Arhiv tekstova

Potraga za boljim životom

Hrvati iz šokačke skupine u Somboru se vezuju za Bereg i Monoštor, ali Šokaca u manjem broju ima i u Somboru. Njihovo masovnije doseljavanje počelo je nakon Prvog svjetskog rata, a kako su se naseljavali uglavnom u istom dijelu Sombora, taj dio grada dugo je nosio naziv Šokački kraj. Tog naziva danas se još sjećaju samo stariji, a desetljeća suživota s bunjevačkim Hrvatima, Srbima i Mađarima utjecale su da somborski Šokci izgube i svoj prepoznatljiv govor. Ono što nisu izgubili jest vjera, jer su usprkos novom životu ostali vezani uz Crkvu.

Prilagođavanje

Priču o Šokačkom kraju čula sam od Marije Šeremešić, predsjednice UG-a Urbani Šokci, koja i sama potječe iz takve obitelji. Prema njenom kazivanju Šokački kraj bio je, u godinama kada su se Šokci doseljavali, i doslovno kraj Sombora, s vrtovima, vinogradima i po kojom kućom. Danas bi se reklo da je to dio grada, desno od Batinske ulice, gledano prema Bezdanu. 
»Od 1919. do 1939. godine samo iz Monoštora u Sombor se doselilo trideset obitelji s 57 djece. Te 1939. godine u Somboru je bilo skoro 120 Hrvata Šokaca. Najviše je bilo Karajkovih, Periškića, Forgića, Kovača, Đipanovih, Čatalinčevih«, kaže Šeremešićeva. 
Doseljavanja Šokaca u Sombor bilo je i u godinama kasnije, pa i poslije Drugog svjetskog rata. 
»U novoj sredini teško se prihvaćao šokački govor, pa su se doseljeni Šokci trudili da što manje govore svojom šokačkom ikavicom. U kućama, unutar obitelji još se nastavilo govoriti ikavicom, a šokački govor najduže su očuvale žene, jer su muškarci radili, pa su i zbog posla i utjecaja sredine izbjegavali govoriti ikavicom. Čak su se Šokcima rugali nazivajući ih šoljama. Nije to bilo samo u tim prvim godinama doseljavanja već se tako gledalo na Šokce i 50-ih, 60-ih godina. Ja se sjećam jednog događaja iz svoje obitelji: mati je lijepe šokačke ćilime stavila na ljetnu kuhinju, a otac je od bijesa sve to skinuo i zapalio uz riječi da se on muči i radi za svoju djecu i neće da ona trpe izrugivanje. Toliko je to teško moja majka podnijela da je kasnijih godina kada je otac i poželio vratiti se u Monoštor ona bila izričito protiv toga«, kaže Šeremešićeva.

Kirdžijaši

Šokci, doseljenici u Sombor prvih godina po doseljavanju uglavnom su bili kirdžijaši. Konjima i kolima prevozili su sve što je trebalo, bilo da su to drva, opeke, zemlja za zidanje nabijača. 
»Kasnije su kupovali traktore, neki su postali taksisti, obrtnici. Bili su Šokci vrijedni i radni i trudili su se da napreduju u novoj sredini kako bi za svoju obitelj osigurali bolje uvjete života. Već prije Drugog svjetskog rata Šokci su držali krojački salon, dvije krojačke radionice, a pet šofera bavilo se prijevozom«, kaže Šeremešićeva.
»Rođena sam u Somboru, moj otac i stric rođeni su također u Somboru, jer su još prije 1929. godine, kada se rodio stric, baka i djed iz Monoštora došli u Sombor. Moj otac bio je taksist, miješao se s ljudima tako da mi u našoj obitelji nismo govorili šokačkom ikavicom. Početkom 90-ih, kada je baka preminula, u njezinoj kući je ostalo šokačke nošnje, ali većinu toga mi nismo sačuvali. Ali sjećam se posjeta rođacima u Monoštor, a naročito su mi u sjećanju ostale lijepe proslave Petrova. No, bez obzira na naš život u Somboru, ostalo je ono nešto šokačko u meni. Prije nekoliko dana bila sam u Hrvatskoj i puno mi je srce bilo kada sam se uhvatila u veliko Šokačko kolo. Sjetila sam se i svog oca koji je uvijek volio zaigrati«, kaže Marica Blaško, djevojački Đipanov.  
Njena obitelj samo je jedna od obitelji koja je život u Monoštoru zamijenila za šokački kraj. U dijelu Batinske ulice (dio od Monoštorske do Nikole Tesle ) živjele su monoštorske obitelji Mate Kovača, Joze Kovača, obitelj  Marina Kovača, zatim obitelj Tubić iz Berega, te obitelj mješovitog braka Kubatovi. U Ulici Nikole Tesle bila je obitelj Andrašev, pa Đipanovi, s druge strane ulice Periškići, pa obitelj Adama Forgića, dalje u ulici Karajkovi, pa još jedna obitelj Karajkovih, pa Periškići. 
Z. V.