Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Mali smo i slabi, ali se nismo predali

Akademik Ivan Gutman rođen je 2. rujna 1947. godine u Somboru. Roditelji su mu bili Mirko i Katarina, rođena Gromilović. Otac mu je bio odvjetnik, a majka je radila u očevom odvjetničkom uredu. Djed po ocu također je bio odvjetnik, dok je majčina obitelj Gromilović bila gradska obrtnička obitelj. Djed je bio knjigovezac, pradjed kabaničar, a šukundjed čizmar. Grobovi svih njegovih najmilijih su u Somboru, a tu će, kako kaže, jednog dana biti i njegov. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Somboru, a 1966. godine otišao je na studij kemije u Beograd. Posao i znanstveni rad odveli su ga daleko od rodnog Sombora, ali se u svoj Sombor uvijek vraća po nekoliko mjeseci na godinu. Tako je bilo i ove godine, i u Somboru je akademik Gutman, koji je od 2012. umirovljenik, proveo dio ljeta i jeseni. U Somboru ga je zatekla i vijest da je ovogodišnji dobitnik Oktobarske nagrade Grada Sombora. Nekoliko tjedana ranije do somborske i one šire javnosti stigla je vijest da je akademik Gutman među najcitiranijim znanstvenicima u svijetu.
Oktobarska nagrada je i razlog što je profesor Gutman pristao na ovaj razgovor, jer inače nerado daje izjave i govori za medije.
Ovaj uvod u intervju ne bi bio potpun bez podataka o znanstvenoj karijeri akademika Gutmana. Član je SANU-a od 1988. godine (redovni član od 1997.), zatim Međunarodne akademije matematičke kemije od 2005., Akademije nelinearnih znanosti (Moskva) od 2006. godine, a Europske akademije (London) od 2012. godine. Tijekom svoje karijere objavio je više od 1.370 znanstvenih i oko 300 stručnih radova. Na njihovoj izradi surađivao je sa 770 kolega iz zemlje i inozemstva. Osim desetak radova monografskog i revijskog karaktera, napisao je i šest knjiga objavljenih kod renomiranih izdavača u inozemstvu. Radovi su mu citirani preko 30.000 puta u znanstvenim radovima drugih autora i preko 5.100 puta u više od 460 knjiga i udžbenika.
Rukovodio je izradom velikog broja diplomskih radova, sedam specijalističkih, 10 magistarskih i 10 doktorata. A početak ove znanstvene karijere bio je studij kemije koji je završio u Beogradu 1970. godine, tri godine kasnije magistrirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U Zagrebu je iste godine postao i doktor kemije, a 1981. na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu i doktor matematičkih znanosti. Za redovitog profesora Prirodno-matematičkog fakulteta u Kragujevcu biran je od 1984. godine. Od 2012.  je profesor emeritus. U mirovini je, ali i dalje radi na matičnom fakultetu i to kao profesor na doktorskim studijama. Gostujući profesor bio je na sveučilištima u Njemačkoj, Tajvanu, SAD-u, Kanadi, Austriji, Venecueli, Malti, Kini, Meksiku, Čileu, Saudijskoj Arabiji.
Ovaj razgovor vodimo samo dan nakon što Vam je uručena Oktobarska nagrada Grada Sombora. Kada netko ima takvu znanstvenu karijeru kakva je Vaša, Oktobarska nagrada Vam sigurno nije najveće priznanje koje ste dobili. Od drugih priznanja izdvaja se po tome što Vam je dodijeljena u Vašem Somboru. Kako ste Vi doživjeli to priznanje?
To jest velika čast i ja sam zbog ove nagrade neizmjerno sretan. Za svoj rodni grad sam vezan i svake godine dolazim u Sombor i uvijek kažem – moje je srce u Somboru. Međutim, zbog prirode posla ne živim u Somboru. U svim mojim knjigama i znanstvenim radovima navedeno je Ivan Gutman Kragujevac, tako da moje ime nije vezano za Sombor već za Kragujevac, grad u kojem sam proveo 40 godina. Tako da bih ja rekao kako je ova nagrada službeno priznanje da me Sombor prima kao Somborca. Poslije ovoga ja mogu kazati – ja sam Somborac. Znate, mogli su reći, pa i drugi su rođeni u Somboru, pa su iz njega otišli, ali za razliku od drugih ja se uvijek u Sombor i vraćam i kažem sigurno ću se u Sombor vratiti za stalno – na Veliko katoličko groblje i onda mi nitko neće moći osporavati da sam Somborac. Zato meni ova nagrada znači mnogo više od drugih nagrada i priznanja koje sam dobio.
Novčani dio Oktobarske nagrade darovali ste Gimnaziji Veljko Petrović u Somboru. Bili ste đak te gimnazije, a novim generacijama gimnazijalaca po pozivu držite i predavanja. Što Vas je motiviralo da se novčanog dijela nagrade odreknete u korist Vaše nekadašnje škole?
Niti mogu niti hoću primiti taj novac od Grada Sombora. Ne bih mirno spavao, jer ja sam dužan ovom gradu, a ne grad meni. Poklopilo se da je gimnazija nekoliko dana prije dodjele Oktobarske nagrade imala akciju prikupljanja novca za svoju fondaciju. Pozvali su i mene, ali ja nisam mogao ništa priložiti u taj fond. Onda se desila Oktobarska nagrada, tako da je njen novčani dio dobila fondacija Gimnazije, a iz te fondacije financirat će se najbolji đaci. No, to više nije vezano za mene, jer ih ne stipendiram ja već Gimnazija. Spomenuo bih ovdje mog nastavnika kemije koji je bio i profesor fizike Kostu Pejića, koji je u mene još u sedmom i osmom razredu usadio ljubav prema kemiji i od tada pa do danas ja kemiju volim.
Rekli ste da ste Sombor napustili prije 50 godina. Kako se dogodio taj Vaš odlazak iz rodnog grada?
Jednostavno. Otišao sam na studij u Beograd. Nakon toga bio sam asistent, prvo u Beogradu, pa onda u Zagrebu. Poslije sam dobio posao na sveučilištu u Kragujevcu i to je razlog što sam otišao iz Sombora.
Niste jedini koje su posao i karijera odveli iz Sombora, ali za razliku od drugih za Vas se ne može reći da ste u potpunosti otišli. Tu ste po nekoliko mjeseci svake godine i dalje imate Vaš stan u Somboru u koji se iznova vraćate.
Vidjeli ste iz podataka o mojoj znanstvenoj karijeri da sam određeno vrijeme proveo u mnogim zemljama, ali to nigdje nije bilo duže od godinu dana. Ne računajući Mađarsku, Segedin gdje sam bio godinu i pol dana. Ali taj boravak u Segedinu, zbog blizine, bio je prilika da u Sombor dolazim i češće. U Somboru su živjeli i moji roditelji. I to je bio jedan od razloga mojih dolazaka. Prvo mi je umro otac, pa prije skoro 20 godina i majka. Ali nastavio sam dolaziti i nakon njihove smrti. Nešto me je privlačilo, vuklo da dođem. Kao znanstvenik, imao sam prilike preseliti se u inozemstvo i meni bi vjerojatno tamo bilo dobro, ali mojih dvoje djece bi išli u stranu školu, na jeziku koji im nije materinski. Mislim da bi im to zatvorilo mnoga vrata, a ja kao roditelj nisam htio upropastiti svoju djecu. A Sombor? Pa mora se priznati da se proljepšao, a s druge strane svi znamo da Sombor gospodarski nije napredovao, znamo da se mladi ljudi iseljavaju iz ovog grada. Za mene kao umirovljenika ovo je idealno mjesto. A što se tiče nekih mojih kutaka, ja sam ljubitelj okolice grada. Dok sam u Somboru i čim imam priliku, ja obilazim negdje atar, da gledam ravnicu. U tome izuzetno uživam. Sve putove oko Sombora sam obišao, a kako to radim 60 godina mislim da ne postoji staza, puteljak kojim nisam prošao. Trokut oko Monoštora, Kupusine i Sombora i okolica salaša Gradine za mene su najljepša mjesta na svijetu.
Taj Vaš bijeg u atar, ta zagledanost u ravnicu, ima li to veze s Vašim korijenima? Po majci ste iz obitelji Gromilović, koja je obitelj ovdašnjih Hrvata. Ima Gromilovića koji generacijama žive u gradu, ali i onih koji su i danas ostali vezani uz salaše.
U Somboru postoji udruga Urbani Šokci, i to su Šokci koji ne žive na selu već u gradu. Taj gradski život utjecao je na njihov mentalitet, promijenio je njihov način života. Ne postoji udruga urbanih Bunjevaca, a ja spadam, po majci, upravo u takve Bunjevce. Moj djed, pradjed i šukundjed bili su obrtnici ovdje u Somboru i ja bih za sebe rekao da sam urbani Bunjevac. Također, moj djed je imao četvericu braće, svi su oni imali velike obitelji i svi su ostali u gradu. Djed je bio knjigovezac i knjigovezačku radionicu imao je na glavnoj ulici u Somboru i ja pamtim tu radionicu. Pamtim djeda koji je moje slikovnice, kada bi se od listanja raspale, povezivao. Pradjed je bio kabaničar. Čudno zanimanje, a i ime mu je bilo čudno, zvao se Gracijan. U obitelji se oduvijek govorilo da je pradjed bio čizmar, ali osim tih priča nemamo nekih konkretnih dokaza za to. Što se tiče očeve obitelji, djed mi je podrijetlom iz Lemeša. Bio je iz siromašne obitelji, ali je izgleda bio nadaren đak, pa su njegovo školovanje financirali svećenici. Bio je odvjetnik, a tim poslom bavio se i moj otac.
Počeli smo priču s Oktobarskom nagradom, a prije toga Vaše ime bilo je također spomenuto u medijima i kako je rečeno Vi ste među osam znanstvenika iz Srbije koji su među 100.000 najcitiranijih znanstvenika u cijelom svijetu. Kako ste doživjeli tu vrstu priznanja?
Taj podatak je meni poznat deset godina, ali to u široj javnosti nije bilo poznato dok taj podatak nedavno nisu izvukli novinari i tako je to postala vijest dostupna i široj javnosti. Istina, citiranost nije glavno mjerilo kvalitete nekog znanstvenika. Ja spadam u mali postotak najcitiranijih znanstvenika u svijetu, ali nitko nije rekao da sam ja u stvari najcitiraniji znanstvenik u Srbiji. Od svih onih koji danas žive u Srbiji moja malenkost je na prvom mjestu. To izgleda ne odgovara, jer kako da jedan Hrvat bude najcitiraniji znanstvenik u Srbiji. Plaćam cijenu svoje nacionalne pripadnosti, ali nije mi žao. Dakle, umjesto da kažu najcitiraniji znanstvenik u Srbiji, oni kažu šest tisuća i neki po citiranosti u svijetu. Još jednom ću reći: ta lista nije glavno mjerilo vrijednosti, tako da tome ne treba pridavati veliki značaj. 
Od 2012. godine ste u mirovini, ali radite i dalje. Profesor ste emeritus i angažirani na fakultetu u Kragujevcu. Kako su izgledali počeci Vašeg znanstvenog rada?
Moja karijera išla je nekim uobičajenim tijekom. Studirao sam u Beogradu, poslijediplomski studij nastavio u Zagrebu i počeo sam raditi u Institutu Ruđer Bošković. Nažalost, iz Zagreba sam morao otići, jer su plaće bile toliko male da se od njih praktički nije moglo živjeti. Bile su to 70-te godine, imao sam tada obitelj i financijski moment presudio je da potražim drugi posao. Sveučilište u Kragujevcu raspisalo je natječaj, javio sam se i dobio posao. Računao sam da ću tamo ostati kratko vrijeme dok ne nađem neko bolje mjesto. Novi Sad ili Osijek bile su moje želje. Međutim, desila se prvo gospodarska kriza, pa poslije raspad države i tako sam ostao u Kragujevcu. Lijepo sam primljen, tamo sam napravio svoju znanstvenu karijeru. Profesor sam emeritus što znači da me kao profesora prihvaćaju do kraja života. Angažiran sam i dalje u nastavi, ali ne na osnovnim već na doktorskim studijama.
Što je fokus Vašeg znanstvenog rada?
Kemičar sam po struci, ali imam i određene nadarenosti za matematiku, tako da ja radim matematičke modele u kemiji. Moglo bi se reći da se bavim nečim što se zove matematička kemija, odnosno primjena matematike u kemiji. Mislim da je to za prosječnog čitatelja dovoljno.
Izjašnjavate se kao Hrvat. Kada ste u Somboru, posjećujete programe HKUD-a Vladimir Nazor. Kako gledate na to što i dalje ima ljudi koji čuvaju dio tradicije, običaja, svog nacionalnog identiteta?
Po etničkom podrijetlu ja sam Bunjevac, ali Bunjevcima se dogodila jedna strašna nesreća da su se podijelili na Bunjevce Hrvate, gdje ja spadam i na one druge koje ja zovem režimskim Bunjevcima. Umjesto da se jedna mala grupa ljudi koji žive na ovim prostorima drži zajedno, oni su se podijelili u dvije antagonističke grupe. To mene jako boli, ali za mene tu nema kompromisa. Bunjevci su Hrvati. Mogu se izjašnjavati kao Amerikanci ili bilo što, ali oni su Hrvati. Vidite, kod Šokaca tih podjela nema. Srećom, ta glupost nije se kod njih zapatila, ali kod Bunjevaca jeste. I to nije nešto novo. Postojalo je i prije Drugog svjetskog rata. U radu Nazora sudjelujem kad god mogu, ali ja sam u Somboru obično tijekom ljeta, a tada je u Hrvatskom domu malo aktivnosti, ali kad god sam u Somboru ne propuštam dešavanja u Hrvatskom domu. Nekadašnji predsjednik Nazora Šima Raič nazvao me je prijateljem Nazora i ja to stvarno jesam.
Suradnik ste Leksikona podunavskih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca. Kako je došlo do te suradnje? 
Poznajem sve te ljude u Hrvatskom akademskom društvu, tako da je bilo prirodno da se uključim koliko mogu. Po mom sudu, i to sam više puta rekao, taj leksikon je od neprocjenjivog značaja, jer narod koji ovdje živi polako gubi svoje karakteristike, polako se uklapa u ovaj prostor. Prije svega gubi svoj govor, običaji se zaboravljaju i ako se to ne bude ubrzo sačuvalo bit će nepovratno izgubljeno. Dao sam neke male, potpuno zanemarive priloge u Leksikonu, ali sam uradio ono što sam mogao. Nastavit ću suradnju i ubuduće, ali svjestan sam da Leksikon neće biti završen do kraja mog života. Neće posljednji svezak Leksikona dočekati mnogi, ali na tom leksikonu angažiran je mali broj ljudi, rade volonterski. To smo mi. Slabi smo, mali, ali nismo se još potpuno predali.
Kada ovaj naš razgovor bude pred čitateljima Hrvatske riječi bit ćete u Kragujevcu. Kada se ponovno vraćate u Sombor?
Čim se školska godina privede kraju, što znači već krajem petog mjeseca eto mene ponovno u Somboru.

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay