Arhiv tekstova

Struka je uvijek u pat poziciji

Životopis arhitekta mr. sc.  Ante Rudinskog dovoljno je bogat da bi se samo od njega mogao napraviti serijal tekstova na različite teme vezane za život grada u kom je ponikao i u kojem je stvarao. Ali, kako je Ante Rudinski davno »bio« u Hrvatskoj riječi, red je i predstaviti najvažnije crte po kom je poznat ne samo u svom gradu. Rođen je 1948. u Subotici, završio je Arhitektonski fakultet u Beogradu 1974., a deset godina kasnije je i magistrirao. U međuvremenu radio je kao keramičar-dekorater, kao dizajner namještaja u Novoj budućnosti, kao urbanist-planer u Bačkoj Topoli da bi nakon toga (1980.) prešao u Zavod za urbanizam u Subotici, a poslije toga, 1983., u Međuoopćinski zavod za zaštitu kulture, gdje 1991. postaje i ravnatelj. Od 1995. vraća se u Zavod za urbanizam, odakle je 2013. i otišao u mirovinu. Iza njega je više desetaka realiziranih projekata, među kojima se po svojoj važnosti izdvajaju uređenje centra i vikend naselja u Kanjiži, vikend naselja na Paliću, mjere zaštite kulturnog naslijeđa u Ruskom Krsturu, formiranje zaštićene zone središta Subotice i njegovo pretvaranje u pješačku zonu, nadzor radova na restauraciji zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (sredinom osamdesetih), te drugih projekata o kojima će u tekstu biti riječi. Ante Rudinski poznat je i kao potpisnik brojnih radova u Rukoveti, Életjelu, Žigu, Subotičkim novinama..., a ono po čemu se čak i u svojoj struci izdvaja je grafički crtež: lak, precizan i originalan. Sudionik je povremeno i na likovnim kolonijama, a jedno vrijeme bavio se i pjevanjem u zboru. Ipak, kako je intervju s njim pravljen u povodu Dana grada prvo pitanje vezano je za izgled Subotice danas u odnosu na vremena kada je svoj rodni grad počeo promatrati okom stručnjaka:
Grad izgleda prekrasno, kao da nije isti: objekti su obnovljeni i prepoznatljivi, ali što se tiče općeg uređenja i ugođaja, on je primjeren nekim sasvim novim ljudima; onako kako smo ga i zamišljali i mislim da smo u tome i uspjeli. Nekome je danas teško zamisliti da je nekada na prostoru Zelene fontane bila autobuska stanica gradskog i prigradskog prometa, da je kod željezničke stanice bila međugradska autobuska stanica, da na Korzou nije postojala pješačka zona nego je funkcionirao tek od sedam navečer kada je bio zabranjen promet.
Korzo, međutim, danas nema one sadržaje koje je imao prije petnaestak-dvadesetak godina, pa i više.
To je prije svega stvar promijenjenih društveno-ekonomskih okolnosti. Naime, Korzo i kada se njime odvijao automobilski promet, bio je daleko najfrekventnija pješačka arterija, ali sadržaji su se promijenili. Još devedesetih godina na Korzou je bilo i trgovine i ugostiteljstva, ali se to promijenilo oko 2000. kada banke i drugi koncerni zauzimaju taj prostor. Ti sadržaji su neprimjereni s aspekta ugođaja građanima, ali je i ovdje riječ o gradskim uslugama i ljudi se moraju prilagoditi novim vremenima. Na sreću, zadržala se ta misao humanog osjećaja u gradskom prostoru, jer je funkciju Korzoa preuzeo tzv. Mali korzo koji se logički produžava u Ulicu Dimitrija Tucovića, gdje su se zadržali sadržaji slični onima na ranijem Korzou, a koja se produžava na prekrasnu šetnicu na Aleji maršala Tita. Mnogi građani možda nisu ni svjesni da je Aleja maršala Tita najznačajniji urbanistički potez u gradu urađen u XX. stoljeću, jer ona park ispred Gradske kuće povezuje s Dudovom šumom. Današnja stabla na Aleji su parkovska i stara su 60-70 godina i uvjeren sam da će tako u budućnosti biti i na Korzou sa sadašnjim stablima.
Kako Vam u tom prostoru djeluje nezavršena zgrada Kazališta, devastirana Zelena fontana, betonska olupina započetog kompleksa zatvorenih bazena u Dudovoj šumi?
