »Zvonik«, u nakladi od 2.500 primjeraka. Na Radio Subotici jednom tjedno, u trajanju od petnaest minuta, emitira se vjerska emisija na hrvatskom jeziku, koju također pripremaju katolički svećenici. Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović« sa sjedištem u Subotici ima svoju nakladničku djelatnost. U okviru nje objavljeno je nekoliko desetina knjiga na hrvatskom jeziku. Napomenut ćemo još ovdje da ove aktivnosti koje organizira i ostvaruje Katolička crkva nije pratila nikakva financijska potpora od strane države.

I sljedeći kuriozitet čini nam se značajnim: raspadom su bivše SFRJ Hrvati iz vojvođanskog dijela Srijema po prvi puta u svojoj povijesti dospjeli u položaj nacionalne manjine. S druge strane, sve su etničke skupine vojvođanskih Hrvata, dakle i Hrvati u Bačkoj i Banatu, po prvi puta u svojoj povijesti odvojeni državnom granicom od svoga matičnoga naroda. To je za sve njih bilo jedno posve novo povijesno iskustvo: stavilo ih je pred nove izazove – samostalni rad na izgradnji vlastite budućnosti, bez značajnije pomoći i uopće mogućnosti oslanjanja na resurse matične države.

Što se tiče osnovnih demografskih pokazatelja dva sljedeća momenta su značajna: prvo, Hrvati žive na velikom prostoru – u Srbiji samo u Općini Lapovo nema Hrvata, i drugo, od sredine druge polovice XX. stoljeća broj Hrvata je u Srbiji, a osobito u Vojvodini, u stalnom i rapidnom opadanju. Tako je, recimo, u Vojvodini prema popisu stanovništva iz 1971. živilo 120.303 Hrvata, dok se dvadeset godina kasnije, prema popisu iz 1991., izjasnilo tek 74.808 građana kao Hrvati, što predstavlja umanjenje za čak 29,52 posto. Prema popisu iz 1981. godine u Srbiji je živilo 149.368 građana hrvatske nacionalnosti ili 1,60 posto stanovnika, (u Vojvodini 109.204 ili 5,37 posto, užoj Srbiji 31.447 ili 0,55 posto, a na Kosovu 8.718 ili 0,55 posto), a prema popisu iz 1991. godine u Srbiji živilo 105.406 Hrvata ili 1,08 posto od ukupnog broja stanovnika, a u SRJ 111.650 Hrvata. Od toga je najveći broj živio u Vojvodini 74.808 (3,71 posto), zatim u užoj Srbiji 22.536 (0,39 posto) te na Kosovu 8,062 (0,41 posto). 

I za posljednjih je jedanaest godina broj Hrvata u Vojvodini smanjen za više od 18 tisuća. Naime, prema rezultatima popisa stanovništva iz travnja 2002., od ukupno 70.602 Hrvata koji žive na području Srbije (0,9 posto), 56.546 živi u Vojvodini (2,78 posto). Od toga broja, u Bačkoj živi oko 40.000, a u Srijemu oko 12 tisuća, a značajnije ih živi u općinama Subotica, Sombor i Novi Sad. Zanimljivo je da je broj onih koji se izjašnjavaju kao Bunjevci neznatnije smanjen: prije jedanaest godina u Vojvodini ih je bilo 21.434, a prema posljednjem su se popisu kao Bunjevci izjasnilo 19.766 građana.

MIMIKRIJA I PRITISCI: Usporedimo li i letimice ovdje iznijete podatke, vidjet ćemo da je za posljednjih 30 godina broj Hrvata u Vojvodini više nego prepolovljen, a da je u posljednjem desetljeću XX. stoljeća iz Vojvodine »nestalo« skoro 20 tisuća građana hrvatske nacionalnosti, što predstavlja umanjenje za nešto više od četvrtine od broja Hrvata prema popisu iz 1991. Prvo pitanje koje se nameće glede jednog takvog stanja, jedne takve demografske tendencije, jest što je u njegovoj osnovi. Zašto se broj Hrvata u Srbiji, to jest Vojvodini stalno i gdjekad čak i radikalno smanjuje? Je li to rezultat asimilacije ili pak (još i) nečega drugoga?

Mogući odgovor na ova pitanja je sljedeći: osim što je to posljedica vođenja aktivne i dugotrajne asimilacijske politike spram srbijanskih i vojvođanskih Hrvata, ne smije se zanemariti ni postojanje izravnog protjerivanja pod prijetnjama i činjenjem etnički motiviranog nasilja, kao ni stvaranje klime straha i nesigurnosti, početkom i sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, što je onda uvjetovalo njihovo povećano iseljavanje. Tome se trebaju dodati bačene bombe na imanja i sakralne objekte, te ubojstva desetak građana hrvatske nacionalnosti početkom i sredinom devedesetih godina, osobito u vojvođanskom dijelu Srijema te u jugozapadnoj Bačkoj. 

U tom smislu, zbog ratova, koji su početkom devedesetih godina vođeni na prostorima bivše Jugoslavije, a napose onaj s Hrvatskom, i prateće snažne antihrvatske propagande, po neslužbenim procjenama, Vojvodinu je moralo napustiti između 35-40 tisuća Hrvata. Istina, navedeno je da posljednji rezultati službenoga popisa registriraju manji demografski gubitak vojvođanskih Hrvata. Pa ipak, treba ovdje imati u vidu i pitanje etničke mimikrije, kojoj su oni pribjegavali, posebno u popisu 1991., i njihove gubitke – smanjenje broja Bunjevaca, Šokaca, Jugoslavena, »neopredijeljenih«. Naime, i u tim grupama treba tražiti »sakrivene« Hrvate koji su, usprkos očitovanoj mimikriji, pod različitim pritiscima morali otići iz Vojvodine.