Ako i nije dvojbeno je li pisanje po zidovima stvar sanitarne ili mentalne higijene, odgovor na pitanje o prefarbavanju grafita unekoliko je složeniji. Tko bi, dakle, trebao prefarbati ono što je neka budala bojom izbacila iz sebe: vlasnik objekta, lokalne službe za uklanjanje grafita (kojih, naravno, nema) ili pak ekipe volontera (koji se mogu, ali i ne moraju baviti time)?
Ima, međutim, u ovoj ružnoj priči još jedan detalj koji svojom prirodom bitno odskače od samog »umjetničkog dojma« kakvog na prvi pogled steknete kada se suočite s nečijim žvrljotinama. Riječ je o samom sadržaju grafita, odnosno o njegovoj poruci širokim narodnim masama koje imaju čast pročitati ga. Oni s dužim pamćenjem sjetit će se sigurno grafita kod bivše robne kuće Centar »Oj, Hrvati, al ćemo vas klati« ili pak one kod Nove općine s porukom Mađarima da idu 200 kilometara na sjever i dopisanom strelicom za Srbe dva metra pod zemlju. Nije tako davno, zimus negdje, također kod Nove općine osvanuo i grafit »Čaba srebro s Prvenstva sveta, izdao si Kosovo i to nam mnogo smeta«, a ne baš tako davno na zidu u ulici kod Ekonomskog fakulteta stajao je natpis »Subotica Srbima«, čije bi značenje, valjda, trebalo biti da u ovom gradu za druge nema mjesta. Na sreću, te su žvrljotine, koje i svojim izgledom i sadržinom vrijeđaju zdrav razum, ipak uklonjene pa fasade sada slobodno dišu pod novim naslagama boje.
Ali jedan je, poput spomenika šovinizmu i neljudskosti iz devedestih, odolio svim kantama i četkama i stoji do danas na radost njegova autora. Riječ je o grafitu »Ratko Mladić srpski heroj« na zidu uz pločnik kod mosta na Segedinskom putu. Za razliku od jednoznačnih poruka Hrvatima, Mađarima, Srbima ili »Čabi« ovaj je za lokalnu samoupravu (valjda je zid u njihovom vlasništvu) u svojoj suštini neutralan do nevinosti. Autor je ovim grafitom jednostavno iznio svoj »politički stav« o čovjeku koji je prije nepune dvije godine u Haagu osuđen na doživotni zatvor, jer je utvrđeno da je kriv po deset od jedanaest točki optužnice (među kojima i za genocid u Srebrenici), a u zemlji u kojoj je verbalni delikt ukinut prije osamnaest godina ovakvi se grafiti, izgleda, smatraju slobodom govora. 
Pitanje bez odgovora svakako je dokle ta sloboda može ići, kako se ona tumači i kada se ograničava? Bi li, primjerice, grafiti da su ubojice dvije djevojčice u Subotici heroji a ne zločinci ostali bez zgražanja i osude javnosti, bez promptnog uklanjanja i bez intenzivnog traganja za rukopisom njihovih ispisivača? Bi li, primjerice, »orlovi« (oni albanski, naravno) ili »ušato u« prošli bez zaslužene reakcije javnosti i državnih tijela? Ne treba tu ni previše pameti ni iskustva, pa zaključiti da grafiti takvih sadržina ne bi dočekali sljedeći dan neprefarbani kao što nije teško zamisliti niti da njihovi autori sljedeće jutro ne bi dočekali na slobodi.
Pa zašto onda istoj toj javnosti, lokalnoj samoupravi, policiji, komunalnoj policiji, volonterima... ne smeta pozitivni »stav« da je heroj čovjek koji je osuđen za smrt na stotine i tisuće ljudi? Jedan od brojnih odgovora vjerojatno bi mogao biti da pojam ubojstva u ratu nije isti kao onaj u miru, jer se onaj prvi u takvim prilikama pije kao istinom nefiltrirana priča o časti, viteštvu i herojstvu, pri čemu količina ispijenog utječe i na povećanje halucinacija. Drugim riječima, u drugim se društvima nesuočavanje s istinom naziva i nedoživljenom katarzom. U tom se smislu možda može promatrati i neaktivnost lokalne samouprave i policije na navedeni grafit: potiranje mentalne potire sanitarnu higijenu.
Z. R.