Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Jednom novinar, uvijek novinar

Osječanka Sanja Račić, pedesetjednogodišnja bivša novinarka Radio Osijeka, danas je vlasnica obrta za izradu nakita Allumga. Nositeljica je Spomenice domovinske zahvalnosti i medalje Bljesak. Njezin topli, neznatno promukli glas godinama je s radijskih valova, osim Slavonaca, budio i mnoge žitelje mjesta na vojvođanskoj strani šokačkog Podunavlja. Opaka bolest današnjice, karcinom, prije godinu dana ju je odvojio od novinarske profesije, a zadovoljstvo i jedan vid terapije našla je u izradi unikatnog nakita. 
Kako ste ušli u novinarstvo? 
Dijete sam Šuvarovih reformi, suradnica sam u sredstvima javnog informiranja. Još kao učenica na praksi zaljubila sam se u radio. Iako sam naukovanje trebala ravnopravno odraditi na radiju, televiziji i u Glasu Slavonije, uspjela sam, na svoj zahtjev, sve vrijeme ostati na Radio Osijeku. Danas nevjerojatno zvuči da je Radio Osijek sve do kraja 1993. godine bio jedini radio koji je emitirao program iz Osijeka.
Kako je tekla Vaša bogata novinarska karijera?
Na Radio Osijeku sam radila od 1991. godine kao honorarna suradnica, a od 1. studenog 1994. godine u stalnom sam radnom odnosu na HRT-u. Pratila sam sva područja. Jedno vrijeme temeljna su mi bila kultura i vojska, a posljednjih godina gospodarstvo. Uz, za Radio Osijek uobičajenu suradnju s 1. programom HR-a, redovito sam se javljala za Drugi program i surađivala u projektu Trećeg programa Hrvatskog radija Portret umjetnika u drami, u čijim su izdanjima objavljeni i razgovori koje sam vodila s glumcima. Na HRT-u sam radila na sve tri platforme: radio, web i TV. Više od dvije godine redovito sam se uživo javljala za emisiju Subotom ujutro, povremeno za Dobro jutro, Hrvatska, a prilozi koje sam pripremala objavljivani su u Županijskoj panorami, Regionalnom dnevniku, središnjem Dnevniku, Prizmi i Šušuru. Kao komentatorica s Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata redovito sam sudjelovala u HRT-ovom projektu sjećanja na tragediju Vukovara. Godinu dana radila sam na Slavonskom radiju, a povremeno sam objavljivala na Slavonskoj televiziji, u Glasu Slavonije, časopisu Kolo i Književnoj reviji Matice hrvatske, tjedniku Velebit, Cantusu Hrvatskog društva skladatelja i publikacijama osječkog HNK-a . 
Iza Vas je ostalo puno radijskih emisija. Koje su Vam osobno najdraže?
Doslovno, drage su mi sve. I volim svaki dan koji sam provela na Radiju, iako nije uvijek bilo lako. Rat, poplave, ubojstva, nesreće, propadanje tvrtki, migranti, rokovi, potreba da se izvijesti dok događaj još traje, pazi da snimka tona bude čista, a fotografija za web dobra… sve navedeno jednostavno melje novinara terenca. Ono što je meni u novinarstvu bilo najljepše susret je s ljudima, njihove priče i spremnost da se otkriju. Jedna od najdražih emisija koje sam radila na Radio Osijeku bila je Špica, koju sam radila u paru sa suprugom Željkom Kovačevićem: poznati i nepoznati Osječani u 45-ominutnoj emisiji su uživo govorili o sebi privatno i javno, o tome zašto vole Osijek, a njihov je bio i izbor glazbe. Iznimno mi je draga nagrada koju mi je za izvješćivanje u Domovinskom ratu dodijelila 130. brigada Hrvatske vojske i vijenac koji sam dobila za života – strašni Nacionalov tv kritičar (Vijenci i kaktusi) Ivan Starčević bio je dobar prema meni i 18. ožujka 2015. godine napisao: »Javljajući o premijeri Mozartova Don Giovannija gđa Račić proizvela je jedini kvalitetan prilog u emisiji Subotom ujutro. Njena elegancija i opći ton komuniciranja s TV kamerom ukazuje na osobu koja je pod pozitivnim dojmom kulturnog događaja iz vrlo jednostavnog razloga: razumije ono što je vidjela i uživala je u tome.« 
Vaš topli glas, nošen valovima Radio Osijeka, budio je mnoge žitelje naselja šokačkog Podunavlja s bačke strane. Jeste li imali kontakte s tim slušateljima?
