Arhiv tekstova

Prije dvije i pol godine, u svibnju 2002., Skupština AP Vojvodine pozitivno je odgovorila na inicijativu službenih predstavnika hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori i osnovala Novinsko-izdavačku ustanovu »Hrvatska riječ«. Time se ostvarilo pravo hrvatske nacionalne manjine u SiCG izraženo kroz težnju grupe hrvatskih intelektualaca u Subotici da se, po uzoru na ostale nacionalne manjine u Vojvodini, osnuje ustanova koja će biti stožer informativne oblasti na hrvatskom jeziku u ovoj zemlji. Među inicijatorima ideje bio je Tomislav Žigmanov, koji je ujedno bio i predsjednik prvog privremenog Upravnog odbora NIU »Hrvatska riječ«. 

 

HR: Bili ste, kao jedan od inicijatora za osnivanje Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«, predsjednik prvog Upravnog odbora ove Ustanove. Kada se i kako se je došlo na ideju o osnivanju »Hrvatske riječi«?

Koliko je meni poznato, ideja je postojala relativno dugo u ovdašnjim hrvatskim krugovima, no u javnosti su je plasirali čelni ljudi DSHV-a još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, od toga se, na temelju različitih razloga, nije otišlo dalje sve do konca 2000. Tada je, naime, jedna grupa ljudi – i to Lazar Merković, pokojni Josip Buljovčić, Milovan Miković – a na moj poticaj, počela  raditi na izradi idejnog projekta za osnivanje jedne takve kuće. I vrlo brzo, već u veljači 2001. Upravni odbor Hrvatskog akademskog društva – HAD-a, usvojio je naš prijedlog. On je dobio oblik inicijative: »Osnivanje Javnog poduzeća Informativna izdavačka kuća ‘Hrvatska riječ’«, i kao takvu stavlja je u daljnju artikulaciju. Tadašnji predsjednik HAD-a mr. Josip Ivanović kontaktira s političkim predstavnicima vojvođanskih Hrvata, a zastupnik Hrvatskog narodnog saveza u Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine Kalman Kuntić prihvaća je i stavlja ovu inicijativu koncem 2001. u skupštinsku proceduru. Nakon skoro šest mjeseci Skupština AP Vojvodine, na sjednici održanoj 8. svibnja 2002., usvaja »Odluku o osnivanju Novinsko-izdavačke ustanove ‘Hrvatska riječ’«, čime su se stekli prvi valjani formalno-pravni uvjeti za daljnji konkretni rad na osnivanju i konstituiranju Ustanove. Naglasit ću da je ta odluka bila skoro konsenzualna, a za to zaslugu imaju zastupnik Lige socijaldemokrata Stipan Stipić, te predsjednik skupštinskog Odbora za informiranje Đorđe Subotić.

HR: Što se osnivanjem »Hrvatske riječi« željelo postići? Zapravo, kakva je uloga Novinsko-izdavačke ustanove za neku manjinsku nacionalnu zajednicu?

Temeljna je svrha ove ustanove sadržana u sljedećem: stvoriti institucionalni okvir za ostvarivanje prava na informiranje građana hrvatske nacionalnosti na vlastitome jeziku! Ujedno, osnutkom jedne takve ustanove htjelo se pridonijeti afirmaciji kulturnog, znanstvenog i književnog stvaralaštva vojvođanskih Hrvata kroz časopisnu i knjišku produkciju. Oba ova segmenta su od presudnog značaja za svaku manjinu, što onda vrijedi i za Hrvate u Vojvodini: prvim se, naime, osigurava vlastiti prostor javnosti, što je osnovna pretpostavka za postojanje svake nacionalne zajednice, a drugim se otvaraju mogućnosti za dublje i svestranije svjedočenje i tematiziranje vlastitog života. Drugim riječima, upravo u tjedniku ili preko njega hrvatska je zajednica dobila mogućnost da samu sebe očituje u javnosti i da uspostavi svoju vlastitu manjinsku javnost, u kojoj se onda bilježi postojanje, iskazuju vlastite nade i očekivanja, govori o problemima i strahovima… A sve to se mora raditi na jedan obuhvatan i cjelovit način, u smislu da se izbjegava regionalna ili lokalna podvojenost ili pak konfesionalni primat u percepciji, a uz osigurane profesionalne, prije svega financijske, pretpostavke. Putem tjednika jedan dio toga se već uveliko ostvario, a predstoje nam napori da se ustroji i drugi segment u ustanovi…

HR: Što ste imali kao uzor u tim početnim razgovorima?

Naravno, nismo izmišljali toplu vodu. Jednostavno, preslikavali smo model kakav su već imale druge manjinske zajednice u Vojvodini na planu informiranja na svojemu jeziku. I to se pokazalo više nego uspješno! S druge strane, vodilo se računa o nekim našim specifičnostima, a jedan dio projiciranja se odnosio i na slabe kadrovske potencijale u zajednici i neravnomjernu teritorijalnu disperziranost, s prevagom Subotice.

HR: Zašto ste se odlučili za naziv »Hrvatska riječ«?

Prije svega zbog razloga koji su dolazili iz povijesti, a poradi zadovoljenja pravde. Naime, Hrvati su u Vojvodini svoje posljednje profesionalno utemeljeno informiranje na vlastitom jeziku imali upravo s tim nazivom neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Vrijedi to ponovno osvijestiti: u listopadu 1944. u Subotici je pokrenut dnevni list na hrvatskom »Radio vijesti«, da bi nakon skoro godinu dana ovaj dnevnik dobio novi naziv – »Hrvatska riječ«. On će se ubrzo transformirati u tjednik, a nakon skoro deset godina, bilo je to krajem lipnja 1956., »Hrvatska riječ« je po partijskom nalogu preimenovana u »Subotičke novine«. Odabirom, dakle, toga imena za naziv ustanove, ali i imena tjednika, htjeli smo ukazati na ukorijenjenost novinstva na hrvatskom jeziku u Vojvodini i jasno isktaknuti čiji ćemo biti prisvojnici. Na koncu, vrlo sličnu situaciju, glede ovoga posljednjeg, imamo i kod drugih vojvođanskih manjina.

HR: Kada je formiran prvi Upravni odbor i tko su bili njegovi članovi?

Skupština AP Vojvodine je, a na temelju prijedloga koje su podnijeli zastupnici Kalman Kuntić i mr. Bela Tonković i skupštinske procedure koja je uslijedila, na sjednici održanoj 3. srpnja 2002. donijela »Odluku o imenovanju članova Privremenog Upravnog odbora i Nadzornog odbora Novinsko-izdavačke ustanove ‘Hrvatska riječ’«. Tada su, naime, za članove Privremenog upravnog odbora naše ustanove izabrani: mr. Bela Tonković, Svetislav Milanković, Milan Ercegovac i Marija Lovrić u ime Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, a Slavica Peić, dr. Slaven Bačić, Kalman Kuntić i ja u ime druge stranke, dok je Stipan Stipić bio predložen u ime Lige socijaldemokrata Vojvodine. Dakle, takav sastav je bio kompromis više struja i političkih stranaka unutar hrvatske zajednice, te volje osnivača – Skupštine AP Vojvodine. Na drugoj sjednici ovog tijela, koja je održana 31. srpnja, ja sam izabran za predsjednika. 

HR: Kakva je bila daljnja konstitucionalizacija ustanove?

Radili smo prilježno, kvalitetno i relativno brzo. Na četvrtoj sjednici PUO NIU »Hrvatska riječ«, koja je održana 31. kolovoza 2002., već je usvojen Statut Novinsko-izdavačke ustanove, koji je početkom rujna pušten u skupštinsku proceduru radi davanja suglasnosti, a usvojen je na rujanskoj sjednici Skupštine AP Vojvodine. Na petoj sjednici PUO NIU »Hrvatska riječ«, pak, koja je održana 12. listopada, donesena je odluka da Zvonimir Perušić, bivši zamjenik glavnog i odgovornog urednika »Subotičkih novina« i dopisnik »Vjesnika« iz Subotice, bude predložen za vršitelja dužnosti direktora NIU »Hrvatska riječ« u osnivanju. Isti je prijedlog, koji je usvojen na sjednici PUO, dan u skupštinsku proceduru, a odobren je od strane Skupštine AP Vojvodine na listopadskom zasjedanju. Koncem listopada iste godine pristupilo se registriranju Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ« kod Trgovačkog suda u Subotici, kao i daljnjim radnjama na konstituiraju ove ustanove. Paralelno s tim vodile su se brojne aktivnosti oko prezentacije ideje, traženja i lobiranja oko pomoći, tragalo se za kadrovskim rješenjima…

HR: Zbog čega se neki od inicijatora nisu uključili u taj Upravni odbor?

