Arhiv tekstova
Od ideje do realizacije gradnje
Zašto je čovjek od pamtivijeka gradio, pogotovo na takvim ravnim terenima gde nije bilo špilja? Prvobitno zato da se zaštiti od vremenskih nepogoda: kiše, snijega, hladnoće, ali i vreline. Zašto danas gradimo? Po svemu sudeći ne samo zato što je graditeljstvo danas vrlo unosna grana privrede. Pogotovo za one pojedince koji nemaju svoj vlastiti kapital, ali imaju pristup i kontrolu društvenog kapitala; drugim riječima »državnim fondovima«, neki to vole reći: novcima poreznih obveznika. Danas velike projekte financira država ili partnerstvo između privatnih i državnih sredstava. Cijelu ovu materiju trebao bi kontrolirati Zakon o javnim nabavama, čija je prva verzija usvojena u Skupštini 2012. godine nako čega je nekoliko puta dopunjavana.
Ovom zakonu je prethodio Zakon o poticanju građevinske industrije u Srbiji u uvjetima ekonomske krize, prvi put usvojen 2010., te dopunjem u narednih dvije godine. Zakon definira: javna nabava je nabava dobara, usluga ili radova od strane naručitelja. Naručitelj je u smislu ovog zakona državno tijelo, tijelo autonomnih pokrajina i tijelo lokalne samouprave; kao i pravne osobe, osnovane u cilju zadovoljavanja potreba u općem interesu, koje nemaju industrijski ili trgovinski karakter, npr. javna poduzeća. U početku su čak i mjesne zajednice morale, npr. za čišćenje prostorija, raspisati, npr. javnu nabavu, ili za kupovinu uredskog materijala. Vremenom je ovo izmijenjeno, danas mjesne zajednice nemaju vlastitih sredstava, sve je centralizirano u općinskim službama. Mi imamo pravo izraziti »svoje želje«, npr. koje ulice treba popraviti ili asfaltirati, gdje treba kositi travu itd. Nadležni će odrediti prioritete, a mi koji plaćamo opće poreze (na imovinu, na zaradu itd.) i naknade, recimo i za komunalne usluge, trebamo strpljivo sačekati svoj red i ako određene godine ne stignemo na red, iduće godine imamo opet pravo iste probleme staviti u godišnji plan. Samouprave, kao npr. subotička, može se najčešće hvaliti u stilu »dali smo građanima to i to«. Subotica se gradi!
Kako je to bilo prije
U ranijem razdoblju, u doba »socrealizma«, kada je počela »djelovati« decentralizacija i nekakvo otvorenije natjecanje, donijet je propis da za projektiranu i gradnju svih većih objekata treba potražiti najmanje tri ponude. To se u mojoj građevinskoj tvrtki rješavalo tako da, ako su naši rukovodioci s nekim dogovorili gradnju objekta po naravno unaprijed dogovorenim cijenama, mi smo se obvezali da ćemo nabaviti i dvije »prateće ponude«, koje će naravno biti skuplje od naše. U okviru složenijih asocijacija imali smo takav dogovor s dva ili tri poduzeća i, naravno, i mi smo ih »pratili« odgovarajućim ponudama. U doba kada je cvjetala gradnja stanova samoupravne interesne zajednice (SIZ) za stanovanje su bile jedini veliki investitor. GP Integral iz Subotice i GP Prvi maj iz Bačke Topole u Subotici su podijelili gradnju (tržište) oko 500 stanova – Integral na lokaciji Prozivka, a ostatak do 200 stanova Topolčani na lokaciji Aleje maršala Tita. Cijenu stanova su određivala doslovce sredstva koliko je određene godine SIZ imao. Naravno, iznos se već znao sredinom i(li) na kraju godine kada su se obično predavali stanovi onima koji su pobijedili na stambenim natječajima u svojim radnim organizacijama. Mi smo pravili konačni obračun stanova na onaj iznos koji je imao SIZ. Naravno, SIZ je imao službenike čiji zadatak je bio da nas kontroliraju i, naravno, mi smo se uvijek trudili da ih malo prevarimo u našu korist. To je bila svojevrsna igra koja traje do današnjih dana. Ministarstvo građevine kontrolira izvođače, a izvođači gledaju da s manje rada zarade više novaca. Naravno, postoji mogućnost da Ministarstvo ne plati radove iz raznoraznih razloga: nekvalitetno izvedeni radovi, nekvaliteta ugrađenog materijala itd., ovo se ne dešava često, jer su se prije početka radova svi dogovorili o svojim obvezama. Obično se projektanti proglašavaju glavnim krivcima, pa se često mijenja projekt (vidjeti gradnju u Grdeličkoj klisuri!).
Nabavljači poslova
U zapadnim zemljama, bar su mi tako pričali kada smo bili u posjetu gradilištima u Njemačkoj, uobičajeni honorar za »nabavljače posla« (zovu ih i menadžeri ili menadžment) je 6% od investicijske vrijednosti. Toliko je naša tvrtka plaćala i podizvođačima za one radove za koje nismo imali svoje radnike, npr. izolacija ravnih krovova. Kada smo zahvaljuljući jednom posredniku dobili posao rekonstrukcije stare Budve srušene u zemljotresu, nismo imali kamenoklesare, pa smo ih nabavili iz Makedonije. U ovim poslovima smo se grdno prevarili u kalkulacijama, kao što smo se prevarili u »nabavljaču posla«. Investitor je bila Vlada Crne Gore, a nabavljač nam je garantirao da ćemo biti sigurno plaćeni, pošto je imao rođačke veze u Vladi, a ona nam je ostala dužna. Naši direktori u očajanju su tražili da nam se dug isplati u najsuvremenijim građevinskim strojevima koji su ležali neiskorišteni u travi. Dobili smo odgovor da je to nemoguće, jer su to oni dobili kao pomoć poslije zemljotresa. Gubitak u Budvi bio je početak pada nekad moćnog poduzeća Integral, a nabavljače posla smo uredno isplatili s nekoliko malo povećanih »vikendica« u Bečićima. Kako se veli: kako bijaše na početku... nastavak znate.
