Vozeći se jednom prilikom za Zagreb kako bih sudjelovala na skupu posvećenom Hrvatima u Srbiji, u autu se, kako to obično biva zapodenuo razgovor. Tema je ovoga puta bilo financiranje rada nevladinih udruga, onih manjinskih, i kako doći do novca koji je neophodan kako bi se provodile zacrtane aktivnosti. Moja sugovornica ljutito je rekla kako je strahovito živcira kada se u prijedlogu projekta mora isticati kako je cilj, npr. integracija manjina, obrazlažući to time kako se ona ne osjeća neintegriranom. »Na koncu, živimo ovdje na istom mjestu već stoljećima«, rekla je. A projekti kojima se udruga čija je ona članica bavi sasvim su konkretne naravi i dali bi se opisati jednostavnim riječima, ali da bi se odgovorilo zahtjevima davatelja sredstava poželjno je začiniti ih i takvim općim »ciljevima« ma što mi pod tim podrazumijevali. 
I zaista, svatko tko je ikada aplicirao s projektom na različite natječaje zna kako oni koji daju novce postavljaju i uvjete, pa tako – kada je riječ o projektima namijenjenim nacionalnim zajednicama – pod ciljevima ili mjerilima za dobijanje novca se najčešće navodi razvoj interkulturalnoga dijaloga, integrativna multi ili interkulturalnost, njegovanje tolerancije, suživota, ovoga i onoga... S ovim problemom suočeni smo i mi na jedan malo drugačiji način. Naime, kada pišemo o različitim aktivnostima udruga koje se dotiču nacionalnih manjina, bilo da su same udruge manjinske ili ne, na pitanje što je bio cilj projekta često se dobiju stereotipni odgovori i fraze tipa »njegovanje suživota, tolerancije, multikulturalnosti, interkulturalnosti, raznolikosti, drugosti...«. Ni kada je riječ o političarima i njihovim porukama situacija nije drugačija: »mostovi suradnje«, »njegovanje suživota«, »jačanje suradnje«, »poruke zajedništva i ohrabrenja«... su da tako kažemo postali standardi ispraznih govora koji ne znače puno ni manjinama a vjerojatno niti onima koji ih izgovaraju. I tu dolazimo i do problema koji nas tišti. Naš je zadatak, među ostalim, informirati o svim događanjima koji se tiču nacionalnih manjina, a sada već polako dolazimo u situaciju da, kada pišemo, priređujemo (ili čitamo) različite tekstove o problematici koja se tiče manjina, čini nam se da uvijek čitamo isti tekst. Pogotovo kada sugovornici ističu »njegovanje suživota«, »mostove suradnje« i tome slično. 
Podsjeća me to na neka, sada već davna vremena kada su novine bile pune naslova tipa »njegovanje bratstva i jedinstva«. I znamo kako se to završilo. Pa je onda zaista logično zapitati se odakle ta potreba za stalnim ponavljanjem fraza iza kojih ne znamo točno što je. A polako postaje i apsurdno, jer ispada da manjine i njihove udruge ništa drugo ne rade osim što njeguju »identitet, suživot, interkulturalnost, multikulturalnost« i naravno plešu i pjevaju i tako čuvaju svoju tradiciju. A kada je riječ o, da tako kažem, stvarnom životu – o sudjelovanju predstavnika nacionalnih manjina u donošenju značajnih odluka, o senzibiliziranosti političkih stranaka za manjinske konkretne probleme od obrazovanja, kulture do ekonomije – integrirana interkulturalnost zaista postaje upitna. Pogotovo kada predstavnika manjina nema tamo gdje se donose odluke. 
J. D.