Pitanje je u sebi složeno, a odgovor, barem kada su u pitanju neki, barem za mene, sadržava dimenziju tajnosti. Istina, Josip Buljovčić je u  umro, Lazar Merković kao čovjek u godinama nije nalazio ozbiljnijeg interesa za mjesto u jednom takvom tijelu, dok je posljednji bio takmac za vodeće rukovodno mjesto. Međutim, to se iz meni nepoznatih razloga nije dogodilo. Vjerojatno se nije htio prihvatiti rizik koji sa sobom nosi građenje i ustrojavanje nove institucije, što nije bila nimalo jednostavna zadaća, osobito ako imamo na umu novinarske deficite i slabu institucionalnu izgrađenost zajednice. Meni je osobno bilo krivo što su ti ljudi, kada se ideja već počela ostvarivati i pokazivati prve uspjehe, postali ne samo indiferentni već su na određeni način svjedočili tihi bojkot.

HR: Na kakvu ste i čiju podršku nailazili u tom početnom periodu?

Iskreno rečeno, osim osnivača gotovo ničiju. Velika je skepsa postojala oko cijele inicijative, pa su i rizici podrške bili razumljivi. Kao prvo nije se vjerovalo da Hrvati u Vojvodini tako nešto složeno i zahtjevno mogu realizirati, a bilo je i podozrenja spram »golobradih mladića« koji su inicijativom upravljali. Osim nas nekoliko iz privremenog Upravnog odbora, koji ne samo da su besplatno trošili svoje vrijeme nego su iz svojih osobnih sredstava pokrivali prve troškove, koji moram priznati nisu bili nimalo mali, jedino je djelatna podrška bila od nekolicine ljudi iz pokrajinske administracije, a među njima bih posebno izdvojio predsjednika Odbora za informiranje Skupštine AP Vojvodine Đorđa Subotića. Glede pak čelnih ljudi institucija i organizacija hrvatske zajednice, jedan značajan broj njih je bio ne samo nepovjerljiv već je od njih izostajala i elementarna logistička podrška. Ne bih ulazio u pojedinosti, ali ako se vide prostorije koje su dobivene od subotičke lokalne samouprave i kako je to učinjeno, ako se pogleda tko je i kako radio na afirmiranju same inicijative recimo kroz organiziranje javnih promocija »Hrvatske riječi« na početku, može se doći do jasnog zaključka kako među pojedinim ljudima i organizacijama koje se trse oko skrbi za ovdašnje Hrvate postoji veliki raskorak između riječi i djela. Kao da vrijedi sljedeće pravilo: ako se nema vrlo vidno izraženog osobnog interesa u općoj stvari, koji ne moraju biti materijalne provenijencije, već se mogu odnositi na utjecaj u procesu urpavljanju, kontrola djelovanja…, onda se teško može očekivati neka djelatna angažiranost. Na žalost, to nije slučaj samo s ovom inicijativom kada je u pitanju hrvatska zajednica u Vojvodini. Vrlo slično, to jest posve negativno, iskustvo smo imali i s Hrvatskom i to s njezinim instancama ovdje – premnogo napora dalo je i više nego slabe rezultate. Neka mi čitatelji oproste na intimnosti: nikome nikada nisam napisao više pisama, izvješća o realizaciji i zamolbi, a ni na jedno nismo dobili ni pismeni odgovor, a kamoli ono što smo kao pomoć tražili. A tražili smo više nego skromne stvari: pomoć u edukaciji, tehničkoj opremi, posredovanje oko reklamiranja hrvatskih tvrtki… Tek nakon godinu dana postojonja, dobivena je prva pomoć od Hrvatske i to putem javno raspisanog natječaja.

HR: Jeste li u tom periodu imali opstrukciju od strane nekih ljudi na čiju ste pomoć eventualno računali?

Odgovor na ovo pitanje sam već, barem u načelu, dao, to jest čitatelji iz izloženog mogu naslutiti da je bilo i toga!? No, prvo moram reći da su naša očekivanja oko pomoći na ovom projektu u početku bila izuzetno pluralna iz prostog razloga što smo vjerovali da radimo na opće dobro svih Hrvata. S druge strane, neki čelni ljudi iz hrvatske zajednice, zatim ovdašnji predstavnici matične države i drugi pojedinci su se, da tako kažem, utrkivali u tome tko će više biti od pomoći u ostvarivanju prava vojvođanskih Hrvata. Na žalost, mnogo toga je izostajalo na svakome planu kada je bilo riječi o konkretnom angažmanu. Pogledajte, recimo, gdje je bila promovirana »Hrvatska riječ« i tko je u tome sudjelovao pa će vam biti jasno o čemu govorim. Međutim, taj toliko poznati »horvatski jal«, nije imao samo oblik pasivnog promatranja, već gdjekada i aktivnog destruiranja. Da čovjek ne povjeruje! Ne mogu ne sjetiti se jednog radnog dogovora kod jednog visokog dužnosnika u pokrajinskoj administraciji, koji je za cilj imao da se pokuša osigurati dodatna pomoć na samom početku, gdje smo vršitelj dužnosti direktora ustanove u osnivanju i ja kao predsjednik privremenog Upravnog odbora bili predstavljeni od tada jedinog hrvatskog dužnosnika u toj istoj pokrajinskoj administraciji kao ljudi čija je osnovna karakteristika nesposobnost. Isto tako, bolno je bilo iskustvo biti svjedokom različitih glasina, vrlo jasno ciljno usmjerenih i s nekoliko adresa, neposredno prije i nakon pojave lista, čiji je smisao bio u nekritičkom blaćenju lista i ljudi koji su se prihvatili realizacije. To se u većoj ili manjoj mjeri održalo sve do danas: vi, recimo, imate vanpametnu činjenicu da jedna politička stranka, koja svoje postojanje legitimira na ideji artikulacije interesa hrvatske zajednice, javno poziva te iste Hrvate da ne kupuju list putem kojeg se ostvaruje pravo na informiranje. To na svijetu nigdje nema. Naravno, čitav taj spektar tih, nazvao bih ih, manjkavosti koji vojvođanskih Hrvati imaju, rezultat su naše zakašnjelosti u procesima modernizacije, odsustva političke i uopće društvene pismenosti kod jednog broja javnih djelatnika, egzistencijalnog siromaštva i više nego škrtog gospodarenja u javnom prostoru. No, to su već kulturološki problemi koji prevazilaze okvir i sadržaje naše teme…

HR: Nakon završetka početnog posla i konstituiranja Ustanove dragovoljno ste odlučili da u novom sazivu Upravnog odbora, koji je u međuvremenu imenovan od strane Skupštine AP Vojvodine, ne budete predsjednik, nego samo član. Dragovoljno prepuštanje funkcija nije baš uobičajena praksa. Što o tome mislite?

Upravo sam već nešto rekao o tom problemu. U hrvatskoj zajednici ljudi skoro da su na funkcijama vječni. Rijetka je praksa da se uvažava elementarno načelo demokracije a to je smjenjivost, to jest mandatno raspolaganje funkcijom. Promatrajte samo procese i kadrove kroz tu prizmu u hrvatskoj zajednici u proteklih petnaestak godina i vidjet ćete da gotovo nema ljudi koji su se tom načelu dobrovoljno povinovali. Princip nesmjenjivosti, međutim, za posljedicu ima i trajni gubitak pozicija. Gdje su sada borci i takmaci koji nisu htjeli ustuknuti? Naravno, ne mislim da se to ima smatrati velikom stvari – to je elementarno načelo normalnosti, koje moramo i mi prakticirati.

HR: Kako Vam se čini tjednik »Hrvatska riječ« sada, poslije 100 brojeva? Jeste li tako zamišljali tjednik hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori onda kada ste planirali njegovo osnivanje?

I više sam nego zadovoljan kako se ovaj list razvijao. U tom smislu, on je u načelu vrlo brzo prevazišao moja očekivnja. Tim prije, jer smo imali i danas imamo velike deficite kada su u pitanju novinarski kadrovi, a naznačili smo i odsustvo djelatne pomoći od onih kojima je to misija. Drugim riječima, unatoč onima koji nisu vjerovali da za tako što ima snage i umijeća, unatoč onima koji su sumnjali u ljude koji su se prihvatili realizacije, unatoč onima koji su malim pakostima radili na tomu da se obesmisle nastojanja, unatoč onima koji su nas sitnim lažima blatili, unatoč onima koji su to prihvaćali »zdravo za gotovo«, unatoč onima koji su nam davali prazna obećanja, unatoč onima koji nisu pružali pomoć koja je očekivana, unatoč onima koji su nas strašili i unatoč onima koji su nam čak i prijetili, a zahvaljujući povjerenju od samoga početka i kasnijoj stalnoj podršci osnivača, zahvaljujući svim uposlenicima, na čelu sa ravnateljem Zvonimirom Perušićem, zahvaljujući više od 100 dopisnika i vanjskih suradnika, zahvaljujući donatorima – i onima velikim i onima malim, zahvaljujući i onima koji su na bilo koji drugi djelatni način pomogli, zahvaljujući jednom respektabilnom broju prijatelja »Hrvatske riječi«, zahvaljujući onima koji su pronalazili put do novog čitatelja, i, naravno ne na posljednjem mjestu, zahvaljujući svima koji čitaju »Hrvatsku riječ«, ovaj list je ubrzo ostvario zavidnu kvalitetu, pa na njega onda trebamo biti ponosni. Naravno, to ne znači da se mora uljuljkati u neku nekritičku samodovoljnost, jer ima tu još uvijek napisa s pogreškama, ima slabijih novinarskih uradaka, relativno je mala naknada…

HR: Ujedno ste i član Izvršnog odbora HNV-a zadužen za informiranje i službenu uporabu jezika. Kako ocjenjujete trenutačno stanje u medijima na hrvatskom jeziku u SiCG?

Pitanje je složeno i zahtijevalo bi poseban intervju. No, reći ću kratko tek ovo: to je profesionalno i institucionalno najrazvijeniji dio u zajednici, u kojem u najvećem participiraju prije svega mladi i obrazovani ljudi, a već nekoliko godina unazad on ima snažnu razvojnu liniju, kako po pitanju kvantiteta tako i po pitanju kvalitete sadržaja. No, to je još uvijek daleko od onoga što nam treba. Prije svega mislim na pokrajinski radio servis i pokrajinski televizijski servis na hrvatskom jeziku. Za radio već postoji kvalitetna jezgra na Radio Subotici, a televizijsku tek treba ozbiljnije ustrojiti.

HR: Akutan je, ali i aktualan, problem TV informiranja na hrvatskom jeziku na državnoj televiziji. Po prirodi svoje funkcije upoznati ste s cijelom situacijom. Kako komentirate činjenicu da sve nacionalne zajednice u Vojvodini, čiji je jezik u službenoj uporabi, imaju svoje redakcije i programe na TV Novi Sad, a da se jedino hrvatskoj zajednici to uporno onemogućava? Nedavno je, recimo, generalni direktor RTS-a Aleksandar Tijanić na HTV-u izjavio kako je emisija TV Divani u jednom navratu skinuta zbog toga što se u njoj »slavila Oluja«, što je notorna neistina, koja će se vjerojatno razjasniti na sudu.

Cijeli je slučaj za klasičan primjer kako državna tijela poput televizije mogu aktivno raditi na tome da svoje djelovanje ne saobraze važećim zakonima. Jer, kako drugačije protumačiti činjenicu da od vremena usvajanja tzv. Zakona o manjinama oni nisu povukli ni jedan potez koji bi tu stvar institucionalno riješio, već su bili zadovoljni emitiranjem emisije koji su drugi producirali. Ostavimo li po strani neistine koje su proturali o emisijama koje su skidali s programa, koje dakako imaju značajke kaznenog djela, više nego prijepornim se čini njihov posljednji čin – tužba. Neću ići u ocjenu pravne relevancije tužbe, no samo ću primijetiti kako cijeli slučaj ima političku dimenziju, čiji je cilj da se zastraše i obesmisle nastojanja onih ljudi koji su se pokazali sposobnim kvalitetno realizirati program!

HR: Što mislite tko ili što stoji iza toga, budući da je prije mjesec i pol dana potpisan i Sporazum između Republike Hrvatske i SiCG o međusobnoj zaštiti manjina, kojim se regulira i pravo na informiranje na hrvatskom jeziku u SiCG, odnosno na srpskom jeziku u Hrvatskoj?

Kao prvo, to je, ako se to tako može reći, prst u oko tome Sporazumu. Tužba je podnesena dva dana nakon Sanadereva boravka u Beogradu i tri dana nakon Tijanićevog javnog obećanja na Hrvatskoj televiziji da emisija mora ići. Ili se netko ovdje pravi uistinu lud ili se s određenim namjerama pravi kaos, no cilj je isti – praviti smetnje u realizaciji zakonom zagarantiranih manjinskih prava.

HR: Hrvatsko nacionalno vijeće je sredinom 2004. godine preuzelo osnivačka prava nad NIU »Hrvatska riječ« s ciljem da se upravo ovoj ustanovi, koja je uzgred jedina profesionalno ustrojena ustanova u hrvatskoj zajednici, prepusti organizacija informiranja na hrvatskom jeziku u SiCG. Može li bilo tko izvan ove institucije producirati TV emisije na hrvatskom jeziku, dok se ne uspostavi hrvatska redakcija na TV Novi Sad?

Ne. Pa to je sastavni dio zakonski propisane kulturne autonomije. Tko to ne zna i tome se ne povinuje, taj je ne samo politički nekorektan, već djeluje protivno zakonima ove zemlje!