Arhiv tekstova
Kruh sa sedam kora
Jedno od najstarijih zanimanja Apatina i okolnih podunavskih naselja, uvjetovano prirodnim resursima, bio je lov i ribolov. Među starim, kvalificiranim ribarima na ovom dijelu Dunava bilo je i dosta Sonćana. Jedan od njih, sonćanska ribarska legenda, bio je i Mata Zec – Štrovin, upokojen početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. U njegovoj nevelikoj zaostavštini pronađena je i vrlo stara, crno-bijela fotografija uz koju ide današnja priča. Autor ovih redaka slušao je u djetinjstvu njegove zanimljive priče o ćudima Dunava i o dunavskim nemanima, koje su on i njegove kolege svakodnevno lovili. Kako su ga zvali, dida Štrovin, obožavao je djecu iz susjedstva, pa kad je umirovljen, posvećivao im je puno vremena i bio je njihov nesporni junak. O njemu i njegovim kolegama iz vremena kad još nije bio ni rođen, ostalo je podosta zapisa, po kojima su od strane, kako kvalificiranih, tako i pučkih povjesničara, rekonstruirani mnogi segmenti iz života i rada profesionalnih ribara Gornjeg Podunavlja, osobito Apatina s najužom okolicom. Zahvaljujući obilju ribe u podunavskim močvarama, ribari su spominjani i u starim srednjovjekovnim dokumentima. Tako se u jednom od poreznih izvješća za apatinska naselja Bukčenović i Sontu 1720. godine navodi kako mještani imaju dobre prihode od ribolova na Dunavu, od čega žive cijele obitelji. Razvoj ribarstva u Apatinu u prvim desetljećima XVIII. stoljeća vezan je za feudalno imanje princa Eugena Savojskog u Belju, s pravom ribolova na Dunavu. Kolonizacija Nijemaca 1748. godine u Apatin dovodi zanatlije, među kojima je bilo više profesionalnih ribara. Kao izučeni majstori, ribari s višegodišnjim iskustvom donijeli su najsuvremenije alate i velike ribarske mreže s kojima su postizali bogate ulove, o kojima u starom zavičaju nisu mogli ni sanjati. Za relativno kratko vrijeme broj ribara rapidno se povećao i koncem XVIII. stoljeća u Apatinu je bilo više od 200 kvalificiranih majstora s većim brojem pomoćnih priučenih radnika. Od prihoda ostvarenih u ribarstvu živjelo je više od 400 obitelji. Još dugi niz godina Apatin je držao primat, kako po broju uposlenih ribara, tako i po količini ulovljene ribe. Skoro svakoga dana na apatinski pristan pristizale su skupine ribara u čamcima s ulovljenom ribom. Tu se nalazio glavni otkupni centar, iz kojega su ribom opskrbljivana obližnja naselja, gradovi i vojne posade. Riba je prevožena u specijano izgrađenim lađama ribaricama (tikvarama). Na Dunavu ispred Ribarske centrale bilo je usidreno više takvih lađa, dugih do 20 metara, sa zračnom komorom i protokom vode, kako bi riba ostala svježa. U lađu ribaricu moglo se lagerovati više vagona ribe, čuvane u najboljim prirodnim uvjetima. Ribarice su izgrađivali apatinski šoperi i koliko ih je ribarima trebalo, toliko su ih i proizvodili. Zbog nemogućnosti da se tako velike količine ulovljene ribe prodaju u lokalu, stvorena je efikasna trgovinska mreža, ne samo za obližnja naselja nego i za udaljenija tržišta. Tako je Apatin vremenom izrastao u jedan od najvećih trgovinskih centara na Dunavu za otkup i prodaju svježe, smrznute i sušene ribe. Velike količine prirodnog leda tijekom zime bile bi uskladištene i na poseban način održavane za potrebe Centrale i drugih korisnika. Procvat ribarstva na Dunavu počinje opadati u drugoj polovici XIX. stoljeća gradnjom obrambenih nasipa i smanjenjem plavnih površina. Nakon velikih melioracijskih radova Dunav je postupno sabijan među bentove i najveći dio nekadašnjih močvara zauvijek je nestajao. Nestale su močvare pored lijeve obale Dunava u Velikom ritu između Apatina i Sonte, te južno od Sonte do Bogojeva. Isušena je velika močvara u Kučki do Kupusine i još veći prostor između Monoštora i Kupusine do sadašnjeg toka glavne matice Dunava. Više od sedam tisuća hektara močvara nestalo je samo na navedenom području, a oko 500 tisuća na ostalom dijelu Dunava. Nekad je to bilo bogato lovište brojnih ribara iz tih naselja koji su živjeli i radili pod okriljem apatinskog ribarskog ceha. Drastičnim smanjivanjem vodenih površina, nestajanjem nepreglednih močvara, prirodnih mrijestilišta za obnovu riblje mlađi, uništena je baza masovnog ribarstva na Dunavu, što je dovelo i do njegovog postupnog odumiranja do polovice XX. stoljeća. Gašenjem Ribarske centrale nestali su i posljednji profesionalni alasi na području Apatina. Najstariji su umirovljeni, mlađi su našli uhljebljenje u ostalim poduzećima, a zanat kojim su brojni majstori zarađivali kruh sa sedam kora nestao je u zaboravu.
Ivan Andrašić
