Arhiv tekstova
Poniznost nas približava Bogu
Često spominjemo da je Isus za vrijeme svoga javnog djelovanja posjećivao odbačene i ljude s ruba društva kako bi im navijestio Božje kraljevstvo te pokazao da ih Bog ne odbacuje nego da ih voli i poziva k sebi, ali potrebno je obraćenje. I kao što znamo, svi su ti grješnici nakon susreta s Kristom promijenili svoje živote i postali uzorni vjernici, onakvi kakvi zavrjeđuju mjesto u kraljevstvu koje im je Isus navijestio. Međutim, on nije došao naviještati Božje kraljevstvo samo ljudima s ruba društva, on je došao donijeti ga svima, navijestiti Božju ljubav i svakoga pozvati na obraćenje, jer nema čovjeka koji se ne treba mijenjati ako želi ostvariti svoja stremljenja k nebu. Tako evanđelist Luka bilježi zgodu kada je Isus posjetio uglednoga farizeja (usp. Lk 14,1.7-14), dakle čovjeka s vrha društvene piramide onoga vremena. I tu je priliku, naravno, iskoristio za pouku okupljenih koja, dakako, odgovara njihovom staležu, problemima i vrsti potrebnog obraćenja koje će ih odvesti u Božje kraljevstvo.
Borba za prva mjesta
Isus, kao što je često činio, svoju pouku uobličuje u prispodobu. Mjesto radnje prispodobe je svadbena gozba, slika koja je često predstavljala Božje kraljevstvo, a ono na čega Isus skreće pozornost jesu prva mjesta. Možemo pretpostaviti da ga je na ove riječi potaklo ponašanje okupljenih u kući uglednoga farizeja. Od davnina pa do danas ljudi žele biti važni i ugledni, guraju se u blizinu onih koji su na nekim visokim pozicijama, nastoje ući u njihovo društvo ne bi li i sami stekli bolji društveni položaj. Tako su se ponašali ljudi u kući ovoga farizeja, a tako se ponašaju i danas na raznim društvenim događajima.
Čast i položaj u društvu ono je čemu mnogi streme. S time pod ruku često ide i oholost i uvijek sve veća stremljenja za još većom čašću i još višim položajem. Pa kako čovjek napreduje na tom polju društvene časti tako nazaduje u odnosu na Božje kraljevstvo. Nije uvijek takav rasplet nužan, ali je vrlo čest. Oholost i pogledi s visine prema onima koji su od njega niže na društvenoj ljestvici čovjeku postaju prepreke u približavanju Bogu. Zato Isus poziva na poniznost.
Moliti za poniznost
No, poniznost nije baš omiljeni pojam u suvremenom društvu, kada svatko drži do sebe i kada se samo boji da ne bude ponižen i ne ispadne manji i lošiji od onoga do sebe. Ali poniznost nije poniženje! Bog ne želi da budemo poniženi, niti da nas netko ponižava. Poniženje je sasvim različito od poniznosti. Poniznost je kršćanska vrlina. Ponizan čovjek unatoč tome tko je, što ima ili čime se bavi, je skroman čovjek, svjestan svoje malenosti spram Stvoritelja, koji mu je darovao život i sve ono što je u životu postigao i stekao. On nikoga ne gleda s visine bez obzira na sve što posjeduje, spreman je pomagati i zahvalan je Bogu za primljene darove. Ponizan čovjek nije utučen i nesretan kao onaj koji je ponižen. Naprotiv, on je radostan jer je svjestan da ga Stvoritelj ljubi. On nikada nije ohol i bahat. Ali, ponizan nije lako biti, čovjek se u poniznosti vježba, za nju moli i oko nje se trudi cijeli život. Brojni veliki sveci zapisali su svoje molitve u kojima mole za poniznost. A zato i jesu veliki sveci jer su bili ponizni i stalno su se trudili takvi ostati jer »Tko se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen« (Lk 14,11).
Da ne shvatimo pogrešno, Isus nema ništa protiv ljudi na položajima i s ugledom. On skreće pozornost na pogrešno ljudsko ponašanje koje čovjeku može zatvoriti vrata Božjeg kraljevstva. Uostalom, ne mora čovjek biti na nekom visokom položaju, a može biti ohol više nego netko iznad njega. Isus nas poziva na poniznost, jedini ispravan stav spram svoga Stvoritelja.
U duhu poniznosti je svakako i Isusova osuda račundžijskog odnosa prema bližnjemu koji uvijek daje kako bi mu bilo uzvraćeno. Davati da bi primio nije darivanje, ne uključuje ljubav i brigu, to je trgovina. Isus opominje da takvi međuljudski odnosi nisu put koji vodi u nebo: »Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi, jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.« (Lk 14,13-14). Sam naš život i sve ostalo nezasluženi je Božji dar, zato nas Bog poziva da od svoga dara dijelimo drugima. Takav odnos prema bližnjemu nagradit će Bog još jednim nezasluženim darom – svojim kraljevstvom.
