Arhiv tekstova

Reforme i reformatori

Posljednjih godina od strane rukovodeće strukture ove zemlje često možemo čuti riječ reforma. Ovaj pojam čini mi se najviše rabi dvostruki predsjednik vladajuće stranke (SNS-a) i Srbije. Po njemu, jedna od reformi bila je financijska konsolidacija (jer smo bili pred bankrotom), a akcija je izvedena tako da su umirovljenicima i zaposlenima u javnim institucijama smanjili prinadležnosti. Meni osobno, kao umirovljeniku, zvučalo je pomalo cinično kada mi se prilikom vraćanja mirovine na prijašnji nivo posebno zahvalio predsjednik, kao i ostalim umirovljenicima na strpljenju i »podršci« ove akcije Vlade. Nije istina da se nije prosvjedovalo i npr. kod Ustavnog suda, koji je poslije duže šutnje donio »solomonski odgovor« koji je glasio: »Jeste, mirovine su zakonom zaštićene, ali nije zaštićena njihova visina«. Kao zaštita od pojedinačnih žalbi poslužilo je i to da nikome nije uručeno rješenje o novom, smanjenom iznosu te se nismo mogli žaliti niti smo znali točan iznos. Ovo ja ne mogu nazvati reformskim potezom nego jednostavno intervencijom s pozicije moći. Tko malo bolje poznaje povijest ovih prostora poslije II. svjetskog rata, taj je već vidio slične »reformske akcije«. 
Malo bih se podsjetio tih »reformi i reformatora«. Dok sam bio jako mali, a kasnije sam učio i čitao, odmah poslije rata 1947. započeo je »Prvi petogodišnji plan« zvan i Petoljetka. Idejni tvorac plana bio je Andrija Hebrang (stariji), a poslije smjene sa svih funkcija njegovu ulogu je preuzeo Boris Kidrič. U to doba, po sovjetskom modelu, vladajuća ideologija bila je »planska privreda« suprotstavljena »kaotičnoj privredi« kapitalističkih zemalja. Cilj plana je bio »izvlačenje zemlje iz privredne i kulturne zaostalosti«. Među ostalima, gradila se infrastruktura željeznice prije svega u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Ovaj plan je i predvidio gradnju Novog Beograda s 250.000 stanovnika. No, ubrzo je Jugoslavija donijela prve »reforme ideje socijalizma« tako što je prekinula sve političke i privredne odnose sa SSSR-om, nakon rezolucije Informbiroa, po kojem je FNRJ skrenula s puta »ispravne gradnje« svjetskog socijalizma. Mi smo krenuli svojim putem u socijalizam, tako je Petoljetka uslijed nedostatka pomoći prekinuta »prije roka« 1951., ali smo zato 1952. godine uveli radničko samoupravljanje.

Nekoliko riječi o reformizmu

»Reformizam je politička ideologija koja se temelji na postupnim reformama postojećih državnih i socijalnih institucija u cilju ostvarenja socijalne pravde, demokracije i sl., odbacujući radikalne, revolucionarne promjene«, kaže jedan rječnik stranih izraza. Cijela priča je počela u srednjem vijeku, točnije 1517. godine, 31. listopada (u današnje vrijeme proslava Dana reformacije), kada je Martin Luther u njemačkom gradu Würtemberg, na ulaznu kapiju Schlosskirchea istakao listu od 95 točaka kojima je započet dijalog o reformaciji Katoličke Crkve. On je mislio da se unutrašnjim dijalogom mogu otkloniti devijacije crkve zbog kojih je sve više prosvjedovano. Nije ni sanjao da je time pokrenuo proces koji se završio raspadom Katoličke Crkve s formiranjem samostalnih protestantskih (kalvinističkih) i evangelističkih (luteranskih) crkava. O vjerskim ratovima neću sada pripovijedati. No, da se vratimo našoj FNRJ. Druga Petoljetka započeta je 1957. i trajala je do 1961. godine (tada sam već pošao u gimnaziju). Ciljevi su označeni: oživljavanje i ozdravljenje privrede. Iste te 1961. godine donesen je i prvi mali reformski plan nazvan »perspektivni plan« uz financijsku pomoć SAD-a. Drugo, veliki reformski plan započeo je 1965., s ciljem: zaokret prema tržišnoj privredi. O ovoj akciji interesantno je mišljenje jednog od budućih aktera raspada SFRJ Borisava Jovića koji je zastupao mišljenje da ograničena reforma nije mogla uspjeti, bez višepartijskog sistema i s dominacijom društvenog kapitala u sferi proizvodnje. Tko je kriv za ovo? Naravno, studenti!

Grobari privrednih reformi

Sada već vremešni vođa studentskih pokreta šezdeset osme izjavio je da su: »Šezdesetosmaši grobari privrednih reformi, jer je konzervativni vrh SKJ-a prihvatio ideje prije svega egalitarizma u društvu« i protivio se raslojavanju i time i osiromašenju. Budući da sam u to vrijeme bio student, i ja sam sudjelovao u »grobarskim djelatnostima«. Mogu slobodno kazati: istina, bilo je sukoba u vrhu SKJ-a između konzervativne i reformske struje. Na žalost, pobijedili su konzervativci, to jest oni koji ni po koju cijenu nisi htjeli ispustiti kontrolu prije svega nad tzv. društvenim kapitalom i nad upravljanjem uopćeno (nemijenjanje jednopartijskog sistema). Jedinstveni SKJ se raspao na republičke, ali osnovni ciljevi su ostali isti: vlast i dominacija. Ove godine skoro svake nedjelje su prosvjedi (»zavedenih« po tvrdnji SNS-a) studenata u Beogradu. Dvostruki predsjednik je objavio: dugogodišnji cilj je da SNS još više dominira! Meni ovo liči skoro na jednopartijski sistem! O zauzimanju svih pozicija, kadrovima sumnjivog znanja da ne govorim. Od općine npr. ne možeš dobiti ni najjednostavnije informacije. Za mene pravi reformski potez bio bi decentralizacija i regionalizacija Srbije, ali dok »južni gordijevski čvor« nije riješen, šuti i ne pitaj previše!