Svaka od ova tri pitanja imaju svojih specifičnosti, a bio sam svjedok svih tih događanja. Kazalište je samo po sebi veoma dugačka priča i u svijesti velikog broja Subotičana je da njegova zgrada ima arhitektonsku vrijednost. Nema! Arhitektonsku vrijednost imalo je samo pročelje i dio s balskom dvoranom iznad, za što su izrađeni i uvjeti i natječaj je raspisan dva puta. Problem Kazališta suštinski je vezan za potrebu identiteta građana, jer ono predstavlja jedan od simbola Subotice. Ali, Kazalište treba razlikovati kao objekt i kao mjesto gdje se obavlja njegova primarna djelatnost. U tom smislu, zgrada u trenutačnom obliku zamišljena je kao megalomanski projekt, ali je objekt u osnovi trebalo rušiti, ili bar djelomice to uraditi. Prema prvobitnim uvjetima za zaštitu trebalo je sačuvati pročelje i balsku dvoranu i vratiti ih u izvorno stanje i u tom urbanom bloku Kazališta formirati novi prostor i scenu. Ono Kazalište koje građani pamte je bila polifunkcionalna kino dvorana, napravljena u nekom dekadentnom stilu između dva rata koja se mogla koristiti i kao kazalište. A Kazalište koje je Branislav Nušić pompezno otvorio 1922. bila je mala dvorana, koju ja zovem balskom jer je to izvorno i bila. Dakle, za XXI. stoljeće trebalo je izraditi suvremenu scenu i gledalište, onako kako to ima Novi Sad, ali ne kao zgrada Srpskog narodnog pozorišta nego sa suvremenom scenskom opremom. Zelena fontana je jednostavno platila ceh neznanju. Ona je poklonjena gradu, povlačila se po podrumima Gradske kuće i bila je projektirana za protupožarni bazen na mjestu sadašnje Plave fontane. Ali, kada su je namjestili, nisu to dobro uradili. Prvo, urbanist koji je to uradio gledao je u maketu i shvatio je da treba biti uzdignuta, a ona je trebala biti spuštena. Stepenice nisu trebale biti kod ljekarne nego kod Kazališta, jer bi tada to bio amfiteatar s pristupom od ljekarne, s obzirom na to da je riječ o visinskoj razlici od oko jednog metra. Drugi promašaj je bio u izvođenju radova, a treći u održavanju jer su primijenjena neodgovarajuća sredstva. Bazeni u Dudovoj šumi bili su kapitalni zahvat, ali zaista ne znam sve detalje zašto on nije uspio. To je bilo izuzetno potrebno gradu, urađen je vrlo dobro osmišljen projekt i nedopustivo je da grad danas nema natkriveni bazen. Onaj na Prozivki mnogo je više vezan za tu mjesnu zajednicu nego za sam grad.
U sličnoj situaciji je i termalni na Paliću.
Još 1982. sam, skupa s Józsefom Csipom i Goranom Martinovićem, radio urbanističke uvjete da se iz bušotine u Omladinskom jezeru dovede termalna voda kako bi se i zimi moglo kupati u bazenu i gledati na zaleđeno Palićko jezero. Nas trojica smo službeno išli u Bavarsku »kupiti pamet« i vidjeli da takvo što postoji i funkcionira i ovaj projekt je trebao poslužiti za to da Subotičani ne idu u Kanjižu na liječenje nego na Palić. Ovdje, naravno, nije bila riječ samo o bazenu nego i o svim pratećim medicinskim sadržajima i uslugama, pa i onim vezanim za hotelijerstvo i turizam. Kao što znamo, od svega je do danas urađen samo jedan bazen.
Osim nezavršenih ili devastiranih objekata, u centru grada, ali i u drugim njegovim dijelovima, velika su polja i placevi na kojima uspješno raste korov. Kako Vam se to uklapa u grad XXI. stoljeća, moderniji od onog kog ste u početku opisali?
Ova slika koju ste opisali spada u našu opću društveno-ekonomsku situaciju. Postoje planovi, primjerice za Ulicu Petra Drapšina, koja je trebala biti pješačka, a što se tiče Fekete kupatila, gdje je sada korovište, ono je bilo izuzetne arhitektonske vrijednosti i moglo se sačuvati. Sama Ulica Petra Drapšina, odnosno južni dio bloka između Strossmayerove, Maksima Gorkog i Matije Gupca stvarno ne pripada centru grada i treba ga revitalizirati kao urbani blok. To bi trebalo porušiti i izgraditi novi blok, jer je to jedno bolesno tkivo u zaštićenoj urbanoj jezgri. Za to su postojali natječaji, ali ništa od svega nije realizirano. Ista je situacija i s Ulicom Đure Đakovića u dijelu kod Higijenskog zavoda prema željezničkoj stanici.
Kako gledate na objekte koji su u najužoj jezgri, poput onog na uglu ulica Dimitrija Tucovića i Subote Vrlića, nesmetano građeni bez istaknute građevinske ploče ili pak na onaj u Ulici Sándora Petőfija nastao na mjestu rodne juće Józsefa Törleyja?
Vidio sam da se gradi, ali nisam obraćao pažnju na ovo o čemu pričate. Međutim, znam da je objekt na mjestu nekadašnje pivnice Rog projektirao József Skultéti još 1866. ili ‘67. Kada su skinute zaštitne skele, bio sam zadovoljan, jer je riječ o finom uklapanju u taj ambijent, a to je jako teško uraditi. Dakle, to je jako dobro, jer su investitori zadržali elemente izvornog projekta Skultétija; prilagodili su katnost urbanističke zaštite i što je najbitnije: sačuvali su onaj predivni hrast. Ono što smeta su tamo postojeći privremeni objekti. Što se tiče Törleyjeve rodne kuće, postavlja se pitanje vrijedi li kuću njegove veličine u takvom stanju čuvati ili je dovoljno napraviti novu kuću, a staviti odgovarajuće znamenje na nju. Ja sam uvijek za ovu drugu varijantu.
I na primjeru prethodnog pitanja kakvim vidite odnos investitora, politike i struke: tko je tu dominantan, a tko u podređenom položaju?
Pitanje je vrlo jasno i nedvosmisleno, a odgovor može biti »okrugao, pa na ćoše«. Iznad svega toga, zna se: kad se grad gradi, trebaju financije. Tko upravlja financijama, taj je i odgovoran; taj naručuje projekte i provodi ih u djelo. E, sad, u različita vremena, različiti nositelji napretka grada, ili njegovog nazadovanja, različito reagiraju. Ista stvar je i sa stručnjacima: oni su uvijek u, uvjetno kazano, pat poziciji, jer moraju raditi prema zahtjevima investitora. A kad je investitor politika, onda se maksimalno moraju prilagoditi njihovim zahtjevima. Pri tome, moram reći da politika u tom smislu može imati i pozitivne konotacije. Ovaj grad je imao dva razdoblja svog procvata. Prvi od 1880. do početka Prvog svjetskog rata kada su gradonačelnici bili Lazar Mamužić i Károly Bíró, a drugi od 1978. do sredine osamdesetih, kada su gradonačelnici bili Janko Pejanović i György Szórád. Svi oni su napravili ogromne i danas vidljive pozitivne pomake u gradu. Primjerice, upravo je Szórád formirao Savjet za uređenje grada u koji su bile uključene sve stručne strukture. U to je vrijeme struka bila najuvažavanija.
Zavod za urbanizam je jedno vrijeme bio intenzivno prozivan kao leglo korupcije i kriminala u gradu. S obzirom na to da ste i sami tamo radili, što možete reći: koliko su utemeljene ovakve optužbe?
Ima jedna ulica u Keru, koja se od crkve spušta u Mlaku. Nikada nije bila asfaltirana. Najednom vidim da jest, ali samo jedan njen dio do jedne kuće u jednoj bočnoj ulici. Pitao sam kako je to moguće i dobio odgovor da tamo stanuje »onaj«. Onda sam shvatio ovo o čemu me pitate. Dakle, moj odgovor je: moguće da su optužbe bile osnovane, a moguće je i da nisu.
Što je, po Vašem mišljenju, razlog da je danas struka toliko devalvirana, a dio nje i korumpiran?
To ovisi o dva faktora. Jedan je struktura koja upravlja gradom, a drugi je sama struktura stručnjaka i ne znam koliko se oni međusobno mogu usuglasiti. To možda ovisi i od opće društvene klime, ali svakako i od individue.
Smatrate li da je Subotica prevelika po broju stanovnika u odnosu na potrebe koje suvremeni grad treba i mora pružiti svojim građanima? Drugim riječima, još uvijek postoji veliki broj građana koji žive u neasfaltiranim ulicama, bez vodovoda i kanalizacije, telefona, neriješenog pitanja prometne veze...
Subotica nije prevelika, ali se raspuzala »ko pogača od rđavo zakuvanog tista«. »Kvas« za to bilo je razdoblje industrijalizacije i napuštanje salaša poslije Drugog svjetskog rata. Tada počinje prva faza »spontane divlje gradnje iz nužnosti«, a kako je priljev stanovništva rastao tako je starila stambena struktura u centru grada, koji je infrastrukturno bio samo djelomično osposobljen. Uostalom, nije osposobljen ni danas. Ja bih rekao da je za posljedice odgovorna gradska uprava, odnosno nedisciplina u njoj i kod zakonodavca. Znamo da je još prije dvadesetak godina donijet Zakon o legalizaciji po kom je sve trebalo legalizirati u roku od godinu dana. Ali znamo i da to još nije urađeno, odnosno nisu legalizirani mnogi objekti; znamo i da nijedan objekt nije srušen kao što znamo i da se ubiru porezi od tih objekata.
Je li jedan od boljih primjera loše riješene infrastrukturne osposobljenosti i blok zgrada u Ulici Nikole Kujundžića u širem centru grada, gdje posebno do izražaja dolazi velika frekvencija vozila na prilično malom prostoru i neodgovarajuće riješeno pitanje parkirališnih mjesta?
Za Ulicu Nikole Kujundžića mogu reći da je bio pritisak na urbaniste, jer sam taj projekt radio ja osobno. To je jednostavno ustupanje struke pred investitorima i političarima. Izgrađenost i katnost objekata sam tamo pokušao svesti na minimum, proširujući samu ulicu kako bi mogla opslužiti minimum potreba. Na žalost, kada je počela realizacija tog projekta, ja više nisam imao utjecaja na njega i to je i onda i sada bio veliki problem: da investitori ne poštuju projektante, a samim tim niti urbanističke uvjete. Konkretno, u toj su ulici pojedini investitori povećavali visinu prizemlja i povećali etaže, uključujući i potkrovlja. Taj prostor zahvaća i ulice Attile Józsefa, Istvána Iványija i Preradovićevu i to je nenormalan urbani blok za takvu vrstu izgradnje, ali ja sam to morao uraditi, jer mi je bio radni zadatak.
Ono po čemu ste ipak najpoznatiji u gradu su svakako Vama povjereni zadaci renoviranja Velike vijećnice Gradske kuće, velike dvorane Bunjevačkog kola i trga ispred katedrale. Što Vas je rukovodilo da ti prostori izgledaju upravo tako kako ih sada znamo?
To su mi zacijelo najveća djela, iako mi je trg kod Evangeličke crkve najmiliji. Velika vijećnica je također i velika priča u kojoj ja ne znam kome trebamo zahvaliti da je to ipak realizirano. Naime, renoviranje Velike vijećnice palo je u najnezgodnije vrijeme, početkom devedesetih u vrijeme obilježavanja 600. obljetnice od prvog spominjanja Subotice. Imao sam predivne suradnike, gradska uprava se maksimalno potrudila, a posljednju opremu koju smo uspjeli uvesti, rasvjetu i ventilaciju, je bila iz Slovenije. Preko Mađarske. Što se samog rukovođenja u poslu tiče, odgovor je jednostavan: to su bili Dezső Jakab i Marcell Komor, koji su bili izuzetni arhitekti. Iz toga slijedi i da sam se rukovodio načelima zaštite, koja su jasna i nedvosmislena. Nijedan postupak nisam izostavio, a posebno sam zahvalan radionici Richter koja je ideju i teoriju provela u praksu i djelo. Kao posebnu čaroliju tog posla svakako bih istaknuo usuglašenost različitih materijala s bojama vitraža. I kada je riječ o Bunjevačkom kolu, pomoglo mi je iskustvo Velike vijećnice, a to će reći da sam se opet rukovodio Jakabom i Komorom. Naime, ako su se takva dva velikana secesije, kakvi su bili oni, mogli rukovoditi erdélyskim floralnim motivima u dekoriranju enterijera, onda zašto se ja kao Hrvat ne bih mogao rukovoditi floralnim motivima mog etnosa: klasjem, pupama ili pak bunjevačkim šlingom? To je nešto što sam, ni ne misleći o tome, naučio od njih i primijenio u Bunjevačkom kolu. Što se katedrale i Trga žrtava fašizma tiče, to je vjerojatno jedno od meni suđenih djela, jer sam još 1984. ili ‘85. kao zaštitar radio projekt sanacije, restauracije i rekonstrukcije Spomenika žrtava fašizma. Taj trg, na kom postoje dva kapitalna objekta, vrlo dobro poznajem. Na crtaćem stolu sam zamislio poglede prema spomeniku od autobuske stanice i od one slijepe uličice prema katedrali i na mjestu gdje se ti pogledi križaju nalazi se izvor života, a to je česma. »Zvijezde koje sijaju iz zemlje ka nebu« zamišljene su zato da i noću vode putom kojim vodi i pogled. Na koncu dolazi trgić kod Evangeličke crkve, koji je rađen u povodu Dana reformacije. Tamo su, kao što znamo, postavljene biste znamenitih evangelika, ali taj trg ima duboku urbanološku priču. Naime, uličica koja vodi na sadašnji Senćanski put je zapravo i sama bila Senćanski put koji se odvajao od Petrovaradinskog puta, današnje Ulice Braće Radić, i faktički su zajedno ulazile u središte grada. U tom trokutu, kao što znamo, početkom XX. stoljeća, izgrađena je i ona simpatična crkvica, a nekoć je tamo bio i križ. Taj trgić oduvijek je, a i sada je, tako mio, tako čovjekomjeran, prikladan i primjeren i jedino što mu nedostaje su led rasvjeta i česma, što je projektom i predviđeno.
Tijekom rada dosta ste se bavili i vodotokovima u Subotici. Jesu li oni nasilno i nepotrebno zaustavljeni ili je to logična posljedica urbanizacije grada?
Vodotokovi su morali biti skinuti da bi se gradska površina privela namjeni. Koliko je to nesporno, najbolje pokazuje željeznička stanica i Korzo, gdje je bila Rogina bara. Ulica Vuka Karadžića je savijena tako zato što je to bila zapadna granica Rogine bare. Oni koji su tekli, prolazili su kroz grad, ali nisu mogli teći otvorenim tokom. Oni su trebali biti kanalizirani i kanalizirani su. Uostalom, i danas vidimo što znače otvoreni tokovi i kod potočića kada su malo veće kiše. Jedini trag otvorenog toka u Subotici se nalazi na Jasibari kod Praške ulice, gdje je bio i mostić.
I groblja su bila predmet Vašeg velikog zanimanja; pisali ste o njima, predlagali i nova rješenja.
Groblja su kulturološki pijetet prema pokojnima i ja to nazivam Kamenom knjigom predaka. Kada sam na postdiplomskim studijama pisao studiju o zaštiti spomenika kulture, opredijelio sam se za temu subotičkih grobalja, nadgrobnih spomenika i besmisleni naziv »revitalizacije«. Pod »revitalizacijom« sam mislio na jedan kultivirani pristup, kakav je prisutan na Zapadu, a to su funeralni parkovi. Drugim riječima, zamisao mi je bila da se izgradi Centralno groblje, a da se Bajsko pretvori u funeralni park. Prema Generalnom urbanističkom planu, moj prijedlog je bio da Centralno groblje bude između Somborskog puta i somborske pruge, jer je to visoki teren što groblje i traži. Inače, radeći specijalistički rad, u porti pravoslavne crkve sam otkrio najstariji zapis na nadgrobnom spomeniku iz 1726. To je najstariji zapis u kamenu u Subotici i fotografija tog spomenika u prirodnoj veličini bi se trebala nalaziti u Međuopćiskom zavodu za zaštitu kulture. Nedavno sam bio tamo, ali nisam ju vidio.
Koliko se po Vašem znanju i mišljenju posvećuje pažnje zaštiti spomenika i objekata u Subotici?
Teško je na to generalno odgovoriti. Ipak je tu riječ o desetljećima i mislim da je svijest i struke, a i građana uznapredovala, te da možemo biti i zadovoljni i ponosni na to koliko smo i što smo očuvali i obnovili.
Kakvi su, po Vašem mišljenju, bili značaj i uloga Društva arhitekata Subotice i je li ovo udruženje ostvarilo neke značajnije rezultate?
Mislim da su i uloga i značaj bili veliki. Subotica je i onda, kao i sada, imala osamdesetak arhitekata i nekako se poklopilo da se mi otcijepimo od Društva inženjera i tehničara. Osnovali smo Društvo, nastojali smo pratiti pravilnike Saveza arhitekata Jugoslavije i da uvedemo načelo da se svi značajni objekti grade putem javnog natječaja. U tome smo i uspjeli i čini mi se da nam je posljednji takav projekt bila Velika terasa na Paliću sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, uspjeli smo organizirati i posebnu sekciju: Društvo urbanista. Mislim da je to razdoblje bilo i vrlo kreativno i vrlo produktivno i da je mnogo obećavalo. Na žalost, ono je vremenom prestalo s radom, a ni sam ne znam najbolje koji su razlozi bili za to.