Arhiv tekstova

RNESTINOVO – Galeriji »Petar Smajić« u Ernestinovu vraćeno je 38 skulptura, koje su djela ernestinovačkih majstora ili bolje rečeno umjetnika okupljenih u ernestinovačku likovnu i kiparsku koloniju, koja djeluje od davne 1973. godine i nosi ime istaknutoga kipara Petra Smajića a kojoj je danas na čelu poznati i priznati hrvatski kipar Mato Tijardović. Skulpture su u dosta dobrom stanju vraćene nakon 13 godina, a nakon otvaranja izložbe u galerijskom prostoru u Ernestinovu porazgovarali smo s Matom Tijardovićem o povratu umjetnina.

»Radostan sam, kako i ne bih bio, i iznimno sam sretan da se ovo privelo kraju nakon više godina pregovaranja te da su skulpture danas tamo gdje su bile i prije 13 i više godina« ne krije radost Mato Tijardović. »No ja vas molim da napišete i riječ, dvije o povratu skulptura iz Erduta, a neke evo, vidite i ovdje. Ove su skulpture vraćene u Ernestinovo kada je došao UNTAES i kada su Ernestinovčani status prognanika zamijenili statusom povratnika. Počeli smo se vraćati još 1997. godina a 1998. donijeto je četrdesetak skulptura iz Erduta koje su tamo krasile urede vođa pobune. Nažalost, baš te skulpture su i dobro očuvane, ali takvih je samo 12, a ostale su propale zbog nemara i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama« kaže Tijardović, i pojašnjava »u Ernestinovo je vraćeno 38 skulptura iz Apatina ili točnije rečeno iz Banje ‘Junaković’ kod Apatina (SiCG) zahvaljujući prije svega dugotrajnim pregovorima ministarstava za kulturu, našega i srbijanskoga, angažiranošću ministara za kulturu i Antuna Vujića i Bože Biškupića a ja bih rekao ponajviše i gospođe Branke Šulc, pomoćnice ministra«.

RADOST POVRATKA: Opisujući kako je došlo do povrata Tijardović kaže: »Mi smo imali saznanja da je dosta naših radova na području Apatina još prije pet, šest godina i kada smo kontaktirali, a kontaktiramo već dugo, u prošlome je mandatu gradonačelnik bio jedan divan čovjek i on je potvrdio da se radi o 35 skulptura. Mi smo s time išli i u medije, no, onda nam je rečeno da moramo biti strpljivi, da rješe-nje nije moguće na lokalnoj razini, a došlo je i do promjene gradonačelnika u Apatinu i novi je tvrdio da oni nude povrat umjetnina a da ih Hrvatska ne prima. Morate nas razumjeti, mi smo bili nestrpljivi, htjeli smo povrat što prije, plašili smo se, ako ih ne čuvaju, propast će. Ministar Vujić obratio mi se pismom, istaknuo da je postupak u tijeku, ali da će se umjetnine vratiti kada dođe do povrata i ostalih umjetnina otuđenih diljem Hrvatske, te da moramo biti strpljivi. I bili smo. A onda je počelo. Najprije su vraćene umjetnine u Vukovar, pa je došlo do povrata zemljišnih knjiga i onda je do nas stigla vijest da se vraćaju skulpture. U nedjelju smo obaviješteni, stižu u ponedjeljak prije podne. Sve su formalnosti sređene i stižu. Toga ponedjeljka, 20. prosinca, svi smo se okupili ovdje i čekali. Zvone telefoni, zvone mobiteli, zovu mještani, zovu iz tiska, iz svih medija, a mi ne znamo ništa. Prošlo podne, spušta se večer, mrak pao, a mi još čekamo. I netko je viknuo – evo ih. Radosti i veselja. Doministrica Šulc nam je rekla da je bilo zatezanja u Apatinu, kod gradonačelnika, kao sve je to već vraćeno, pa na granici, ne znam što bi oni imali zamjeriti (?), i konačno su stigli. E, da, na popisu je bilo doista 35 skulptura, no, tri su opažene u uredu ravnateljice, i one su vraćene. Bogu hvala. Radostan sam i činjenicom da su od 38 radova gotovo svi u dobrom stanju, i da su očigledno bili u zatvorenom prostoru te da je o njima netko vodio računa. Čak i ove dvije skulpture, što ih vidite ovdje položene a bile su izložene vanjskim prilikama i neprilikama, dobro izgledaju, posebice gornji dijelovi. Istina, ovu jednu morat ćemo otpiliti do polovice, no, sve u svemu, zadovoljan sam stanjem vraćenih skulptura«.

UMJETNIČKI RADOVI NA TRŽNICI: Na pitanje što je s ostalim radovima, Mato je rekao da su prema popisu radova od prije Domovinskoga rata u fundusu Galerije imali više od 500 djela, 220 skulptura i više od 300 slika i dodao »nažalost, nakon agresije i nakon okupacije Ernestinova, mještani su protjerani a umjetnine su otuđene. I to, uglavnom ono što je vrednije. Imam dojam da je pokojni Arkan imao stručnjaka za savjetnika, jer otuđeni su i poklonjeni Apatinu upravo najvredniji radovi, prema vrednovanju posebne komisije ministarstva kulture Hrvatske. U to je vrijeme u Ernestinovu ostalo samo 12 velikih skulptura čija je masa prelazila 2 – 4 kubična metra, što praktički nisu ni mogli odnijeti. Naša udruga datira još od 1973. godine i mi imamo cjelokupnu dokumentaciju ukupnoga fundusa Galerije, a dobrim dijelom i fotografije svih naših radova. Imamo saznanja da je jedan beogradski novinar odnio dobar dio slika i skulptura a čak se spominje da su i novinari TV Novi Sad odnijeli neke slike i minijature. Imamo također saznanja da se dobar dio naših radova nudi na prodaju u inozemstvu, a da se minijature Petra Smajića nude na tržnici u Novom Sadu. Naše je Ministarstvo kulture zadužilo stručne ljude a uključen je i Interpol, tako da vjerujem da ćemo uskoro puno više znati. U svakom slučaju, nastojat ćemo da se što više naših djela vrati a spremni smo i otkupiti ono što se nudi na prodaju, jer cijene su nerealno niske«. 

Što se vrijednosti devastiranih radova tiče, Tijardović kaže kako je njima sve to vrijedno, ipak »najvredniji su nam radovi Petra Smajića, doajena izvornog kiparstva bivše Jugoslavije, ali i svih drugih naših umjetnika. Mi smo u Ernestinovu okupili u to vrijeme najjača imena Hrvatske i Jugoslavije, ja sam pozvao Hegedušića, Generalića, Matu Lackovića, Josipa Bičanića, Ivana Devšu, Vjekoslava Žnidareca, Sinišu Tešankića…, nažalost, mnogi od njih danas su pokojni. Plašili smo se već da u fundusu nećemo imati djela jednoga Devše ili Žnidareca ali, Bogu hvala, vratila su se iz Apatina. Isto tako, drago mi je da su uz Smajićeve i Tešankićeve rane radove tu i moji prvijenci, a posebice mi je drago da se vratila skulptura posvećena Ernestinovu, skulptura mlinara, jer je prije rata ovo selo živjelo od mlina«.

PARK I ULICA SKULPTURA: Kako je Ernestinovo postalo grad skulptura, pitali smo našeg sugovornika. »Kada smo počinjali, ideja je bila da središte sela i park ukrasimo skulpturama, što smo i učinili. Onda su nam u Ministarstvu rekli, pa vaš je park pun skulptura, nemate gdje s njima. Mi smo odgovorili s novom idejom, pravimo ulicu skulptura. Danas je glavna ulica u Ernestinovu, ulica skulptura, a nakon svake kolonije darujemo ih domaćinu koji vodi računa o kući i okućnici, ali obeća da će voditi računa i o skulpturi. Danas naša udruga broji 50-tak umjetnika i okupljamo se svakoga ljeta. Poslije rata obnovili smo Galeriju sredstvima Norveške Vlade i našega Ministarstva kulture, a u potkrovlju smo uredili prostor za smještaj umjetnika. U vrijeme kolonije imamo ugovor sa školom u Ernestinovu da nam pripremaju hranu od naših namirnica, a lokalna samouprava u Ernestinovu se pobrinula za cjeloviti kulturni program u sudjelovanje mjesnog KUD-a i kulturnih društava iz okolice. Sada, kada su nam i ovi radovi vraćeni, imamo ideju da otvorimo stalni postav koji će biti dostupan posjetiteljima svakoga dana, a u pripremi je i novi katalog, kojega ćemo tiskati u suradnji s Turističkom zajednicom, gdje će se turistima i putnicima namjernicima nuditi obilazak Osijeka i okolice, Vukovara i Vučedola, Kopačkoga rita i Ernestinova«. 

Na kraju, zamolili smo za riječ, dvije i dr. Živkovića, mjesnog liječnika i čovjeka koji sustavno prati kulturu, koji usmjerava tokove kulture u Ernestinovu. »Ako mene pitate, onda nema sretnijega čovjeka na svijetu, kada sam ušao ovdje i vidio ovu ljepotu, sve ove vraćene skulpture, koje su dio naše povijesti, dio povijesti naše galerije i naše kolonije, sastavni dio kulturnog miljea Hrvatske. U političke konotacije ne bih ulazio, mada sam među prvima ušao u oslobođeno Ernestinovo, mogu reći da mi danas, bez mržnje, bez jala, želimo ovdje širiti ljubav, poštujući čovjeka, poštujući kulturno naslijeđe, poštujući rad i zalaganje«.