Arhiv tekstova
Gradska proslava prije 250 godina
Za vrijeme SFRJ Dan grada Subotice bio je 10. listopada, dan kada je Subotica službeno oslobođena od okupacije mađarskih vojnih snaga. Na prvim višestranačkim izborima u Srbiji, u Skupštini općine Subotica većinu glasova je osvojila koalicija tada jedine mađarske stranke, Demokratskog saveza vojvođanskih Mađara i Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine. Odmah nakon konstituiranja skupštine, pokrenuta je inicijativa da se promijeni datum proslave Dana grada, mada tada Subotica formalno-pravno nije bila priznata kao grad. Tako je 1. rujan postao službeni Dan grada. U Srbiji tada vladajuća Socijalistička partija Srbije, u našem gradu bila je u oporbi, i raznim, često apsurdnim lažnim optužbama, žestoko se protivila ovoj odluci i redovito su održavali »svoj Dan grada« 10. listopada, sa svečanim polaganjem vijenaca na Spomeniku na Trgu žrtava fašizma. U nastavku, ispričat ću zašto je 1. rujan postao Dan grada.
Dugačak put do statusa grada
Nakon smrti cara i kralja Karla III. unutar carstva među Hab-sburgovcima izbio je rat za nasljedstvo. Naime, neki su se protivili odluci Karla III. da austrijski, a time i mađarski, dio carstva ostavi svojoj kćerki Mariji Tereziji. Nju je samo ugarsko plemstvo na Zemaljskom saboru u Požunu 1741. godine priznalo za legitimnu kraljicu pod uvjetom da prizna »zakon o reinkorporaciji«, to jest da prizna vlast Ugarskog Zemaljskog sabora (UZS) na cijelom teritoriju Ugarskog kraljevstva. Tako je Ugarski sabor 1743. godine odlučio da se na teritoriju Bačke ukine vojna uprava. Kraljica nije željela da njeni vjerni militeri dođu pod vlast županije, te su iz tog razloga tri najveća vojna šanca dobila privilegij slobodne komorske varoši. Subotica je taj privilegij dobila već 1743. godine pod imenom Szent Mária. Petrovaradinski šanac je dobio najviši status grada, tj. postao je slobodni kraljevski grad s tri imena: Neoplanta, Neusatz, Új-vidék. Sombor je također 1748. godine dobio najviši status, prije svega zato što je postao sjedište Bač-bodroške županije. U kasnom feudalizmu, kakva je bila Habsburška monarhija, dva tipa naselja su potpadala pod izravnu feudalnu vlast vladara: slobodni kraljevski grad i slobodna komorska varoš. Oba tipa naselja su imala svoju samoupravu: magistrat, razlika je bila u plaćanju poreza. Slobodni kraljevski grad plaćao je godišnji porez na prihode kralju (census regius) budući je kralj sve zemlje u posjedu grada prepustio na upravljanje gradskom Magistratu. I vojni porez (contributio) komorski gradovi su porez na prihode plaćali i županiji, a bili su dužni i prevoziti robu za potrebe županije. Gradovi su imali svoje prihode od pripadajuće zemlje, od poreza građana i od taksi na tržnicama i od rječnih prijelaza. Naravno, građanin je mogao biti samo onaj koji je imao određenu imovinu u gradu ili u okolini (salaši). Subotičani su 1764. prvi put (neuspješno) pokušali dobiti najviši status (županija i kraljevska komora bila je protiv). Drugi put su krenuli ozbiljnije u akciju 1775. godine. Sretna okolnost je bila ta što je kraljica ponovno ratovala u Bavarskoj, te joj je bilo potrebno novca. Subotičani su pristali na veliku sumu otkupa od 266.666 forinti i 40 krajcara. Ovu sumu su trebali isplatiti za šest godina, uz 6% godišnje kamate. Grad je kraljici (1778.) ponudio za potrebe ratovanja »pomoć« od 100 opremljenih konja i gotovinu od 5.000 zlatnih forinti, malo su podmitili vladaricu, koja je blagougodno prihvatila darove i naredila kraljevskoj komori da izda najviši gradski privilegij Subotici, koja je sada preimenovana u Maria Theresiopolis. Privilegij je stigao u grad 22. svibnja 1779. godine. Poslije male proslave zaključana je u gradskoj kući do dolaska kraljevskog povjerenika. Narod je dobio samo deset bačvi vina.
Proslava privilegija
Kraljevski povjerenik, savjetnik u kraljevskoj komori András Vlassics je koncem kolovoza stigao u grad. Dobio je smještaj preko puta katedrale u izgradnji; pored je podignut i jedan obeliks visine od 11 metara na kojem je latinski pisala zahvalnica kraljici. Vlassics je predložio da proglašenje privilegija i proslava bude 1. rujna, što je Magistrat prihvatio. Tako je ujutro u 9 sati održana misa u Franjevačkoj crkvi, te je uz muziku i pucnjavu dokument o proglašenju iz stana povjerenika prenesen u Gradsku kuću. Tu su na jednom drvenom podijumu sjedili članovi Magistrata i Vlassics. Oko njih s isukanim mačevima stajala je gradska vojska (policija), u dvorištu Gradske kuće i na trgu skupilo se oko 12.000 ljudi, tvrdi István Iványi u svojoj monografiji. Privilegij od točke do točke glasno su objasnili na narodnom jeziku (tada se zvao dalmatinski). Potom su dužnosnici otišli na svečanu misu Te-deum; potom na veliku gozbu. Za narod je ispečen jedan vol na Roginoj bari. Prije pečenja, vola su uz muzičku pratnju proveli kroz grad. Na glavnom trgu (zapravo tržnici) na jednoj drvenoj konstrukciji postavljeno je 50 bačvi s vinom (oko 2.686 – 2.830 litara), koje je curilo u kade ispod konstrukcije, »na veliki užitak naroda«. Tako se završio ovaj slavni dan, kaže Iványi, opisujući događaje (naravno, ja sam njega citirao).
