Arhiv tekstova

Odjek neizgovorene riječi

Ukoliko je nekome bilo smiješno što je 7. svibnja 2018. na srpsku inačicu Wikipedie postavljena »nacionalna zastava Šokaca u Srbiji«, jer danas ionako svatko ima svoju zastavu, vjerojatno se ne bi previše smijao novijim događajima koji su uslijedili, a vrlo liče na pokušaje razvodnjavanja narodnoga identiteta koji čuvaju ovdašnji Hrvati šokačkoga roda. O nekima od njih izvješćivali smo u našemu tjedniku, no i mnoge druge također primjećuju žitelji sela u bačkome Podunavlju u kojima Hrvati žive, ali o njima ne pričaju glasno. Elementi ove pojave nazirali su se i u dugo spremanoj i konačno realiziranoj, te vrlo uspjeloj, proslavi sedam stoljeća prvoga pisanoga pomena Berega na službenoj razini 25. kolovoza. U našem tjedniku izvijestili smo o ovome događaju, a o njemu su izvijestili i brojni drugi mediji. Njegove implikacije potrebno je pokušati pažljivije proučiti.

Protežiranje subetničkog imena

Najuočljiviji, a i za medije i posjetitelje događaja najzanimljiviji dio proslave bila je izložba »Sedam stoljeća Bačkog Brega 1319. – 2019.« autora Milana Stepanovića, koju je organizirala Mjesna zajednica Bereg. Na 13 velikih ploča koje je dizajnirao J. M. Jofke (tako je dizajner potpisan), uz pomoć 182 ilustracije, Stepanović je iznimno dojmljivo prikazao značajke lokalne povijesti za koje je smatrao da trebaju biti predstavljene. Povijest je prava učiteljica života i tko je god htio da ga ona poduči ovom izložbom, mogao joj se, uz divljenje i ponos, prepustiti. Jedna važna lekcija bereške povijesti, ipak, nije nepristrano prikazana. Na 54 mjesta u podastrtim tekstovima Šokci, njihove aktivnosti, tragovi kulture i stvaralaštva koje u Beregu ostavljaju uočljivo se imenuju bez oznake pripadnosti hrvatskome narodu. Autor na svega jednom mjestu stidljivo navodi da od druge polovice dvadesetih i tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća »bereški Šokci svoj nacionalni identitet sve više poistovećuju s pripadnošću hrvatskoj naciji«. Od svih popisa stanovništva izabran je samo jedan i prikazani su njegovi rezultati u kojima se najbrojniji narod naziva Hrvatima. Dobar dio predstavljenih informacija na izložbi Stepanović je preuzeo iz povijesne kronike Milenka Beljanskog (»Bački Breg i njegovi žitelji«, Samizdat, 1976.), no ne i podatak o tome kako se naziva narod koji u njemu čini većinu već stoljećima. Protežirati poznato subetničko ime za dominantno stanovništvo Berega liči na postavljanje cigle u proces izgradnje »šokačke nacije« koji je ovdje već doživio neuspjeh. 
Autor izložbe, naime, vrlo dobro zna da su domicilni bereški Hrvati potomci naseljenika iz današnjih dijelova Hrvatske i BiH koji su u Podunavlje dolazili barem od početka XVII. stoljeća. Zna da su, revolucionarno, ugarske vlasti bereški Urbanijal 1770. napisale na jeziku Hrvata – dokument koji je regulirao odnos Dvorske komore i zakupaca državnoga zemljišta u Beregu. Nije mu bitno da je Berežac fra Stipan Vujević (1837. – 1905.) bio snažan podržavatelj biskupa Ivana Antunovića i prvi od dvanaest svećenika, jasno opredijeljenih Hrvata rođenih u Beregu u idućih gotovo dva stoljeća. Iako su ugarske vlasti u bereškoj školi postavljale i učitelje-katehete Hrvate od utemeljenja te škole (Ignjat Balažević je bio prvi učitelj, kada je škola osnovana 1752.; Matija Budimac je postavljen 1856., a od konca XIX. stoljeća to su bili, među inima, Marko Fucin, Mihovil Matković, Marija Vidaković i Matija Šibalin), i to se, po Stepanoviću, može zanemariti. Iako je pomenuti Santovčanin Marko Fucin (1861. – 1910.) svojim snažnim poticajima bio zaslužan za to što se »u škule« dao potonji vatreni bereški Hrvat Josip Ilić (1885. – 1963.), pretplativši ga na subotički Neven, ni tu opredijeljenost autor ove izložbe nije uzeo u obzir. Stepanović je konačno, mogao na sve ove i mnoge druge činjenice o narodnom određenju Berežaca prije prve polovice XX. stoljeća zatvoriti oči. Ipak, ako je to učinio, ostaje sumorna i točna činjenica da niti jedan od brojnih Berežaca koji su s hrvatskim putnim ispravama otišli iz Berega iste ne bi dobio da se nije jasno opredijelio Hrvatom i dokazao da su mu se u službenim dokumentima pretci izjasnili Hrvatima. 

Multikulturalnost samo u parolama

Ostale netočnosti u predstavljenim tekstovima su mnogo manje i ne kvare dojam o cjelokupnoj izložbi kao ova. Primijenjenim diskursom Stepanović je, ne prvi put, ostavio pažljive promatrače, uključujući i one koji su prošlost počeli cijeniti baš zbog njegovih odličnih tekstova o somborskoj lokalnoj povijesti, u dvojbi: zbog čega se odlučio na poduzeti potez? Nije to jedino retoričko pitanje nakon ove proslave. Zašto je savjetovano voditeljima programa da konferansu govore na srpskome jeziku, kada su se svi govornici trudili naglasiti vrijednost multikulturalnosti? Zar bi nje bilo bez snažnog pečata ikavice – dijalekta hrvatskoga jezika na koji je Bereg toliko ponosan? 
U moru svojih briga, a najveća je (neuspješna) borba protiv pražnjenja bereških kuća od ljudi, Bereg je imao razlog za radovanje. Posjetili su ga koncem kolovoza ove godine mnogi koji u njemu nisu bili dugo. Bereškim udrugama, što je za čestitati, dano je zas-luženo mjesto i priznat doprinos koje one neumorno daju već više od stoljeća, dinamici ove zajednice. Vrijednost učinjenoga za lakši, udobniji i ugodniji život sela u posljednjih nekoliko godina vrlo je velika i daleko je od isključivo financijske – nije pošten onaj tko ovo ne prizna i ne čestita akterima učinjenoga, napose administraciji somborske lokalne samouprave. Za nadati je se da ta administracija nastavlja žurni rad u osmišljavanju strategija za opstanak Berega u stoljećima koja dolaze. Mnogi, naime, kažu da su se najstariji Berešci uzdali u vodu, ribu i šumu, pa zatim u zemlju, njegovi njemački i židovski stanovnici u poduzetništvo, a da se današnja generacija čim prije mora okrenuti turizmu. Početna točka u tome je jasan i točan podatak: bereški Hrvati šokačke grane itekako žive u ovom malenome selu stoljećima i u većini, te žele, s ostalim svojim susjedima, davati doprinos vremenima koja dolaze, svjesni svojega identiteta i ponosni na njega.
Marko Tucakov