Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Dužijanca – najveći blagdan zahvalnosti i radosti

U tijeku je nastojanje zaštite Dužijance upisom u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine Srbije. S Nacom Zelićem, umirovljenim pravnikom i diplomatom, razgovarali smo o važnosti očuvanja kulturne baštine ovdašnjih Hrvata, jer se Zelić neumorno bavi sakupljanjem i očuvanjem narodnog blaga, a aktivno je sudjelovao u kulturnom životu Hrvata u Bačkoj, kao i u raznim kulturnim događajima naše dijaspore u Zagrebu.
Osim Vaše profesionalne karijere pravnika, velik dio života ste posvetili organiziranju društveno-kulturnog života Hrvata u Subotici i okolici, pisali ste i objavljivali članke i knjige o kulturi i umjetnosti Hrvata Bunjevaca. Što Vas je privuklo tome, radu kulturnog djelatnika?
Na Vaše pitanje ne mogu tako jednostavno odgovoriti, jer osim profesionalne karijere pravnika, budući da sam završio Trgovačku akademiju u Subotici radio sam i kao knjigovođa, a budući da sam završio i studij na Višoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu, grupu kemija i fizika, radio sam i kao nastavnik, a školske 1953./54. godine, bio sam i ravnatelj osmogodišnje škole u Tavankutu, tada škole s hrvatskim nastavnim jezikom. A pravnu karijeru započeo sam kao pravni referent u Tvornici vagona Bratstvo u Subotici 1958., zatim kao pripravnik i sudac Općinskog i Okružnog suda u Subotici od 1960. do 1973., te kao savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi RH i tajnik u Zavodu za organizaciju i ekonomiku zdravstva u Zagrebu od 1973. do sredine 1992., a 1. lipnja 1992. prešao sam na rad u Ministarstvo vanjskih poslova RH i kao djelatnik toga ministarstva 16. lipnja 1992. upućen sam na rad u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Budimpešti kao savjetnik za konzularne poslove i na toj sam dužnosti bio do 30. rujna 1996. godine, a od tada sam u mirovini. Godine 1991. izabran sam za člana Zakonodavno-pravne komisije Sabora Republike Hrvatske među četiri člana koji su birani iz reda istaknutih pravnih stručnjaka i tu sam dužnost obnašao do odlaska na dužnost savjetnika za konzularne poslove u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Budimpešti 1992. U Subotici sam živio u kvartu zvanom Ker, u župi sv. Roka, u dijelu grada u kojem su skoro isključivo živjeli Hrvati − Bunjevci. Župnik u toj župi bio je Blaško Rajić, poznati bunjevački tribun. On mi je bio i vjeroučitelj u osnovnoj školi, a bio sam i njegov ministrant. Bio sam član Križarskog bratstva u toj župi, a nakon II. svjetskog rata član pjevačkog zbora. To, kao i djelovanje drugih dušobrižnika − Lajče Matkovića, Gavre Crnkovića, a osobito Ivana Kujundžića, utjecalo je da sam još kao srednjoškolac spoznao svoju nacionalnu pripadnost i svoje obveze u vezi s tim i uključivao sam se u društveni život hrvatske zajednice u Subotici, s ciljem da pridonesem očuvanju bunjevačkih narodnih tradicija, jezika, kulture i nacionalne svijesti.
Koje su hrvatske udruge djelovale u to vrijeme?
U to je vrijeme još djelovalo Bunjevačko momačko kolo, Hrvatsko kulturno društvo i druga društva, a osnovano je i Hrvatsko narodno kazalište, izlazio je list Hrvatska riječ i bile su dobre kulturne veze sa Zagrebom i učestala su i gostovanja pojedinih ansambala i umjetnika iz Hrvatske. Sve je pogodovalo da se pokrene akcija za uvođenje hrvatskog kao nastavnog jezika u osmogodišnje škole u kojima su učenici u većini bili Hrvati, i to u Subotici četiri, te u selima Đurđinu, Tavankutu i Žedniku i u subotičkoj Gimnaziji. Tako je i osmogodišnja škola u Tavankutu bila škola s hrvatskim nastavnim jezikom i budući da sam godine 1951. i 1952. sudjelovao u toj akciji za uvođenje hrvatskog nastavnog jezika, uz nositelje poput Marka Horvackog, Balinta Vujkova, Matije Poljakovića, Ivana Vukovića, Mirka Huske, Bele Gabrića i brojnih drugih, bio sam im poznat i s 1. listopadom 1953. godine postavljen sam za ravnatelja te škole. U Tavankutu sam se uključio u rad tada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec i sudjelovao sam u radu vokalne i dramske sekcije.
Zbog čega odlazite u Zagreb 1954. godine?    
U jesen 1954., budući da sam etiketiran kao »klero-nacionalist« i onemogućeno mi je napredovanje, na moj zahtjev razriješen sam dužnosti ravnatelja osmogodišnje škole u Tavankutu 30. rujna 1954. i otišao sam u Zagreb i upisao sam se na Pravni fakultet, a nešto kasnije da bih si osigurao potrebna novčana sredstva za život zaposlio sam se kao knjigovođa u poduzeću Sirovina. Godine 1956. oženio sam se s Milom Balažević, tada studenticom prava u Zagrebu. U Suboticu smo se vratili krajem studenog 1958., a 19. prosinca 1958. u Tavankutu nam se rodio naš sin Goran. Nakon povratka iz Zagreba u Suboticu ubrzo sam se pridružio prijateljima i istomišljenicima i ponovno sam se uključio u rad tavankutskog Društva, tada pod imenom Kulturno-umetničko društvo Matija Gubec, u kojem se, unatoč tomu da mu je promijenjeno ime – Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec, moglo nešto više nacionalno djelovati. Bio sam i predsjednik i tajnik i umjetnički voditelj toga Društva. Osobito sam se angažirao na oživljavanju i prezentiranju bunjevačkog folklora i društvo Matija Gubec ubrzo je postalo poznato kao izvođač izvornih bunjevačkih narodnih plesova i pjesama i temeljem toga bilo je sudionik brojnih smotri i festivala narodne umjetnosti i brojnih priredbi folklora i u zemlji, proslave Dužijance − od 1968. do 1972., Velikog prela − 1971. i 1972., na Internističkim danima, koje je počevši od 1961. organizirao u Subotici istaknuti liječnik internist, prim. dr. Vinko Perčić, u kazališnoj predstavi Graničari, koja je u režiji Petra Šarčevića izvedena u povodu proslave 25. godišnjice Narodnog kazališta u Subotici 28. listopada 1970., a tijekom sezone 1970./71. izvedena je još 20 puta i u drugim mjestima i u inozemstvu, Mađarskoj i Poljskoj, te u više radio i TV emisija.
Što za Vas znači Dužijanca?
Dužijanca je za mene najveći blagdan zahvalnosti i radosti. To se jednako odnosi i na obiteljsku i na crkvenu i javnu proslavu. Obiteljsku dužijancu doživio sam još kao dijete na salašu na Klisi, na Verušiću, kod dide Nace i majke Pavke, gdje sam u djetinjstvu boravio preko ljeta. Pamtim i rado se sjećam da sam odmah nakon završetka školske godine odlazio na salaš i sudjelovao sam i u žetvi na način da sam na leđima nosio svežanj uža i pratio sam prvi risarski par i mojoj mami Pepiki, koja je bila risaruša, rukovetačica, bacao sam uže na koje je ona odlagala rukovet otkosa pšenice.
Tada sam neposredno doživio dužijancu. Boraveći na salašu uz didu i majku, koji zbog starosti i bolesti nisu bili sposobni za rad, žetvu su uz moju mamu Pepiku obavljali risari uz naknadu. U pravilu je radilo po dva para i kad su najavili završetak žetve, čekali smo ih na salašu s bogatom ponudom za ručak ili večeru. U tom veselju i razdraganosti s risarima sudjevao sam i ja. A u više godina bio sam i na dužijanci na salašu kod didinog brata, strička Šime, koji je imao veliku obitelj i veliko gazdinstvo, pa je i dužijanca bila bogatija i veselje je trajalo puno, puno duže. Boraveći tijekom ljeta na salašu kao svinjar čuvao sam na strniki svinje i ovce, a od ljeta 1942. i sve do kraja 1944. godine obavljao sam i druge poslove na salašu, kao što je timarenje stoke i obavljanje brojnih poslova u obradi zemlje, kao što je iznošenje stajskog gnojiva na njive, torenje, kako mi to kažemo, orao sam i obavljao i brojne druge poslove. Godine 1949. i 1950. bio sam i risar i s mamom Pepikom kao risarušom pokosio sam po tri lanca žita i po lanca ječma. Kao drugo, živio sam u Keru, u župi svetog Roka, u kojoj je župnik bio Blaško Rajić, koji je u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom i njegovom predsjednicom Justikom Skenderović Lešinom organizirao prvu javnu proslavu dužijance i misu zahvalnicu 6. kolovoza 1911. u crkvi sv. Roke. Bandaški par u znak zahvalnosti Bogu za žetvu i novi kruh prinio je na oltar pšenični vijenac, a blagoslovljeno klasje dijeljeno je vjernicima. Za mene taj čin znači da je Blaško Rajić naše paore, bandaša i bandašicu, doveo na oltar i uzvisio ih i na taj način je Dužijancu, kao hrvatski narodni običaj nastao u obiteljima na salašima, uobličio u crkvenu manifestaciju, prvo u Keru, u crkvi svetog Roke, a zatim je zaživjela kao centralna svečanost Subotice i slavi se i danas u katedralnoj crkvi svete Terezije Avilske i kao prava legenda i svečanost živi i danas i to je sveukupno snažno djelovalo na mene.
Budući da su moji roditelji imali kuću u Keru, u Raićevoj ulici, s više soba za smještaj naših rođaka, veliku avliju i »košaru« (štalu) za konje i puno naših rođaka sa salaša dolazilo je kod nas za svaki god, što se kaže i tu su se, kako se to govorilo, momčili i divojčili. Dolazili su i na proslave Dužijance i bili su sudionici tih svečanosti puni radosti i ponosa. Jedan iz obitelji naših kumova Oračića s Verušića, Ivan Oračić, bio je bandaš 1938., a i naš susjed na salašu Pajo Lipozenčić Matekov bio je bandaš 1939. Tako mi je proslava Dužijance bila bliska i živjela je u meni stalno. I moja mama Pepika je bila vezana uz sve to i budući da je imala narodne nošnje, oblačila se, a i posuđivala je nošnje mladima da se obuku i da sudjeluju u svečanosti Dužijance. Taj doživljaj Dužijance sam živio neposredno, a kasnije sam to doživio i malo više, bolje reći – šire društveno, kada sam sudjelovao u organiziranju gradske Dužijance u Subotici od 1968. do 1972. godine. 
Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca želi zaštititi Dužijancu onakvu kakva jest već više od jednog stoljeća. Radi se o nastojanju upisa Dužijance u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine Srbije. U međuvremenu je i bunjevačka manjinska zajednica (nehrvata) pokrenula inicijativu za upis u taj registar njihovog Nacionalnog praznika Dana Dužijance. Što mislite o toj inicijativi bunjevačke manjinske zajednice (nehrvata)?
Mislim da je zahtjev bunjevačke manjinske zajednice (nehrvata) politikanstvo i rekao bih i glupost. Dijeliti nas bačke Bunjevce na način kako čine ti takozvani pravi Bunjevci je čin, koji je protivan svemu što znamo o nama, počevši od jezika, narodnih običaja, imena, prezimena, nadimaka, narodnih pjesama, pripovjedaka i plesova, pa o tom ne bih trošio riječi. Svatko zna da kulturni elementi različitih naroda ostavljaju traga u različitim sredinama i moramo njegovati i afirmirati autentično kulturno naslijeđe, a u takvo što spada naravno i Dužijanca Bunjevaca kao bačkih Hrvata, kao dio mozaika njihove nacionalne kulture. Koliko ja razumijem, proces zaštite nematerijalne kulturne baštine od Udruge Dužijanca je nastojanje da se spriječe pokušaji prisvajanja te svečanosti, a pokušaji prisvajanja ne mogu nikada donijeti ništa dobro.
Zbog čega je bilo važno osnivanje Likovne kolonije u Tavankutu 1961. godine?
Društvo Matija Gubec u Tavankutu, unatoč promjeni imena, što je uslijedilo 1956., zadržalo je hrvatski duh i ispunjavalo je prazninu nastalu ukidanjem hrvatskih društava i ustanova u Subotici i u drugim mjestima Bačke, poglavito u razdoblju od 1965. do 1972. godine. U to vrijeme, naime, jedino ovo društvo na subotičkom području uz Vladimir Nazor u Somboru djeluje na očuvanju i populariziranju bunjevačkoga narodnog stvaralaštva i kulture kao dijela hrvatske kulture. Čini to sudjelovanjem folklorne grupe i tamburaša na brojnim smotrama i festivalima i organiziranjem brojnih izložbi slikarica naivki i slamarki. Osobito veliku pozornost i ponos da je to »naše«, izazvalo je djelovanje Likovne kolonije društva Matija Gubec u Tavankutu organiziranjem, počevši od 1962., brojnih izložbi slikarica naivki i slamarki diljem Jugoslavije i u SSSR-u, Italiji i Mađarskoj, te objavljivanjem prikaza tih izložbi u tiskovinama, na radiju i televiziji. Ta je djelatnost društva Matija Gubec bila ne samo zamijećena već i visoko vrjednovana od organizatora brojnih festivala i smotri i drugih folklornih priredbi, od uredništava TV Zagreb, TV Beograd i drugih, pa i od Zajednice kulture Općine Subotica i Skupštine općine Subotica, što je izraženo dodjelom Oktobarske nagrade i pohvale Subotice za 1967. godinu tavankutskom društvu Matija Gubec »za rad i izvanredne rezultate u kulturi«, kao i dodjelom Oktobarske nagrade Subotice za 1970. godinu meni – istaknutom i zaslužnom članu društva Matija Gubec »kao izraz društvenog priznanja za izuzetne rezultate postignute u području kulture«. Rad slamarki je važan za našu kulturnu baštinu, jer je u pitanju izvorno stvaralaštvo koje se temelji na tradiciji pletenja slame ovdašnjih bunjevačkih Hrvatica, koje je vezano uz narodni običaj i proslavu Dužijance. Uz radove od slame koji nastaju do danas, važna su za našu kulturnu baštinu i ostvarenja slikarica naive.
U Subotici se koncem 60-ih godina prošlog stoljeća pokušao organizirati ogranak Matice hrvatske, ali tadašnja vlast to nije dozvolila. Je li kao neka vrsta kompromisa tada osnovano HKUD Bunjevačko kolo?
Politika je bila naravno odlučujuća u svemu tome. Tito je u jednom svom govoru u to vrijeme napao Maticu hrvatsku da se širi i izvan granica SR Hrvatske i Matica hrvatska je tada zauzela stajalište da se uradi što se može, da se ne osniva ogranak Matice hrvatske, već da se osnuje lokalno hrvatsko kulturno društvo u Subotici, a i tadašnji visokopozicionirani političar SR Hrvatske Jakov Blažević obećao je potporu da osnujemo hrvatsko kulturno društvo u Subotici. Mi smo to prihvatili s radošću i zasukali smo rukave i krenuli u akciju. Ideja je bila osnovati društvo koje će raditi na prikupljanju, proučavanju i promicanju kulturne baštine bačkih Hrvata – Bunjevaca, naravno i okupljati mladež i organizirati hrvatske kulturne manifestacije u Subotici. I intenzivne pripreme za osnivanje hrvatskog kulturno-umjetničkog društva započete su već pri kraju 1969. godine. Prvo, nakon što smo bili onemogućeni osnovati ogranak Matice hrvatske iz Zagreba u Subotici, a prema tijeku priprema osnivačka skupština za osnivanje toga ogranka trebala se održati 22. ožujka 1969. i u skladu s preporukom Matice hrvatske u Zagrebu pristupili smo pripremama za osnivanje hrvatskog kulturno-umjetničkog društva. U tu svrhu osnovan je Inicijativni odbor za formiranje hrvatskog kulturnog-umjetničkog društva i da se pohvalim ja sam bio predsjednik toga odbora, a Balint Vujkov je na sjednici toga odbora održanog 14. prosinca 1969. održao uvodno izlaganje o osnivanju hrvatskog društva. I nakon što su se u vezi s tim usuglasile društveno-političke organizacije u Subotici i obavljenih priprema na Osnivačkoj skupštini, održanoj 18. siječnja 1970. u velikoj vijećnici Doma kulture, stara Gradska kuća, kojoj sam ja predsjedao, u nazočnosti 354 osnivača i brojnih gostiju, osnovali smo Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Bunjevačko kolo. 
To je društvo, unatoč tomu da nije imalo potrebne prostorne i druge uvjete za rad, organizirano u više sekcija razvilo bogatu i raznovrsnu djelatnost. I već 1970. godine ono postaje organizatorom proslave Dužijance ‘70., a i naredne godine i Dužijance ‘71., a i obnovljenih proslava Velikog prela godine 1971. i 1972. Društvo Bunjevačko kolo već nakon nepuna dva mjeseca od osnivanja postalo je aktualnom političkom temom, a to je posebno intenzivirano nakon sjednice Izvršnoga komiteta Centralnog komiteta SKJ u Karađorđevu u prosincu 1971., što je rezultiralo pravom hajkom protiv brojnih članova imenovanih »matičarima« i doživjelo je raniju sudbinu brojnih starijih hrvatskih društava tako da mu je godine 1972. iz imena brisan atribut »hrvatsko« i od tada je sve do 1995. djelovalo pod imenom Kulturno-umetničko društvo Bunjevačko kolo, kada je promijenilo ime u Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo, pod kojim i sada djeluje. Za mene je osobito značajno, i to ističem, da je na osnivačkoj skupštini, kada je osnovano Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Bunjevačko kolo bilo 354 člana osnivača i još brojni gosti. To je upravo nevjerojatno da se toliko ljudi kao osnivača skupilo i to je dokaz masovnog interesa i opredjeljenja. Prema tome, to nije bila akcija jednog čovjeka ili nekolicine, već je to bilo prihvaćeno od širokog kruga ljudi. 
Jeste li Vi bili član Saveza komunista Jugoslavije? 
Nisam nikada. Nas šest sudaca u subotičkom Okružnom sudu nismo bili članovi partije. Mi Hrvati u Subotici smo tih godina, o kojima sada razgovaramo, imali sreće da je u politici bilo i razumnih ljudi. Jedan od njih je bio Antun Milodanović Dela, a posebno vrijednoga i puno toga je za nas bačke Hrvate učinio Marko Horvacki, koji je kao predsjednik tada Sreza Subotice odigrao veliku ulogu kada smo osnivali hrvatske škole 1952. godine, kao i prilikom naših nastojanja da organiziramo Dužijancu 1968. godine, kada je proslava Dužijance izašla i na ulice Subotice. On je bio jedan od političara koji je disao narodski, izjašnjavao se kao Hrvat i tu nije bilo rasprave ni razmišljanja. Bez podrške političara Dužijancu te 1968. godine ne bismo mogli organizirati. To je činjenica.
Razriješeni ste dužnosti suca Okružnog suda u Subotici 1973. godine. Zbog čega?
Kada je Matica hrvatska u Zagrebu, u vrijeme »hrvatskog proljeća«, intenzivirala svoju aktivnost uključili smo se i mi bunjevački Hrvati u Subotici. Te su aktivnosti nakon »sloma hrvatskog proljeća« bile dokaz protiv nas Hrvata u Subotici da smo djelovali »s pozicija hrvatskog nacionalizma« i oko 200 ljudi proglašeno je pripadnicima maspoka i time »opasnim hrvatskim nacionalistima«, a posljedica je bila da su brojni ostali bez zaposlenja i onemogućen im je rad i javno djelovanje, a pojedini su i kazneno gonjeni i osuđeni. Tako sam i ja među prvima, zajedno s Balintom Vujkovim, prijateljem i kolegom, sucem Okružnog suda u Subotici i Ivom Stantićem, sucem Okružnog privrednog suda u Subotici, već u ljeto 1972. suspendiran s dužnosti suca, a zalaganjem Saveza komunista Subotice razriješeni smo dužnosti 14. veljače 1973., s tim da nam je radni odnos prestao 15. ožujka 1973. Nakon toga drugi put sam se selio u Zagreb.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay