Arhiv tekstova Arhiv tekstova

»Ne bi bilo loše imati hrvatsku udrugu«

Grad u južnoj Bačkoj, s pogledom na iločku tvrđavu i monumentalni toranj franjevačke crkve u kojoj je sahranjen sv. Ivan Kapistran. Grad sportaša, napose kajakaša i rukometaša. Grad bogatih obrtnika (prije II. svjetskog rata), a onda grad industrije, koja se vrlo brzo razvila u poslijeratnom razdoblju i danas prilično dobro stoji. To je Bačka Palanka. Njezinih identiteta ima puno. I još se uvijek dobro drži, usidrena na lijevoj obali Dunava, uz vrlo čestu i živu komunikaciju s istočnom Hrvatskom, napose s Ilokom. 

Mladi čine četvrtinu sudionika mise na hrvatskom 

U razmatranju života Hrvata u Bačkoj, oni naši sunarodnjaci koji žive u Bačkoj Palanki ostali su, ipak, u velikoj mjeri zanemareni. Čini se da se na njih ne računa, a i iz same zajednice se vrlo rijetko čuju glasovi koji bi to demantirali. Jedan od takvih glasova smo pronašli na večernoj molitvi krunice u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, koja ponosno krasi širi centar ovog grada. Anica Mészáros, rođena Filipović, podrijetlom je iz Bača a već pedesetak godina živi u Palanki. Ova umirovljena frizerka, na koju je skrenuo pažnju župnik vlč. František Gašparovsky, upitan o Hrvatima u ovom gradu, kaže da broj Hrvata ne zna točno. 
»Sve koje srećem su katolici koji su s nama u crkvi«, kaže ona, precizirajući da na nedjeljnoj misi na hrvatskm jeziku bude do 40 osoba. »Katolici su u Palanki nacionalno mješovita zajednica. Osim Hrvata, tu su i Mađari, Slovaci i Nijemci. Kada smo bili djeca, nikada se nismo previše pitali tko je što. Živjeli smo svi skupa, u kršćanskom duhu«, kaže ona. 
Na konstataciju da je, statistički gledano, u Palanki Hrvata mnogo više, gospođa Mészáros kaže da su se »svi utopili u prostor u kojem žive«. 
»Nemamo udrugu. Ne znam da li bi je bilo moguće osnovati, ali ne bi bilo loše. Mađari u Palanki su daleko organiziraniji u okviru svoje ovdašnje udruge Vecsera Sándor. Druže se, skupa rade ručne radove, a u njihovoj udruzi su, ili barem sudjeluju u njihovim aktivnostima, i pojedini Hrvati i Slovaci. Ta udruga privlači sve ostale, pa što se onda ne bismo i mi ugledali u isti model organiziranja«, razmišlja Anica Mészáros. 
Ona nam ponosno predstavlja svoju brojnu obitelj, navodeći da se uglavnom bavi »vrtićkim« poslovima. 
»Moj sin David ima dvije kćeri: Anđelu i Lenu. Drugi sin Silvije, koji s obitelji živi u Križevcima, ima sinove Ivana Pavla i Tomasa i kćerke Marilen i Katalin. Kći Đurđica podarila mi je unuku Unu. Ja sam bogata, jer sam u svojoj obitelji bila jedinica«, ponosno ističe gospođa Meszáros. 
Glede uključivanja mladih i djece Hrvata, ili barem onih koji potječu iz nacionalno mješovitih brakova u život župne zajednice, Anica Mészáros je stanje prvo ocijenila jako lošim, no onda se ispravila:
»U odnosu na starije, mladi koji sudjeluju na misi, pri čemu mislim i na mlade koji su u braku, čine jednu četvrtinu«, kaže ona. 
Otkud uopće Hrvati u Bačkoj Palanki? Podrijetlo današnjih obitelji koje sugovornica zna je šarenoliko. Ima ih koji su podrijetlom iz Iloka, Virovitice, Belišća, Osijeka, Bača, Vajske... neke su obitelji iz Bosne, Bačka Palanka bila je, naročito počevši od konca II. svjetskog rata, magnet za doseljavanje. Nakon iseljavanja njemačkog, prije toga većinskog stanovništva, po završetku Drugog svjetskog rata u Bačku Palanku je kolonizirano većinom srpsko stanovništvo iz zapadne Bosne (Drvar, Bosansko Grahovo, Bihać, Cazin i Bosanski Petrovac), ukupno gotovo 16 tisuća ljudi. Tragovi njemačke kulture su, ipak, i dalje vrlo dobro vidljivi u arhitekturi, kao i u planiranju urbanog razvitka ovog podunavskog grada. On je nastao na mjestu ranijeg naselja koje je tijekom XVI. stoljeća imenovano kao Pest i koje je ucrtano na svim važnijim mapama Ugarske tijekom XVI. I XVII. stoljeća. Pod imenom Palanka najranije je zapisana tek nakon protjerivanja Turaka iz Bačke. Nijemci se u Palanku doseljavaju od sredine XVIII. stoljeća i iduća dva stoljeća ostaju dominantan narod u gradu.
 
