Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Univerzalna rješenja ne postoje

Na projektu »Manjine – dodana vrijednost EU« (MinAVEU) koji je bio upriličen od 11. do 13. listopada u Ludbregu, a sufinanciran od Europske unije u okviru programa »Europa za građane«, dr. društveno-humanističkih znanosti Andrea Ratković bila je angažirana u svojstvu pozvanog predavača, a u ime udruženja Dunav 1245 iz Srijemskih Karlovaca. Riječ je o udruženju koje je, uz Grad Ludbreg, Židovsku zajednicu Crne Gore, Općinu Sumarton, Vijeće srpske nacionalne manjine Varaždinske županije, te Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Komušina, sudjelovalo na realizaciji navedenog projekta. 
Inače, Dunav 1245 se aktivno bavi rješavanjem najrazličitijih lokalnih, ali i regionalnih izazova kroz građanski aktivizam, te koristi prednosti nacionalnih i transnacionalnih partnerstava i umrežavanja radi razvoja i promocije produktivnih i inovativnih kooperacija. Ovo je treći po redu projekt radi čijeg izvođenja su Dunav 1245 i Grad Ludbreg udružili svoje kapacitete. O spomenutom projektu razgovarali smo s dr. Ratković.
Zbog čega su važni projekti poput nedavno održanog u Ludbregu pod nazivom »Manjine – dodana vrijednost EU«? Podrazumijeva li se da su manjine vrijednost u društvima ili je to potrebno ponovno i ponovno isticati? 
Projekt poput ovog je od naročite važnosti iz razloga što smo u godinama koje su obilježile najrazličitije krize, svjedoci smo sve evidentnijih društvenih monizama koji proizilaze ne samo iz želje da se sve ono što je jednom društvu svojstveno – održava i promovira, već i da se sačuva od potencijalno negativnih utjecaja drugih socijalnih skupina. Budući da se mnoge zajednice prvenstveno vode intencijom da očuvaju i zaštite vlastite socio-kulturne sisteme, onda je i razumljivo zbog čega se zatvaraju u sebe. Imajući to na umu, sasvim opravdano se može reći da primarno svojstvo mnogih zajednica predstavlja upravo orijentiranost ka sebi i to uslijed izraženih kulturnih, odnosno nacionalnih, etničkih, jezičnih, vjerskih, historijskih i drugih identifikacija. Pri tome, markirana pojava je jednako karakteristična kako za unutar jednog društva većinsku zajednicu tako i za njime obuhvaćene manjinske skupine. O tome koliko je navedena pojava problematična, ali i zabrinjavajuća svjedoče aktualne socio-kulturne (ne)prilike koje daleko nadilaze okvire jednog društva, odnosno koje su zahvatile gotovo čitav europski kontinent.
Što predstavlja sterotipizacija drugih?
Tendencije precjenjivanja vlastite zajednice, kao i procjenjivanja aspekata drugih zajednica s obzirom na vlastiti vrijednosni sistem često vodi k stvaranju iskrivljenih predstava o svemu što se nalazi izvan njenih okvira. Stereotipizacija drugih nerijetko predstavlja osnovu za daljnja razvijanja neprimjerenih predstava o drugačijima od sebe, odnosno za uspostavljanje predrasuda, ksenofobije, homofobije, mizoginije, nacionalizma... S tim u vezi da različite manjinske skupine obuhvaćene širim društvenim okvirom predstavljaju vrijednost u okviru istog, prije se može promatrati kao stav koji se njeguje unutar okvira svake manjinske grupacije ponaosob, nego kao od same društvene zajednice, opće je potvrđena i prihvaćena konstatacija. Upravo iz tog razloga projekt MinAVEU predstavlja pokušaj da se potakne otvorenost kako većinske zajednice prema onim manjinskim, tako i obrnuto, a s ciljem da se doprinese razumijevanju, poštovanju i prihvaćanju drugačijeg od sebe, kao i da se uspostavi produktivna interakcija među predstavnicima različitih grupacija.
Što se projektom željelo potaknuti i očekuju li se rezultati u praksi? 
Projekt MinAVEU je za cilj imao povezivanje građana Europe u svojstvu predstavnika različitih manjinskih zajednica i to u svrsi afirmacije produktivne komunikacije i interakcije među istima. Glavna ideja projekta ogledala se u stvaranju okvira za uspostavljanje kvalitetnih odnosa između država, udruženja i pojedinaca. Problemi koji su se putem projekta targetirali, a s namjerom da se nadvladaju, povezani su s položajem manjinskih skupina u europskim društvima, predrasudama koje stvara domicilno stanovništvo, antisemitizmom, ksenofobijom, stigmatizacijom, kao i diskriminacijom manjina. Iz tog razloga, namjera je bila povezati manjine s većinskim stanovništvom i analizirati utjecaj manjinskih skupina na šire društvo. Među konkretnim ciljevima projekta važno je izdvojiti sljedeće: zbližavanje građana Europe različitih nacionalnosti i jezika kroz sudjelovanje u raznovrsnim aktivnostima, stvaranje zajedničkog europskog identiteta, promocija različitosti i poštovanje zajedničkih vrijednosti, međusobno upoznavanje i uspostavljanje suradnje. U okviru projekta su realizirane sljedeće aktivnosti: radionica Nothing else matters u svrhu promocije tolerancije, antidiskriminacije i interkulturalnog dijaloga, predavanje »Povijest nacionalnih manjina i europski kontekst«, predavanje o antisemitizmu, diskriminaciji i ksenofobiji Minorities as priorities, radionica Be yourself, kulturno-umjetnički program Manjine u Centru svijeta, kao i interaktivna radionica Be the change. 
Zbog čega je i u današnje vrijeme potrebna borba protiv stigmatizacije manjinskih skupina?
Pitanje manjina je krajnje kompleksno, ali i više nego osjetljivo, te kao takvo zahtijeva izuzetnu opreznost kako u teorijskom tako i praktičnom angažiranju. Ukoliko bismo zauzeli stav da današnje vrijeme, možda čak i više nego ikada prije, treba na sebe preuzeti odgovornost u borbi protiv stigmatizacije manjinskih skupina, našli bismo se u nezavidnoj situaciji, ukoliko prethodno ne bismo jasno naznačili koje manjinske skupine imamo u vidu. Danas nema sumnje da nacionalne, političke, vjerske, seksualne, (sub)kulturne, kao i manjine koje svojim postojanjem i djelovanjem ne ugrožavaju ničija prava i slobode zaslužuju da budu prepoznate, priznate i prihvaćene. S druge strane, sve one manjinske skupine koje zarad ostvarivanja vlastitih interesa i ciljeva djeluju na štetu drugih, prevladavajući okvire društveno prihvatljivog djelovanja, svakako da u skladu sa zakonskim okvirima moraju snositi odgovornost. Međutim, na ovom mjestu je potrebno naglasiti da ustavno priznavanje različitosti i institucionalizacija posebnih prava sami po sebi nisu dovoljni za suživot različitih skupina koje postoje unutar određenog društva, kao i da neformalni putevi ostvarivanja socijalne kohezije u kulturno raznolikim društvima uvijek zavise od specifičnog konteksta i njemu svojstvenih okolnosti. Dakle, kada je riječ o stigmatizaciji manjinskih skupina univerzalno primjenljiva rješenja ne postoje, a pored formalnih i neformalnih strategija i njima potaknutih praksi, od naročite važnosti je i koliko su se sami pojedinci kao članovi jednog kulturno raznolikog društva spremni uz sve međusobne različitosti usuglasiti i živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih.
Koji su korijeni postojećih stereotipa i predrasuda prema manjinama u Europi pa tako i na ovdašnjem podneblju? 
Ukoliko je potrebno da se markiraju neke od specifičnosti koje se tiču načina na koji se manjine razumiju ne samo u Europi, već i kod nas, svakako da kao naročito važnu karakteristiku treba izdvojiti sve otvorenije podrške krajnje upitnim politikama koje doprinose glorifikaciji vrijednosti, normi i načela koje se pripisuju predstavnicima većinske zajednice, te koje kao takve podržavaju inzistiranje na distinkcijama između »naših« i svih ostalih. Za spomenute politike svojstveno je nametanje »identitetske obveze« nacionalnog, vjerskog i kulturnog deklariranja društvenih subjekata, te stoga ne treba ni čuditi što su svi oni subjekti koji su se formirali upravo pod njihovim utjecajima postali, najblaže rečeno, netolerantni prema svemu što se u odnosu na njih javlja kao drugo i drugačije. Posebno je alarmantno i to što spomenuta netolerancija često prerasta u sve otvoreniju netrpeljivost. Iz ovakvih politika direktno proizilaze socio-kulturni monizmi koji svjedoče o odsustvu svestrane interakcije između različitih društvenih skupina. Većinske stranke u svome fokusu imaju prije svega potrebe i interese većinske grupacije, dok se one manjinske veoma rijetko uzimaju u obzir. Odgovornost je jednako i na manjinskim strankama koje također nisu zainteresirane za izlaženje iz njima svojstvenog socio-kulturnog konteksta. Ono što se nerijetko dešava jest da se građanima uskraćuju elementarna ljudska prava i slobode, te da se kao takvi ne priznaju kao pravne osobe. Problem se dodatno usložnjava kada ti isti građani ukoliko su pripadnici različitih manjinskih skupina inzistiraju na tome da im budu zagarantirana i njihova posebna prava. Ovakav odnos prema manjinama svakako da proizlazi iz opće prihvaćenih predrasuda u okviru konkretnih društava pri čemu je naročito problematično što se te iste predrasude nerijetko koriste radi proizvođenja one društvene klime koja će biti pogodna za pojavu još problematičnijih oblika mišljenja poput ksenofobije, homofobije, mizoginije i njima potaknutih praksi, a sve to zarad opstanka više nego upitnih politika.
Što je sve podrazumijevala radionica Be the change? 
Interaktivna radionica Be the change je za svoj cilj imala upoznavanje njenih sudionika s relevantnim teorijskim postavkama o čovjeku i kulturi, a naročito multi- i interkulturalnosti, kao i s političkim strategijama koje se (in)direktno dotiču kulturnog diverziteta, a radi markiranja bitnih mjesta za ispravno razumijevanje manjina. Polazeći od stava da upravo pitanje manjine stoji u direktnoj svezi s pitanjem o tome što je čovek, ali i s pitanjem o čovjeku svojstvenoj kulturi, namjera mi je bila da demonstriram kako iz kritičkih promišljanja navedenih fenomena proizlazi i prijeko potrebno razumijevanje onoga što manjina u svojoj suštini jest. Naime, ukoliko se ima u vidu da je pojam čovjeka krajnje kompleksan, te da je radi njegovog što potpunijeg sagledavanja neophodno uložiti velike napore, onda je jasno i da se manjini, kao jednako složenom pojmu, ne može pristupiti jednostrano i bez teorijske otvorenosti za sve njene aspekte. Isto važi i za pojam kulture s obzirom na to da svaki pokušaj njegovog sužavanja, odnosno svođenja na samo neke od njemu svojstvenih segmenata, za svoj ishod ima konstituiranje krajnje limitirane predstave kako o njemu samom tako i o pojmu manjine. Također, ono što sam smatrala za naročito važno jest da jasno predočim sudionicima radionice da kada se govori o manjinskim, ali i većinskim zajednicama, znatno je primjerenije markirati ih kao socio-kulturne skupine budući da su nacionalnost, jezik, religija, historija, tradicija i politika samo neke od komponenti njima svojstvenog složenog kulturnog sistema. Drugim riječima, kao što kultura nije samo folklor i kulinarstvo tako i ono nacionalno ne predstavlja jedini, već samo jedan od identitetskih aspekata konkretne zajednice.
Koje su teme bile zastupljene u radionici?
Prvi dio radionice je bio predviđen za predavanje koje je bilo fokusirano na izazove na putu k promjenama u recepciji manjina, te je akcent bio na rasvjetljavanju ključnih mjesta za njihovo ispravno razumijevanje. Promišljanja o čovjeku i kulturi, kao i o problemskim pojavama koje iz njih proizlaze, a u cilju ispravnog razumijevanja manjina, za svoju svrhu su imala ne samo govor o Drugom, već, što je mnogo važnije, poticanje na razgovor s Drugim, tj. smislenu komunikaciju zasnovanu na slušanju i razumijevanju, a koja kao takva može pridonijeti i konstruktivnoj interakciji među društvenim subjektima kao predstavnicima različitih skupina, bez obzira na to imaju li iste status većine ili manjine. No, kako cijela priča ne bi ostala samo na teoriji, drugi dio radionice se sastojao iz projekcije dokumentarnog filma koji je proizišao iz projekta »Ispričaj svoju priču« iza kojeg stoji Centar za interkulturnu komunikaciju iz Novog Sada, a na čijoj realizaciji sam imala priliku biti aktivno uključena tijekom prošle godine. Spomenuti film svjedoči o potresnoj životnoj priči Istvána Farkasa, novosadskog pjesnika koji je kao predstavnik višestruke manjine nebrojeno puta bio predmet najrazličitijih diskriminacija, a uslijed čega se nije mogao uspješno integrirati i ostvariti kako u vlastitoj manjinskoj zajednici tako i u širem društvenom kontekstu gdje dominiraju vrijednosti većine. U okviru trećeg i ujedno završnog dijela radionice svi sudionici su bili podijeljeni u nekoliko grupa, te su za zadatak imali pročitati po jednu životnu priču predstavnika različitih manjina, a preuzetu s portala koji je, također, proizišao iz spomenutog projekta. 
Zvonko Sarić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika