31.12.2004
Kako, molim?
NEDOPUSTIVO, ALI MOGUĆE
Nedopustivo je da se u Srbiji, samo četiri godine poslije demokratskih promjena, ponovno prave spiskovi i ljudi evidentiraju i diskvalificiraju na nacionalnoj osnovi. Nenad Bogdanović, gradonačelnik Beograda, B92, 24. prosinca
TOLERIRANI I TOLERIZATORI
A koja to manjina je ravnopravna? To nijedna manjina po definiciji ne može biti, po definiciji psihologije većine, čak i onda kao donedavno u Iraku kad je sunitska manjina vladala šiitskom većinom. Manjina većinom može vladati terorom, većina manjinom ili terorom ili tolerancijom. Od nacionalnih većina Crne Gore mi smo sada tolerirani. I to je OK. Ako manjini ne odgovara biti manjina, neka se pridruži svojoj većini, ali u pridruživanju većini postoji opasnost da od tolerirane manjine postaneš terorizatorska većina. Svi mi koji smo ostali, ostali smo jer ne volimo teror, ni poziciju terorizatora. Sama činjenica što to elementarno većina ne uvažava, nije problematična, jer ni pojedinac ni grupa ne bi trebalo da se uspostavljaju na račun priznavanja drugih, već na račun osjećanja sebe. Eto, mi se osjećamo grupom, pa bez obzira kako se osjećali i bez obzira na brigu drugih kako se mi osjećamo, već samom činjenicom da se možemo osjećati, moramo biti zadovoljni. Don Branko Sbutega župnik Crkve svete Eustahije u Kotoru, Danas, 25. prosinca
NOVINARSKA NADVLAST
Znatan dio hrvatskih medija su uistinu dosegli onu razinu koja je opasna za demokraciju jer se ponašaju kao nedodirljiva kasta. Oni stvaraju novu stvarnost, virtualnu stvarnost, koja je irealna i nepostojeća. Oni tako postaju ne izraz javnoga mišljenja, nego se nameću kao javno mišljenje. Oni nastoje kreirati i voditi politiku. Ali opet s pozicije da svaki kritički odgovor napadnu organiziranom i povezanom baražnom vatrom. Neki mediji danas ljude dižu i ruše. Diskvalificiraju ih. Javno im sude i to bez profesionalne etike i objektivnosti istraživačkoga novinarstva. Zapravo se ponašaju kao nadvlast. U tom, uglavnom monopoliziranom, medijskom prostoru to je vrlo opasno za razvoj demokracije. Ta nova irealna stvarnost koja se konstruira daje potpuno izopačenu sliku o stvarnome životu Hrvatske. Zato smo mi obasipani raznim destruktivnim konstrukcijama te njihove takve irealne stvarnosti. Jadna bi bila Hrvatska da je uistinu onakva kakvom je oni prikazuju. Kad bi mediji bili odraz stvarnoga života u Hrvatskoj, tada bi hrvatska stvarnost bila vrlo tmurna, a budućnost vrlo pesimistična. Onda bi to bila Hrvatska bez nade. Bila bi to Hrvatska beznađa. Vladimir Šeks, predsjednik Hrvatskog sabora, Fokus, 24. prosinca
NENAVIKNUTI NA JEZIČNU KAŠU
Turbo-folk je naš pop, a pop proizvodi su naprosto prohodniji. Ima jedan fenomen iz devedesetih, to je ona pjesma »Tek je dvanaest sati« jednog hrvatskog benda, ne sjećam mu se imena, koja je u jeku rata istovremeno bila hit i u Bosni i u Hrvatskoj i u Srbiji. Pop kultura posjeduje prodornost koju književnost ne poznaje i koja joj, uostalom, i ne pripada. Mladi ljudi u Srbiji i Hrvatskoj, koji nisu navikli na onu bivšu jugoslavensku jezičnu kašu, nerado pristaju da čitaju nešto na hrvatskom, odnosno srpskom jeziku, to im naprosto smeta. Sjećam se, jedne književne večeri u Filološkoj gimnaziji u Beogradu devedesetih godina, naglašavam Filološkoj zato što se tamo upisuju djeca koja hoće studirati jezike i od kojih bi se očekivalo da posjeduju jezičnu toleranciju, kada su učenici kritizirali prosvjetne vlasti što ne tiskaju nove udžbenike, pa se oni i dalje moraju služiti, kako su rekli, nekakvim hrvatskim udžbenicima koje ne razumiju. Tako, mislim da doista postoji čitav niz prepreka koji onemogućava bolju komunikativnost susjednih i bliskih književnosti, što je velika šteta jer nema međusobnog utjecaja koji može biti vrlo podticajan. Vladimir Arsenijević, književnik iz Beograda, Radio Slobodna Europa, 20. prosinca
DOBRO IDEMO,
ALI JOŠ NISMO KRENULI
Te stvari (međunacionalna tolerancija u Vojvodini) se ne mogu rješavati na estradi, mada je jako korisno lijepo pjevati i lijepo pripovijedati, kao što to radi Balašević, ali da bi taj problem bio riješen, neophodno je ono o čemu govorimo već desetak godina, dospjeti do normalne države. Nadam se da smo nadomak toga, mada to još nije ni počelo. Nebojša Popov, urednik Republike, Radio Slobodna Europa, 19. prosinca