Tri crkve i grobljanska kapela

Zanimljiva je, i djelomice tužna povijest sakralnih građevina Katoličke Crkve u ovome mjestu. Župna crkva Bezgrešnog začeća BDM je sagrađena 1787. Na teritoriju župe nalazi se i vikarija svetoga Antuna, koja ima svoju crkvu od 1927. u dijelu grada koji se zove Stara Palanka. Budući da je ona nastala u sakralnoj uporabi u suvremenom razdoblju, vrlo rijetko izdana je na ovdašnjoj mađarskoj zajednici 2015. godine, obnovljena i služi kao njezin kulturni centar. Treća crkva, veličanstvena neogotska građevina posvećena sv. Elizabeti, građena je u istočnom dijelu grada, u Novoj Palanki, od 1907. do 1910. godine. Budući da je pretrpjela ogromna razaranja tijekom oslobođenja Bačke Palanke 1944. godine, i da je bila opasna za prolaznike i žitelje, biskupijska vlast Bačke apostolske administrature dozvolila je njeno rušenje. Na njenom mjestu stoji križ na čijem se postamentu nalazi natpis: »Na ovom mjestu stajala je katolička crkva sv. Elizabete 1910. – 1965. Ovaj križ obnoviše prigodom 1950. godišnjice smrti i uskrsnuća Krista Gospodina 1983. katolički vjernici grada Bačke Palanke«. To je danas jedini javni natpis na hrvatskom jeziku u ovom gradu. 
Zasluge za to, kao i mnogobrojne druge zasluge za život i animiranje katolika u Bačkoj Palanki, imao je pokojni župnik i bački dekan Lazar Ivan Krmpotić (njegov pseudonim LIK ostao je i danas legendaran). On je ovdje službovao od 1964. do 1992. U to vrijeme bio je vrlo plodan pisac, pokretač mnogobrojnih crkvenih i društvenih aktivnosti, obnovitelj i čuvar sakralnog i narodnog bogatstva bačkih Hrvata, predan na ekumenskom polju. U Bačkoj Palanki, u dubokoj katoličkoj dijaspori, pokrenuo je 1970. župni list Horizonti, koji je izlazio do 1978. U suradnji s hrvatskim svećenicima Subotičke biskupije župni je list preimenovan u vjersko-informativni list Bačko klasje 1978, koji je Krmpotić uređivao do konca izlaženja 1993. Obnovio je i godišnjak Subotička Danica 1984., kojemu je bio urednik idućih deset godina. Njegovo djelovanje i danas se spominje. Iako su ovdje vjernici Hrvati bili u manjini, zanimljivo je da je župa imala od početka XVIII. stoljeća nekoliko svećenika, upravitelja ili kapelana Hrvata: Nikolu Udovičića, Antuna Domšića, Jakova Suknovića, Stjepana Kulišića, Benedikta Krajačića, Juraja Volarića i Franju Barakovića. Posljednji župnik Hrvat bio je Antun Kopilović, koji je ovdje župnikovao od 1992. do 1998. Zanimljivo je i spominjanje činjenice da je sadašnja župna crkva bila prepoznavana kao »mađarska«, crkva sv. Antuna kao »hrvatska«, a crkva sv. Elizabete kao »njemačka«, barem kada su sva ova tri naroda činila šareni katolički spektar u ovom gradu. Da je župa u Palanki bila trojezična još 1843., navodi i Povijesni shematizam Kalačko-bačke nadbiskupije. Čini se da podrijetlo palanačkih Hrvata još treba istražiti.  
Ukoliko podatci iz popisa stanovništva mogu poslužiti kao opis slike o postojanju Hrvata u Palanki, oni nisu toliko poražavajući koliko bi se moglo pomisliti. Na temelju rezultata posljednjega popisa, od prije osam godina, u gradu Bačka Palanka živjelo je 520 Hrvata, i oni su bili četvrti narod po brojnosti, iza Srba, Slovaka i Mađara. Hrvata је 2002. godine bilo 918, а 1991. 1226, dakle više no dvostruko više od današnjeg broja. I vašem zainteresiranom reporteru u Palanki je potvrđeno da su iza događaja iz devedesetih godina prošloga stoljeća palanački Hrvati ostali tihi i uplašeni. Postoje obitelji koje, iako svjesne svojega hrvatskoga podrijetla, isto ne žele javno izreći, niti se kao Hrvati tako izjasniti na popisu.  
Postoje i oni drugi, koji su ime Bačke Palanke pronijeli po cijelom svijetu. Najpoznati su Mićo, Stjepan i Nataša, poznati kajakaši, osvajači čitavog spektra medalja na prvenstvima i olimpijadama, sinovi i kćeri pok. Milana i Štefice Janić, također kajakašice. Obližnje jezero i najpoznatije palanačko šetalište Tikvara još uvijek odiše njihovim sportskim duhom, iako je svatko na svojoj strani i bavi se aktivno ovim sportom ili trenerskim radom. Kada smo kod poznatih Palančana, uvjerili smo se da je točno da je Mihály Kertész, negdašnji direktor Uprave carina, inicijator i organizator rekonstrukcije kapele sv. Roka na palanačkom Katoličkom groblju, podignute 1899. godine. Tako piše na posvetnoj ploči u ovom sakralnom objektu, tužno okruženom brojnim srušenim grobovima. U istoj kapeli počivaju i pojedine časne sestre iz kongregacija Bačkih sestara Naše Gospe i Služavki Maloga Isusa, koje su također otišle iz grada početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pokraj njih, tu je i grob još jednog ljubitelja grada na Dunavu, prelata Jakova Suknovića (1784. – 1864.), koji je bio ovdje župnik 24 godine.  
Marko Tucakov

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay