Arhiv tekstova

radskog lista koji je prestao izlaziti za vrijeme akcije »Sablja« a danas nosi naziv »Internacional«, svojim napisom s naslovom »Branka Prpa amnestira NATO ubice?!« i reakcijama koje su nakon toga uslijedile ponovno aktualizirao pitanje ne samo postojanja antihrvatskog raspoloženja u Srbiji, koji kontinuirano traje još od konca 80-ih godina prošlog stoljeća, nego i njegovog proizvođenja, i to prije svega negativnim medijskim napisima o Hrvatima. 

Sadržaji u ovakvim tekstovima, po pravilu, ne samo da obiluju materijalnim greškama, koje najčešće nisu plod autorove neobaviještenosti, već imaju snažne i zastrašujuće poruke, čiji se smisao može sažeti ovako: »Hrvati su neprijatelji Srbije, oni se s tim ciljem udružuju i u tome smjeru onda djeluju«.

HRVATI KAO ŠPIJUNI U SRBIJI: Izravno na tome tragu, u navedenome se tekstu, koji je objavljen u beogradskom dnevnom listu »Internacionalu« u broju od 20. prosinca, autor  na početku poziva na proljetošnju izjavu bivšeg ministra policije Dušana Mihajlovića u kojoj je on »govorio o pripadnicima hrvatske obavještajne službe u Srbiji i naglasio opasnosti koje dolaze od njihovog pogubnog djelovanja«. Istina, ova tvrdnja nikada kasnije nije imala bilo kakvu empirijsku potvrdu, ali su je često rabili neki dužnosnici Srpske radikalne stranke u Vojvodini, i kao takva bila je u funkciji raspirivanja antihrvatskog raspoloženja, prije svega u sjevernoj srbijanskog pokrajini. Prihvaćajući je kao istinitu, dotični je Gajić ovako u nastavku teksta tumači: »Običnom analitičaru nameće se zaključak da to rade pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ili neki Srbi podrijetlom iz Krajine ili Hrvatske«! 

Ni manje ni više, već upravo tako Gajić konstatira! Logički posve ispravno, no predaleko od istine! Jer, previše bi bilo špijuna. Više od 76.000, budući da je toliko Hrvata ovdašnjih. To bi bilo teško plaćati, prikupljati podatke, vjerojatno i kontrolirati… Stoga se to mora reducirati, suziti polje onih koji to mogu biti. I Gajić je toga svjestan, no u zaključku je posve nejasan: »Ostaje da razmišljamo kako bi to Hrvati rođeni u Srbiji mogli da pomognu svojoj nacionalnoj obavještajnoj službi. Daleko od toga da bi trebalo sumnjati u sve Hrvate koji žive i rade u Srbiji bez obzira na to radi li se  o običnom čovjeku ili visokom rimokatoličkom svećeniku. Vrijedno je spomena da u najvišim državnim strukturama Srbije rade rimokatolici Hrvati koji su rođeni u Srbiji, ali u Hrvatskoj.« Tko je u ovoj logičkoj redukciji nešto razumio, neka dojavi…

USPJEŠNI HRVATI NEPRIJATELJI: No, ne lezi vraže, ipak ih treba spomenuti: prelazi Gajić poimence na visoko pozicionirane ne samo Hrvate već i rimokatolike u srbijanskoj vlasti: spominje načelnika Uprave za sport u srbijanskome Ministarstvu prosvjete i sporta Aleksandra Šoštara, zatim predsjednika Komisije za hartije od vrijednosti Milka Štimca, ministrice poljoprivrede Ivane Dulić-Marković, a sve se završava s neizbježnim »itd.«, što naravno sugerira da popis sumnjivih Hrvata nije konačan, to jest da ih ima još. 

Među onima »na dobrom položaju«, kako stoji u tekstu, je i povjesničarka Branka Prpa, koju, kako se u tekstu precizira, »ne mogu optužiti da surađuje s hrvatskom obavještajnom službom. Ali, može joj se, na primjer, zamjeriti ‘perfidni rad’« ili kako se konstatira na kraju teksta, »primjer rada koji nije u korist Srbije«. Dakle, tko je Hrvat a ne špijunira, taj onda potencijalno »perfidno radi«!

A takvo je Prpino djelovanje pronađeno u priređivanju izložbe »XX. stoljeće: doba ratova – stoljeće zlih« Historijskog arhiva Beograda, čija je Prpa ravnateljica, točnije u »pratećoj publikaciji« ove izložbe, u kojoj je »jedna strana s dvije ilustracije veoma sporna«. Ono prvo sporno je naslov »Rat s NATO 1999. godine«, jer on nije jasnije određen, pa se novinar pita »Znači li to  da je Srbija napala NATO?«, a drugo je spominjanje novinara Slavka Ćuruvije, koji je u to vrijeme ubijen, a bio je njezin suprug. Aktualiziranje ovog posljednjeg nije slučajno: neki su mediji, naime, u to vrijeme objavili ime Ćuruvijina ubojice, čime se nagovijestilo moguće razrješenje cijelog slučaja.

TIHA OSUDA JAVNOSTI: Predstavnici vlasti su i ovoga puta, kao što je to slučaj bio i ranije kada je u pitanju govor mržnje u medijima, to jest pisanje koje ima sadržaje koje izazivaju nacionalnu, vjersku i drugu mržnju, reagirali malo i neadekvatno. Naime, u povodu pisanja Internacionala oglasio se samo resorni republički ministar Dragan Kojadinović, i to upućivanjem otvorenog pisma glavnom uredniku ovog dnevnika?! U njemu je srbijanski ministar za kulturu i informiranje iskazao najoštriji prosvjed protiv tog teksta, te pozvao glavnog urednika lista da reagira!? »Očekujem da se oglasite i ne dopustite bilo kojem svom novinaru da u ime slobodnog novinarstva sije klevete i zlu krv«, stoji u tom pismu.

Također, slaba je bila i osuda javnosti. Reagirali su predstavnici tek nekoliko nevladinih udruga iz Beograda. Za jedan broj ljudi ovaj tekst je probudio sjećanja na početke devedesetih godina, kada su za vrijeme Miloševićevog režima pojedini ljudi na sličan način prozivani, etiketirani, kompromitirani, diskvalificirani, a neki su čak bili i proganjani samo zbog toga što su bili različite nacionalnosti ili vjeroispovijesti. U tom smislu, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Nebojša Bugarinović je ocijenio kako nije »očekivao da je moguće danas objavljivati tako nešto«. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji je najoštrije protestirao zbog, kako je navedeno, sve učestalije prakse diskvalificiranja pojedinaca na nacionalnoj osnovi.