Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Kako sačuvati identitet?

Podaci popisa stanovništva rađenog 2011. godine pokazuju da na teritoriju Grada Sombora živi 7.070 Hrvata. Toliko je onih koji su se nedvosmisleno, pred službenim državnim popisivačima izjasnili kao pripadnici hrvatskog naroda, bez obzira što pri tome sebe u subetničkom smislu drže Bunjevcima, Šokcima, Hercegovcima, Dalmatincima... Dvojbe kod njih nema, ali ima kod nekih drugih koji pokušavaju nacionalni identitet Hrvata svesti na nivo pripadnosti subetničkim skupinama, negirajući tako prisustvo Hrvata na ovim prostorima. Posljednji primjer za to je »slučaj« Čonoplja gdje je odlukom Pastoralnog vijeća (ili voljom pojedinih njegovih članova) poništeno prisustvo Hrvata u Čonoplji danas, ali i stoljećima unazad. 

Male sredine ovise od napora pojedinaca

A popisi stanovništva s početka ovog stoljeća pokazuju da je znatan broj Hrvata živio u Čonoplji, Lemešu, Beregu, Monoštoru i, naravno, Somboru. Popis također bilježi i da je nakon kolonizacije poslije Drugog svjetskog rata povećan broj Hrvata u Stanišiću i to znatno, te Bezdanu i Kolutu. Također, činjenica je da u Kolutu i Čonoplji nema aktivne hrvatske udruge koja bi okupila tamošnje Hrvate i pomogla im u njihovim nastojanjima da očuvaju svoj nacionalni identitet. U Bezdanu i Stanišiću priča je nešto drugačija, jer su, prije svega naporima pojedinaca, osnovane hrvatske udruge, mjesni odbori DSHV-a, što je okupilo i osnažilo malobrojnu hrvatsku zajednicu u tim mjestima. 
»Da bi se ljudi privukli, potrebno je puno rada. Ljudi se plaše, ne žele se zamjeriti susjedima. Znam to na konkretnim primjerima, jer su neki odustali od dolazaka na naše manifestacije jer im prijatelji zamjeraju što su u hrvatskoj udruzi. U Stanišiću je situacija dodatno specifična jer je 90-ih godina protjerano 60-70 posto Hrvata. Brojka je sa skoro 2.000 smanjena na oko 180. Neki su ljudi preminuli, a neki otišli. Privremeno ili stalno, ali nama je svejedno, jer niti mogu biti uključeni u naše manifestacije niti ih pratiti kao gledatelji«, kaže predsjednik HKD-a Vladimir Nazor iz Stanišića Ivan Karan. 
On se prisjeća i da je vrijeme kada je osnivana hrvatska udruga u Stanišiću bilo teško razdoblje, a naročito je to kulminiralo kada su podnijeli inicijativu da im se na korištenje da Dom Vladimir Nazor. »Prijetilo se našim članovima, paljene su im košnice. I nije to tako davno bilo. Prije pet-šest godina«, kaže Karan i dodaje da usprkos svemu udruga postoji, organizira svoje manifestacije, a ove godine ponovno će biti domaćin susretu svih hrvatskih udruga. 
Naš sugovornik smatra da u svakom mjestu gdje postoji i mali broj Hrvata treba postojati i hrvatska udruga. Obično u takvim sredinama to padne na teret troje-četvero pojedinaca. 
»Ne bi se onda dešavalo kao u Čonoplji da bivši član Gradskog vijeća Grada Sombora, sada kao predsjednik Pastoralnog vijeća, izjavi da Hrvata nema u Čonoplji«, kaže Karan. 
No, on ipak nije optimist glede predstojećeg razdoblja, jer će se po njegovom sudu, zbog sve manjeg broja članova, udruge pasivizirati. 

Lemeš i dalje čeka trojezične ploče

Proslava 200. obljetnice katoličke crkve u Čonoplji, na kojoj od svih nacionalnih zajednica nisu pozvani jedino predstavnici hrvatske zajednice, samo je jedan u nizu primjera prešućivanja postojanja Hrvata na ovim prostorima. U tijeku su pokušaji »preuzimanja« dijela naslijeđa i tradicije bunjevačkh Hrvata, kao što su pokušaji organiziranja još jedne Dužijance u Lemešu, osim one koju već organizira HBKUD Lemeš. »Slučaj« Čonoplja primjer je također kako u jednoj malo sredini u kojoj, usprkos brojci od 129 Hrvata, ne postoji hrvatska udruga niti aktivna politička stranka s hrvatskim predznakom, pojedinici nemaju načina da se izbore s pokušajima prešućivanja povijesnog traga Hrvata u tom mjestu. Hrvatski jezik je u Lemešu u službenu uporabu uveden prije devet mjeseci. Ali je i dalje to samo na papiru, odnosno kao odrednica Statuta Grada Sombora, jer trojezične ploče još uvijek nisu postavljene. Kada je riječ o prekograničnoj suradnji u projektima između Srbije i Hrvatske, nema uključenih pojedinaca, udruga ili mjesta u kojima žive Hrvati.
U Somboru se također desilo da su neke važne instutucije kulture, a to su Arhiv, Knjižnica i Muzej dobile i status institucija kulture od nacionalnog značaja za neke nacionalne zajednice, ali ne i za hrvatsku zajednicu. Kao da trag u povijesti prostora Sombora nisu ostavili i Hrvati, kao da se u muzejskim postavkama ne čuva dio tradicije i toga naroda ili kao da Hrvati u knjižnici nemaju vrijednih rukopisa, novina, periodike, knjiga na hrvatskom jeziku. Može li se onda dogoditi da za pol stoljeća netko, poput Pastoralnog vijeća u Čonoplji, kaže da eto Hrvata više nema ni u Somboru? Namjera mi je bila izdići ovaj problem iznad razine Sombora i jedne nacionalne zajednice, ali nekoliko sugovornika za koje sam procijenila da bi mogli nešto kazati o tome je ili odbilo razgovarati ili prvo prihvatilo pa se onda ipak predomislilo.
I pri kraju teksta vratit ću se na početak i na brojku od 7.070 Hrvata. Koliko ih je danas, pokazat će novi popis stanovništva, ali bojazan da će ih biti znatno manje je opravdana. Dovoljno je samo informirati se o broju ljudi koji su otišli. Nepovratno. Opravdana je onda bojazan da će za nekoliko desetljeća netko, poput Pastoralnog vijeća u Čonoplji, hrabro kazati »pa ovdje i nema Hrvata«. A dokaz će im biti knjige iz lokalne povijesti i drugi pisani tragovi gdje se pominju Bunjevci i Šokci, bez hrvatske odrednice tih subetničkih skupina. Ili činjenica da Arhiv, Muzej ili Knjižnica nikada i nisu bile kulturne institucije od značaja za hrvatsku nacionalnu zajednicu u Somboru.  
Z. V.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay