Arhiv tekstova

Europska očekivanja

Jedna od najeminentnijih hrvatskih i europskih ekspertkinja za prava nacionalnih manjina Antonija Petričušić istakla je da je u demokratskim državama neophodno da svi građani budu jednako tretirani, ali da bi svi građani bili jednako tretirani i imali mogućnost ostvarenja svojih legitimnih interesa, potrebno je pravno regulirati pravo na različitost i uspostaviti institucije koje skrbe o provođenju prava građana koji ne pripadaju većinskom narodu. Ovakvo stajalište potpuno je opravdano ako se u promatranje uzme činjenica da danas praktično u Europi ne postoji država koja na svom teritoriju nema pripadnike neke etnokulturološke manjine, bilo da formalno-pravno priznaje ili negira njihovo postojanje. 
Pitanje prava i položaja nacionalnih manjina jedno je od pitanja koje je u europskom diskursu dugo prisutno i dobilo je pažnju od najrelevantnijih regionalnih institucija kao što su Vijeće Europe i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Istina, iako se ove institucije nalaze izvan sustava EU, one značajno utječu na kreiranje politika i unutar same EU i počivaju na jednakim vrjednotama kao što su poštivanje različitosti, uvažavanje i zaštita pluralnosti, unaprjeđivanje demokratskih procesa. Standardi koje su postavile prethodno navedene institucije praktično predstavljaju jedan od temeljnih preduvjeta koje države koje kane svoju budućnost graditi unutar velike europske obitelji, moraju prihvatati i stavljati u provedbu. 

Jedan od tri ključna kriterija

Podsjetimo se da je sama EU još 1993. godine takozvanim Kopenhaškim kriterijima zaštitu prava nacionalnih manjina postavila kao jedan od tri ključna kriterija unutar političkih zahtjeva za nove kandidatkinje za primitak u članstvo. Kako bi se ispunili uvjeti koje EU postavlja pred nove članice, države su u obvezi kreirati konkretne politike i stvoriti odgovarajuće mehanizme kako bi se mogla pratiti njihova provedba i evaluirati njihovi učinci. Ovo je veoma važno, jer su sami standardi propisani od Vijeća Europe kao što su Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina i Europska povelja o regionalnim i manjinskim standardima zasnovani na minimalističkim osnovama i državama ostavljaju mogućnost da same stvaraju uvjete njihove primjene. Ovakva nastojanja najkonkretnije se ostvaruju putem akcijskih planova koji zapravo predstavljaju srednjoročne strateške dokumente kako bi se određeno područje uskladilo s europskim standardima. Tako je, recimo, Hrvatska upravo odgovarajućim strateškim planiranjem i primjenom ovih dokumenata dodatno pridonijela svom putu ka konačnom članstvu u EU, a jedno od najvažnijih područja svakako je bilo unaprjeđenje prava i položaja nacionalnih manjina. S druge strane, države sa zakašnjelim tranzicijskim procesima i nekonsolidiranim demokratskim praksama, kakva je i Srbija, svoju manjinsku politiku baziraju isključivo na ratificiranju europskih standarda bez odgovarajućeg osmišljavanja konkretnih politika pod pritiskom suočavanja s činjenicom da bi primitak u EU mogao biti otežan.

Srbijanski slučaj neuspješnosti

Manjinsko pitanje u Srbiji jedno je od pitanja koje u javnom diskursu i dalje ne dobija dovoljno pozornosti, iako proces demokratizacije srbijanskog društva traje već više od desetljeća a opredijeljenost za članstvo u EU predstavlja ključnu vanjskopolitičku odrednicu svih srbijanskih vlada od 2000. godine pa do danas. Kako bi se odgovorilo na brojne izazove i probleme s kojima se suočavaju manjinske zajednice, srbijanske su institucije tek 2016. godine pristupile izradi prvog Akcijskog plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Akcijski plan za manjine zapravo je nastao kao dio aktivnosti koje su bile predviđene Akcijskim planom za pregovaračko poglavlje 23 (Aktivnost 3.8.1), kako bi se moglo odgovoriti na probleme koji postoje u normativnim i institucionalnim rješenjima. Međutim, iako je sam Akcijski plan za PG 23 pokazao brojne nedostatke kada je u pitanju dio koji se odnosi na manjine, a svi rokovi su prekoračeni i kada se ušlo u proces revizije plana, srbijanske institucije su riješile nastaviti s implementacijom mjera iz plana za manjine, što u metodološkom smislu predstavlja potpunu pogrešku. Odgovarajuće pitanje bilo bi zbog čega se nastavilo s implementacijom mjera iz plana koji predstavlja tek jednu aktivnost u dokumentu koji se odnosi na čitavo pregovaračko poglavlje, bez toga da su izmjene i usuglašavanja dva dokumenta išla paralelno. Iako je Akcijski plan za manjine nastojao pratiti preporuke koje su davale međunarodne institucije, kao što je slučaj s Trećim periodičnim mišljenjem o provedbi Okvirne konvencije u Srbiji koje je izdano još 2011., u ovome kontekstu preporuke su praćene samo deklarativno uz puko pozivanje na periodično mišljenje. 

Prva velika pogreška

Prva velika pogreška koja je učinjena ovim dokumentom jest to što se pristupilo unificiranim rješenjima, jer u Srbiji žive 23 etničke zajednice koje imaju u formalno-pravnom smislu priznat status nacionalnih manjina, a čije se etnokulturološke karakteristike i potrebe apsolutno ne podudaraju. Posebno je potrebno izdvojiti da se u najgrubljem smislu nacionalne manjine mogu razdijeliti na nove nacionalne manjine koje su svoj status stekle nakon petolistopadskih promjena i one tradicionalne koje su svoje institucije i kapacitete nasljedovale iz socijalističkoga sustava, posebno na teritoriju AP Vojvodine. Ovo je prvi propust koji su tvorci AP-a za manjine propustili urediti. S druge strane, sam dokument nastajao je veoma neinkluzivno i bez uvažavanja potreba pripadnika nacionalnih manjina, a istodobno i predstavnici civilnoga sektora, u kojem se nalaze neki od najeminentnijih poznavalaca i stručnjaka položaja i prava nacionalnih manjina, bili su isključeni. Europska ekspertkinja Petra Ruter, koja je još 2015. godine (prije nego što je došlo do usvajanja samog plana i davanja suglasnosti Europske komisije) upozorila u stručnom izvješću da bi se učinkovitost plana mogla unaprijediti da su predstavnici nacionalnih manjina bili više konzultirani prilikom same izrade plana, što nije eksplicitno naznačavano, kaže kako je ovakav pristup u potpunoj suprotnosti s preporukama koje se odnose na participaciju nacionalnih manjina na koje je upozoravalo Treće mišljenje o provedbi Okvirne konvencije. 

Neučinkovite izmjene dva ključna zakona

Izmjene dva ključna zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina (2002.) i nacionalnim vijećima nacionalnih manjina (2009.) nisu pridonijele unaprjeđenju prava istih. Izmjene zakona iz 2002. bile su tehničke prirode i njime nije pridonijeto dodatno integraciji pripadnika nacionalnih manjina, niti je on mogući supstitut za nedostatak krovnoga zakona kojim bi se odredio položaj manjina u društvu i odredio način na koji iste pridonose sveukupnom razvoju srbijanskoga društva. Sama definicija u zakonu koja definira nacionalne manjine je opća i nedovoljno jasna, a pri tome nisu jasno definirane razlike između novih i tradicionalnih manjina. Zakon o vijećima je dodatno obesmislio manjinsku samoupravu, najprije u dijelu koji se odnosi na sudjelovanje političkih prvaka u procesu donošenja odluka i rada vijeća. Ovo je potpuno suprotno s europskim nastojanjima gdje se diskurs s promatranja nacionalnih manjina kao pukih recepijenata prava od strane država sve više usmjerava k osnaživanju nacionalnih manjina i pokušajima da se stvore uvjeti za njihovo sudjelovanje u procesu donošenja odluka. Ovakav pristup veoma je sporan, jer se manjinske zajednice zaprečavaju da sudjeluju u procesu donošenja odluka unutar svoje zajednice i u takvoj situaciji isključuju se sve pretpostavke da one mogu utjecati na odluke koje se donose na višim razinama. Tako je već prethodno spomenuta ekspertkinja Rauter kao jedan od ključnih problema navela da Akcijski plan ni u jednom svom dijelu ne govori o cjelokupnoj integraciji manjina unutar srbijanskoga društva, jer se manjine ni u jednom dijelu ne spominju kao integrativni dio srbijanskoga društva, što se posebno očituje u odnosu institucija spram manjinskih jezika i kulture koji nisu primijećeni kao dio cjelokupnog kulturnog habitusa u Srbiji. 
Darko Baštovanović,
autor je međunarodni tajnik Hrvatskog nacionalnog vijeća