Arhiv tekstova

Ljubiti bližnjega

Fotografija je snimljena 1944. u Sonti, Treći sokak br. 66, ispred trijema obiteljske kuće Lukić, Ristićovih. Kuća je pokrivena trskom kao tada i većina kuća u selu. Tu su stanovale tri mnogočlane obitelji. Pokojnica je stanovala u sredini kuće, na broju 68, sa svojom djecom. Po običaju, lijes s pokojnim se iznosio van, u dvorište, pred sam dolazak svećenika.
Pokojnica je Lukić Marica, Ristićova, r. Ivankov, Petankina, (7. I. 1880. – 15. IX. 1944). odjevena je u narodnu nošnju, plećak i skute bijele boje s vezenim šarama pamučnim koncem koji je mogao biti u raznim bojama. Pripasana joj je pregača istkana od raznobojne vune s poprečnim prugama. Ovo je bilo svečano ruho koje su žene nosile u crkvu, mada se i svakidašnje nije mnogo razlikovalo. Glavno obilježje da su u žalosti je bila »krpa«, marama na glavi i pripasana pregača. Starica je sahranjena u ruhu za žalost, jer nije prežalila nestalog sina. Vrlo su rijetke fotografije na kojima se vidi na glavi bijela marama, »krpa«, i to još preko kapice. Bijele »krpe« su se uvelike nosile za pokojnima, i u vrijeme adventa i korizme. Zbog toga je ova fotografija pravi raritet. Kasnije su »krpe« bile ofarbane tamnim bojama, crnim ili teget s bijelim voštanim šarama (batik na platnu).
Marica je za života imala dva sina (Ivana, stoji iznad djevojčice s kariranom maramom i Stipana, stoji iznad materina uzglavlja) i dvije kćeri (Anu, udanu Šimić, Žalimovu, četvrta u gornjem redu i Mariju, udanu Virovkić, u rukama drži bijelu krunicu). Sve četvero djece je othranila u siromaštvu. Suprug joj je bio dugo zarobljen u Rusiji tijekom Prvoga svjetskoga rata i nakon povratka u Sontu je ubrzo umro. Maricu je s obitelji pomagala udruga Sirotinjski sto iz Sombora koja je tada spasila mnoge živote od gladi. Djeca su joj bila vrijedna i dobra i pomagali su majku. Tako su se naučili ljubavi prema bližnjemu. Novopridošli zetovi i snahe su prihvaćali njihova pravila. Pokojničina kćer Marija je rodila djevojkom djevojčicu Anu (u kariranoj marami, jer je bila u gostima i nije bilo dovoljno crnih marama). Njenu majku je obitelj zaposlila u Apatinu kao spremačicu u pošti, a Anu je prihvatila  Manda, supruga starijega sina Ivana (na fotografiji nama s desna na lijevo u drugom redu, druga), iako je imala svoje četvero djece. Jedno od njih je i njena kći Eva, istih godina kao i Ana. Obitelj se složila da je tako najbolje radi djevojčica koje su imale ista zanimanja. Kada su se djevojčice zadjevojčile, Eva je otišla iz Sonte u potrazi za boljim životom, a Anu je prihvatio tetak Marko Šimić, Žalimov (stoji do Ivana Virkovića, Marijinoga supruga), s njihovim prvijencem Ivicom (r. 1943.) u naručju. Do Marka je njegova supruga Ana koja je obgrlila za ramena njihovoga mlađeg sina Jozu. Između nje i sestre joj Marije stoji njihov sin Marko. Sinovi Marko i Joza su bili vrsni majstori u obradi drveta. U slobodno vrijeme su se bavili slikarstvom i fotografijom. Tetak Marko je pomno pazio na Anu, vanbračnu kći suprugine sestre Marije. Bio je pčelar i čovjek »od prirode«. Kretao se među ljudima i bio obaviješten. Birao joj je fina ruha zajedno sa suprugom i upućivao u tajne odijevanja i života uopće, a sve nadajući se dobroj prilici za njenu udaju. Između mnogih udvarača Ani se dopao lugar i ona se udala za njega. Obitelji je konačno pao kamen sa srca, jer je Ana dobila svoj dom i uživala u izobilju. Njena majka Marija se udala u Apatinu za inženjera apatinskog brodogradilišta, Virovkića. Sreća je kratko trajala. Nakon prvoga sina, koga drži otac u naručju, rodila je još jedno muško dijete i ubrzo nakon toga umrla. Spone između obitelji i zeta ing. Virovkića nisu prestale. Za djecu su se svi pomno brinuli i u dogledno vrijeme obitelj mu je preporučila mladu ženu iz Sonte za novu suprugu i novu majku sestrinoj djeci.
Pokojnica s fotografije je doživjela neprežaljenu tugu. Sin Stipan, slušajući oca koji je preživio golgotu Prvoga svjetskoga rata, u vrijeme mađarske okupacije Vojvodine je otišao iz sela. Nikada se nije vratio, niti se saznalo je li živ ili mrtav.
Ovu fotografiju s ljubavlju čuva Ana Tudor, kći Ivana Lukića i Mande (r. Mihaljev, Pekarkina) Lukić, autorica slike ulje na platnu Kilometar Dunava. Pokojnica na fotografiji je njena majka (baka po ocu). Ana je, osim slikarstva, čuvarica antikviteta i čuvarica obiteljskih odnosa. U svome fundusu starina čuva sablju koju je donio njezin stari (djed po ocu) iz zarobljeništva u Rusiji. Sa sjetom promatra ovu fotografiju, ljubi svoju lijepu sestru tek šesnaestogodišnju Maricu (nama s desna na lijevo prva ženska osoba), a onda i brata Ivu mlađeg između oca Ivana i majke Mande, brata Stipana (sa sklopljenim rukama i u cipelicama) kao i ostale i kaže:
»Tu mi nema. Još se nisam rodila. A kad sam došla na svit, tetka Ana Žalimova se razbolila. Njezin sin Joza je još siso (djecu se držalo na dojci i do dvije i tri godine), a moja mama koja je njemu ujna, na jedne dojke je držala mene, a na druge njega.«
Ruža Siladjev