Arhiv tekstova

Učešće u izradi radne verzije zakonskog teksta omogućeno je predstavnicima parlamentarnih stranaka Vladine većine, kao i onima koje okupljaju nacionalne manjine te građanskim udrugama. Crnogorska opozicija nije uzela učešća u radu komisije, ali su njezini predstavnici u više navrata konstruktivno pridonijeli raspravi za okruglim stolom posvećenih toj temi. Prvobitno se željelo donijeti ustavni zakon o nacionalnim manjinama, ali je postavljeno (razložno) pitanje mogućnosti njegovog usvajanja u parlamentu, a i jedinstveno je bilo stajalište da ne treba odugovlačiti s usvajanjem zakona– što je bila i preporuka međunarodne zajednice, jer bi se ono značajno odrazilo na budući status manjina. 

Komisija je imala dvojbe o najprikladnijem terminu: nacionalna manjina, manjinski narod ili nacionalna zajednica – pa je prihvaćeno mišljenje stranih eksperata da se postigne konsenzus na osnovi međunarodne terminologije. Jedinstveno smo se složili da u zakonu ne treba nabrajati koje sve manjine žive u Crnoj Gori, smatrajući da svaki građanin ima pravo da slobodno iskaže svoju etničko-kulturnu pripadnost i sam odluči o svom statusu pripadnika manjinske zajednice. Zakon će ostvariti primjenjivost i na lokalnoj razini, što znači da će gotovo sve etničke grupe koje žive u Crnoj Gori, uključujući Crnogorce i Srbe, biti u mogućnosti da sebe, ovisno o sredini u kojoj žive, (auto) identificiraju kao nacionalnu manjinu, pa stoga treba jasno reći da se ne radi o »zakonu za nacionalne manjine« nego za sve koji žive u Crnoj Gori.

VIJEĆE: Predstavnicima političkih struktura uglavnom je odgovarala definicija da je nacionalna manjina svaka grupa državljana RCG brojčano manja od ostalog prevladavajućeg stanovništva, odnosno ona koja ima zajedničke etničke, vjerske ili jezičke karakteristike, različite od ostalog stanovništva i koja je motivirana željom za iskazivanjem i očuvanjem nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta, a povijesno je vezana za Republiku.

S tim – kao i sa stajalištem da u primjeni zakona ne treba izuzeti izbjeglice – korespondirala su i mišljenja međunarodnih eksperata. 

Zakon će pripadnicima manjina dati pravo na slobodan izbor i korištenje kolektivnoga, osobnog i obiteljskog imena, kao i pravo na upisivanje tih i imena svojih udruženja u javne knjige i osobne dokumente na materinskom jeziku. Posebna novina u zakonu jest omogućivanje službene upotrebe jezika nacionalne manjine u općinama u kojima ona čini najmanje 5 posto lokalnog stanovništva. 

Nacionalnu manjinu predstavljat će (i) vijeće nacionalne manjine koje, između ostalog, daje prijedloge, mišljenja i suglasnosti kojima se uređuju područja od životnog interesa za manjinu. Uža radna grupa je zamislila da to vijeće većinski čine poslanici i odbornici izabrani s tzv. manjinske liste, dok ostatak čine predstavnici nevladinih i drugih organizacija, pri čemu je, i pored inzistiranja, izbjegnuto da se preciziraju jasan kriterij i procedura za njihovo imenovanje. 

Država će na RTCG osigurati odgovarajući broj termina za emitiranje raznovrsnog programa na jezicima nacionalnih manjina. Na prijedlog građanskih udruga, u zakonu bi se trebala naći odredba kojom se država obavezuje da umjetnička djela i dobra stvorena na jezicima manjinskih etničkih grupa postanu dostupna svima, pomaganjem i unapređenjem prevođenja, audio -sinkronizacije i upisivanjem (titlovanjem) prijevoda. 

OBRAZOVANJE: Pripadnici manjina imat će pravo na odgoj i obrazovanje na materinskom jeziku i na odgovarajuću zastupljenost svog jezika u obrazovanju. Predviđeno je da se nastava izvodi na jeziku nacionalne manjine, pri čemu je službeni jezik obavezan nastavni predmet. Posebnim članom zakona predviđeno je da se odjeljenje s nastavom na jeziku i pismu manjine može osnovati i za manji broj učenika od broja utvrđenog za rad te ustanove. 

Zakon predviđa da obrazovni i odgojni rad u ustanovi ili odjeljenju s nastavom na manjinskom jeziku mogu obavljati osobe koje vladaju jezikom i pismom te manjine. Država će posebnim izbornim zakonom utvrditi dodatan broj zastupnika i vijećnika za pripadnike manjina koji će prilikom glasovanja birati između dvije liste, redovne i manjinske, pri čemu će druga biti rezervirana za nastup manjinskih stranaka.

U općinskim skupštinama u kojima nema pripadnika manjine koja u lokalnom stanovništvu sudjeluje s manje od 5 posto broj vijećnika povećat će se za jednog predstavnika manjine. Ta odredba, razrađena u općinskom statutu, potaći će sudjelovanje u javnim poslovima onih grupa koje se u pojedinim općinama prepoznaju kao brojčano male manjine. O odgovarajućoj zastupljenosti manjina u javnim poslovima brinut će se predsjednici Vlade i Vrhovnog suda, u suradnji s vijećem nacionalne manjine i na njegov prijedlog. Zakon poznaje i veto koji mogu uložiti zastupnici i vijećnici izabrani s manjinske liste, ukoliko smatraju da neka predložena odluka bitno zadire u interese te manjine. Nakon toga na snazi je proces usuglašavanja stajališta, a odluka se smatra usvojenom samo ako je za nju glasovala većina zastupnika/vijećnika s manjinske liste.

Ako se usuglašavanje stajališta ne okonča uspješno, prijedlog se povlači i na dnevni red se ne može postaviti do isteka trogodišnjeg roka. Primjena zakona mogla bi naići na otpor, te je i u tom smislu nužno angažiranje civilnog društva, a posebice medija, u promoviranju novih standarda.

Autor je istraživač kršenja ljudskih prava i član Komisije za izradu zakona, tekst je objavljen 

u »Hrvatskom glasniku«, broj 12