Arhiv tekstova

Varoške »budalaštine«

Kada je Subotica proglašena slobodnim komorskim gradom (1743.), u privilegijima se spominje i točenje vina i piva, i kraljevskoj komori grad je za ovo pravo morao plaćati. U, dvije godine kasnije objavljenom, Gradskom statutu strogo će se kažnjavati oni koji neovlašteno toče alkoholna pića u svojim kućama, jer time štete zakupcima gradskih gostiona, koji su pak donosili znatne prihode gradskoj blagajni. Gradska uprava je također držala svoju »gradsku krčmu«. Jedna od krčmi iz tih vremena sačuvala se pod imenom Mali mir sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. To je bila jedna neobarok-na jednokatnica, drveni brodski pod krčme bio je premazan tzv. umorenim uljem; bila je to baš ona prava »mi’ana«. Po intencijama Detaljnog urbanističkog plana (DUP 64) 1964. godine započinje rekonstrukcija centra. Za predviđenu gradnju robne kuće Centar srušena je kavana Mali mir. Istovremeno se ruši i trokatni, nekadašnj parni mlin na Korzou, koji je bio jedinstveni spomenik prve industrijalizacije, i bio je u dobrom stanju i uz određenu kreativnost i znanje ‘ladno se mogao pretvoriti u robnu kuću čija gradnja je predviđena na toj lokaciji. Na prosvjede dijela stručnjaka i građana zbog rušenja Malog mira i parnog mlina »ovlašteni stručnjaci« su odgovorili da se rušenjem zapravo ništa ne gubi, jer će gipsane elemente skinute s fasade zgrade Malog mira premjestiti na novu fasadu robne kuće i time će ove elemente sačuvati, a Korzo uljepšati. Pod »gradskim budalaštinama« kao primjer podrazumijevam upravo ovakve tvrdnje »ovlaštenih stručnjaka«. Prvo pitanje je glasilo: ako itko uspije skinuti stare gipsane elemente fasade, gdje će se oni skladištiti do ponovne ugradnje? U svijetu se to radi. Ako je potrebno, naprave se kopije svih fasadnih elemenata koji se vrćaju na istu zgradu (npr. Dom JNA). Da se ti elementi premiještaju na neku drugu zgradu kako bi uljepšali ambijent, tako nešto nisam čuo ni tada ni kasnije! 

Fontana »sad ju vidiš, sad ju ne vidiš«

Već spomenuti DUP 64 je na mjestu nekadašnjeg ratnog vatrogasnog bazena ispred svečanog ulaza u Gradsku kuću predvidio izgradnju jedne fontane. Projekt je radio beogradski arhitekt Nebojša Delja, a čuvena firma Zsolnay iz Pečuha vrlo brzo je i isporučila emajlirane elemente za ovu fontanu, koji su prvo bili uskladišteni u prostorijama nekadašnje »Židovske škole«, a kasnije su premješteni u podrum Gradske kuće. Vjerujem da je prilikom ovih seljakanja i neodgovarajućeg skladištenja već bilo došlo do izvjesnih oštećenja keramičkih elemenata. Na inzistiranje članova Društva arhitekata Subotice (DAS) sedamdesetih godina raspisan je opći javni lokalni natječaj za uređenje centra. Natječajno rješenje trebalo je obuhvatiti Korzo, trgove slobode, republike i Jovana Nenada kao i Strossmayerovu ulicu. Od šest natječajnih radova nijedan nije dobio prvu nagradu, te je izrađena određena sinteza predloženih radova. Apsurd u općem urbanističkom rješenju je bio u tome da je raspisani natječaj imao dvije »čvrste točke«: fontana se smiješta u park ispred Gradske kuće i da se Strossmayerova ulica ne mijenja. Upravo ovo »čvrsto« je promijenjeno. »Zelena fontana« je podignuta na Trgu slobode i zbog nestručnog održavanja (npr. tretiranje emajliranih površina sonom kiselinom) nije u funkciji i planira se njeno rušenje i gradnja tri manje vodene površine! U našem gradu dvije fontane su već porušene: jedna je bila ispred nekadašnjeg kina Jadran, a druga na trgu ispred »Nove općine«. Interesantna je i sudbina Đinđićevog trga. Prilikom rekonstrukcije centra s njega je uklonjena bista Boze Šarčevića i postavljena je mala fontana za pitku vodu. Nakon ubojstva premijera, naša općinska skupština je bila prva koja je donijela odluku da se Zoranu Đinđiću postavi spomen bista na mjestu gde je bilo Šarčevićevo poprsje. Poslije izvjesnog vremena mali trg je pretvoren u jednu svojevrsnu fontanu, koju sam ja nazvao »sad ju vidiš, sad ju ne vidiš«. Naime, bilo je predviđeno da, ako netko stane na određene kocke ugrađene u pod trga, one se trebaju pretvoriti u malu fontanu, a druge kocke bi trebale svijetliti, ako se stane na njih. Naravno, ništa od ovog ne funkcionira, kao ni »multimedijalni zid« s video projekcijama koji zatvaraju pijacetu.

Brisanje duha mjesta

U arhitekturi i uređenju jednog grada »duh mjesta« je vrlo važan čimbenik. Možda zgrada Kazališta nije bila izuzetno arhitektonsko djelo i neke dijelove je trebalo rekonstruirati, poboljšati, ali nije se smjelo dirnuti u opći duh mjesta kojeg je ona predstavljala. »Zelena fontana«, zajedno s kasnije podignutom »Plavom«, s pješačkom zonom naročito ljeti, davala je centru jednu mediteransku atmosferu. Rušenjem »Zelene« ovo ozračje će nestati, a da ne govorim o tome koliko je »monstrum zgrada« Kazališta promijenila opći izgled centra grada, koji pretendira biti turistička atrakcija. Šezdesetih godina, iz ideoloških razloga, mijenjala se struktura zgrada u centru: Gradska kuća je postala »Dom kulture« s muzejom i galerijom, izgrađeni su Radnički univerzitet; »Nova općina«; zgrada društveno-političkih organizacija (danas banka); nova zgrada Općinskog i Višeg suda, ukinut je tramvaj, promijenjena je Strossmayerova ulica itd. Ovako treba i dalje?