Prije 35 godina vjenčali su se Nikola Poljaković i Marija Milodanović. Kako je u to vrijeme i bio običaj Hrvata Bunjevaca, svadbeno veselje pravilo se odvojeno – snašina rodbina bila je u restoranu u Subotici, a mladoženjina na ledini kod roditelja u Đurđinu. Ono što ovu svadbu ipak čini malo drugačijom od drugih je 400 uzvanika s muške strane, dvije skupine tamburaša koji su svirali u isto vrijeme, tri presvlačenja mladoženje i nigdje veseliji stari svat!
Praćenje kući
Starosvatica Bara Dulić, supruga preminuloga Paje, sjeća se vrlo dobro scene koju prikazuje ova fotografija. Kaže da je snimljena u nedjelju poslijepodne kada su već svi bili umorni, jer su u svadbi duže od 24 sata te svladani od alkohola. »Šta rade, svi su popili i prave nike komedije! Uzeli su karuca i sili u nji, al i nije vuko konj, već Solo.« Stari svat Pajo sjedi u kolima, ima šešir na glavi i čašu u ruci. Supruga priča da je Pajo bio najveseliji u svadbi od svih gostiju, i ne samo u toj već u svim drugima gdje su išli. Imao je on, prisjeća se Bara, puno ideja kako se veseliti i praviti, kako kaže, »komendije« po svadbama, naročito pred kraj, u nedjelju. Znao se popeti na krov kuće i rušiti dimnjak – ne u doslovnom smislu već je bilo važno srušiti barem red opeke, penjao se na kamaru slame sa svircima i ondje veselio, pilao grane... »Izgustiro je svašta«, zaključuje Bara.
Ovakvi veseli gosti posebno su bili nezgodni za mladence, kaže Bara, jer su se znali pratiti sa svircima po nekoliko sati. Imali su snage pjevati i piti u nedjelju, jer su u međuvremenu malo odspavali, a domaćinima to nije bilo dozvoljeno – bilo je sramota. Ono što još nije bilo poželjno, kako kaže, je da se snaša veseli, već je morala »biti kao kip«.
Za spomenutih 400 zvanica podignuto je dvije šatre, te je tako bilo angažirano i dva tamburaška sastava.
Bara Dulić kaže da su oni bili potrebni kako bi muziku čuo svaki gost, ali i zbog praćenja – da svi dođu na red da odu kući uz pjesme koje poruče.
Sjeća se starosvatica da se za sve goste kuhalo ondje, u dvorištu domaćina: »Kuvalo se na tri šporelja i dvi katlanke. Glavni kuvar je bio Zvonko i imo je dva-tri pomoćnika, a ovi što su dvorili, i nji je bilo zdravo puno.«
Kako nam sugovornica pojašnjava, oni koji dvore u svadbi rade posao konobara i sve drugo što treba kako bi olakšali taj dan domaćinu. Za dvorbu su pozivani susjedi i bliski ljudi obitelji koji nisu bili gosti u svadbi, a plaćalo se u naturi. Žene su dobivale haljinu, odnosno dva ili tri metra materijala za šivenje, a muškarci ručnike i krpe za posuđe. Također, pakiralo bi im se meso i torta koji su služeni za večeru.
Ukratko!
Zahvaćeni globalizacijom, danas su svi svatovi više-manje slični – praktičnost i jednostavnost je ono čemu se teži, a ako se sačuvao neki od običaja to je najčešće onaj koji ne remeti previše sam tijek svadbe. No, 1984., kada je ova fotografija snimljena, dan vjenčanja je, kako doznajemo, bio sve samo ne pojednostavljen! Kada smo sugovornicu zamolili da nam ukratko kaže kako je izgledao taj dan, ona nas je ozbiljno i zabrinuto upitala: »A kako da ti ukratko ispripovidam?«
Nakon nekoliko minuta shvatili smo odakle takva reakcija.
»U osam-polak devet ujtru u subotu smo bili tamo. Morali smo doć prija drugi da bi dočekivali goste s domaćinima. To prija podne đuvegija je išo u varoš na slikanje sa snašom, a kad se vratio dobar dio gostivi je već stigo. Svi smo se veselili i onda smo užnali, al brez đuvegije – on je išo kod snaše u grad na užnu. Posli tog smo svi mi išli kod snaše u oblazače. Ima koji su se onda prisvlačili, a ima koji nisu. Tad je muška strana morala kupovat snašu. Kad se to obavilo, išli smo kući na salaš di smo se malo veselili i već se spremali na vinčanje u Subotici koje je bilo oko četri sata poslipodne. Kad smo posli vinčanja došli u šatru, sikla se torta, svekrova je darivala snaju a stigli su i tortari. Među njima su bile enge i drugi bliži snašini gosti koji su ostali kod nas i na večeri. Kasnije su došli pođani, ostatak gostivi sa ženske strane koji su bili kod nas i za vrime okrećanja. Nakon tog pođani i tortari su išli u salu di je bilo njevo veselje i di su i čekali mladini roditelji, a s muške strane se nastavljalo veselje. To je trajalo sve do sutradan pridveče«, prisjeća se Bara Dulić.
J. D. B.