Jesam, i to česte. Javljali su mi se i izravno u emisiju, u kratkim razgovorima doticali smo se mnogih problema. Rado sam uvažavala njihove sugestije, jer mi je dobro poznato u kakvim su uvjetima preživjeli devedesete. Iako me na radiju nema već dulje od godinu dana, s mnogima sam i danas u kontaktu, a s nekolicinom su ti kontakti prerasli i u istinsko prijateljstvo. 
S pedest godina završili ste novinarsku karijeru. Je li, po Vama, veći izazov raditi u pisanim ili u elektroničkim medijima? 
Ne znam što bih odgovorila. Mislim da to ovisi o afinitetu novinara. Po meni, najveći je izazov biti pošten prema slušateljima, gledateljima ili čitateljima, odraditi posao najbolje što možeš, odnosno biti informativan, jasan i zanimljiv.
Vašu idilu sa slušateljima prekinula je jedna medicinska dijagnoza. Koliko opaka? 
Vrlo opaka. Odluka o napuštanju Radio Osijeka nije bila laka, nije donijeta naprečac. Donijela sam ju nakon saznanja da je bolest s kojom se borim, karcinom, metastazirala. Trebao mi je mir i vrijeme kako bih se posvetila sebi. To mi novinarstvo nije moglo pružiti koliko god sam voljela svoj posao. Za mnoge je takva odluka u najmanju ruku bila čudna, jer sam napuštala sigurnost stalnog posla i to posla kojega volim, baš u vrijema kada sam bila najranjivija. Najvažnije mi je što su me obitelj i najbliži prijatelji razumjeli i podržali.
Kakve su bile Vaše prve reakcije na postavljenu dijagnozu? 
Kada sam doznala da imam karcinom dojke, bila sam uvjerena da je posrijedi greška. Nisam se osjećala bolesnom niti sam mislila da je rak moja bolest. Tek nakon drugog liječničkog mišljenja prihvatila sam realnost. Nije mi bilo svejedno, znala sam da me čekaju kemoterapije, zračenja i sve što uz to ide, ali sam bila sigurna da ću pobijediti bolest. Metastaze na kostima su me ozbiljno uzdrmale, ali ni tada mi niti u jednom trenutku nije palo na pamet da odustanem od sebe. Redovite kontrole su pokazale da su se, zahvaljujući liječenju, a uvjerena sam i alternativnoj terapiji koju koristim, metastaze s kostiju povukle. Međutim, dijagnosticirana mi je i nova metastaza na jetri. No, i nakon svega ponavljam da karcinom shvaćam kao nešto kronično, a ne konačno. Liječenje, kontrole, dobri nalazi, loši nalazi, liječenje pa opet dobri nalazi… ritam je s kojim sam morala naučiti živjeti. Isto tako i moja obitelj i moji prijatelji. Ne mogu reći da me nije strah dok čekam rezultate pretraga, ali strah me nije paralizirao. Dnevno prehodam najmanje šest kilometara, a zbog posla, zdravlja i razonode putujem više nego prije.
Mnoge žene s manje teškom dijagnozom od Vaše potpuno se povlače u sebe. Kako ste Vi odreagirali, a kako Vaša obitelj? 
Povlačenje u sebe nikada nije dolazilo u obzir. Kada spoznaš koliko je život krhak, poželiš ga proživjeti najbolje što možeš. Dok sam bila zdrava, u mom životu bilo je dana »ne da mi se« i »sutra ću«. Sada ih više nema. Precizno planiram i predano provodim ono što me veseli, usklađujući plan s rasporedima moje kćerke Tare, supruga Željka i prijatelja, te medicinskim terapijama i, naravno, financijskim mogućnostima. 
Prva reakcija prijatelja i poznanika najčešće je sažaljenje. Mirite li se s tim? 
Od osoba koje su mi najvažnije u životu ne osjećam sažaljenje. Samo podršku. Ogromnu podršku. Ganuta sam dobrotom ljudi koji me okružuju. I zahvalna. Sve dobro i pomoć koju sam doživjela u posljednje četiri godine od najbližih, ali i gotovo nepoznatih osoba, ne bi stalo ni u stotinu ovakvih razgovora. Darivali su mi savjete kako pregrmiti kemoterapiju, društvo u šetnji, zagrljaje, poljupce, smijeh, da ne smijem odustati, prijevoz, dom dok sam na liječenju u Zagrebu, zdravu hranu, sudjelovanje na znanstvenim konferencijama o zdravlju, zrakoplovne karte, prikupljali novce. Sve navedeno čovjeku vraća vjeru u život.
Sebe ste preko noći našli u izradi nakita. Kako se ta priča razvijala od početka do potpunog uspjeha? 
Nakit sam počela raditi kako bih nakon operacije u potpunosti vratila funkciju ruke, a 14. ovog mjeseca obilježila sam godinu dana kako sam otvorila obrt Allunga. Svoj novi posao toliko volim da ga i ne smatram poslom. Izbor repromaterijala mi je najdraži sport, izrada nakita psihički odmor, a potpuna sreća kada se ono što radim svidi drugima. Učim i dalje – šivati, u školi Violete Vran, a upravo sam završila višemjesečni program za oblikovateljicu suvremenog nakita u klasi Davora Šuka u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu. Iako nije bilo lako svakoga tjedna zbog škole putovati u Zagreb, već mi nedostaju kolege, voditelj radionice i obrađivanje kovina pod nadzorom. Veselim se zajedničkoj izložbi koja je u Pučkom otvorenom učilištu otvorena 18. listopada. Raduju me i putovanja zbog posla. Repromaterijal, osim u Hrvatskoj, redovito kupujem u Italiji, a dio perli i poludragog kamenja koje ugrađujem u nakit su iz Turske i Egipta. Nemam prodajno mjesto, ali imam nešto puno vrjednije: prijateljice i kupce – manekenke koje nose nakit i fotografiraju se s njim, a ja fotografije objavljujem na svome facebook profilu. Redovito izlažem i prodajem na sajmovima, u Vinskoj mušici, a od prosinca sam ponovno svaki vikend u Portanovi. 
Zbog čega Allunga nakit? 
Ime obrta Allunga na jeziku aboridžina iz okolice australskog Sydneya znači sunce. Jednom davno, za jednog od posjeta Australiji, sama sam sebi obećala da ću kad-tad živjeti u toj prekrasnoj zemlji. Zbog imena obrta čini mi se da sam si obećanje barem djelomice ispunila.
Nedostaje li Vam danas novinarstvo? 
Meni bliske osobe znale su koliko taj posao volim. Na prvu loptu odgovorila bih ne, ali u stvarnosti, u novom poslu i novom životu često sretnem iznimne osobe čije bih priče s užitkom ispričala i podijelila sa slušateljima. U tim trenucima potpuno razumijem one koji kažu: »jednom novinar, uvijek novinar«.
Imate li, kao novinarka s velikim iskustvom, poruku za svoje kolege početnike? 
Ha-ha… Kada sam prvi put došla na Radio Osijek, jedan stariji kolega mi je rekao: »Od tebe nikada novinarke«. Zamjerio mi je što sam pokucala na vrata redakcije, a on je smatrao da novinari moraju otvarati sva vrata bez kucanja. Još uvijek mislim da je važno pokucati, ali najvažnije je voljeti posao, stalno učiti i, koliko god u novinarstvu nikada nema vremena ni za što, za svaki razgovor pripremite se što bolje. Čini se lako snimiti izjavu na konferenciji za novinare, ali teško je bilo što postići bez poznavanja teme i uvažavanja sugovornika.
I za kraj, što biste poručili brojnim ženama koje se bore s bolestima sličnim Vašoj? 
Meni je pomogao svakodnevni razgovor s prijateljicom koja je kemoterapiju i zračenje iskusila prije mene. Pomoći će i vama. Važno je ne odustati i ne predati se, ne sažalijevati se, ugađati si, radovati se i biti zahvalan na svakom novom danu, biti u društvu pozitivnih ljudi, vjerovati svome liječniku i vjerovati u dobar ishod liječenja. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika