Arhiv tekstova

Pismo iz Finske

Prateći savjete liječnika, u ovim vrelim danima izbjegavam poslije 11 sati izlaziti iz kuće, što rezultira da poslije dužeg vremena pokušam praviti red među nagomilanim papirima, važnim i nevažnim, budući je moj princip da se nikakav papir ne baca dok se ne pogleda njegova važnost. Tijekom ove »pretrage« pronašao sam jedno pismo iz Finske, koje mi je daleke 1992. godine napisao moj pokojni profesor Ranko Radović koji je u to doba predavao na Tehničkom fakultetu u Helsinkiju. Uhvatila me je neka vrsta ushićenosti iz više razloga. Postali smo bliski 1983. godine, kada sam se prijavio na tečaj (poslijediplomski studij) »Razvoj arhitekture i naselja«. Bio sam počašćen time što me je izabrao u dvadeset studenata iz raznih krajeva tadašnje SFRJ; sjećam se kolege su dolazili od Ohrida do Zagreba. Na ovo me podsjećao Ranko Radović u pismu: »Vi se sećate naših postdiplomaca iz cele zemlje i mojih predavanja skoro 30 godina, od Maribora, Rijeke, Zagreba, Osijeka, Subotice, Banjaluke, Sarajeva, Niša Skoplja i Ohrida do Bara i Podgorice. Sada treba da se preobratim u provincisjakog znalca i nisam siguran da je to danas moguće«. Tu sam dužan jedno objašnjenje. Naime, on je tražio od Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu da mu daju produžetak boravka u izozemstvu, konkretno u Finskoj. Fakultet je to odbio i tražili su od njega da se vrati. Na to cilja kada piše da se »preobrati u provincijskog znalca«, budući se nije slagao s tadašnjom politikom rukovodstva Srbije koje je pruzrokovalo raspad SFRJ. Fakultet se ponio više nego sramno: dali su mu otkaz, »jer se pet dana nije pojavio na poslu«. Radović je tada bio predsjednik Međunarodne federacije za urbanizam i stanovanje skraćeno IFHP, počevši od 1984 do 1992. godine, kao i član vijeća Međunarodne unije arhitekata (UIA). Ovog sam se ponovno sjetio, jer su javni i privatni TV kanali ovih dana prepuni vijesti da je Beogradski univerzitet ispao sa Šangajske liste, neformalne rang liste 500 sveučilišta. Čak je i presjednik države primio jednog svjetskog znanstvenika i molio ga da se vrati u glavni grad radi popravka rejtinga. Očito je da je danas vrednovanje naših fakulteta opalo, no nije to tema mog napisa.

Opet o subotičkom Kazalištu

Razlog pisma mog pokojnog profesora bio je taj što sam u to vrijeme kao predsjednik Društva arhitekata Subotice (DAS) probao organizirati međunarodni natječaj za projekt rekonstrukcije Kazališta i njega sam zamolio da sudjeluje na natječaju. Ovaj posao DAS-u je povjerila tadašnja gradska uprava, na čelu sa Józsefom Kaszom, koja je i financirala ovo »nadmetanje radova«. Ranko Radović me elegantno odbio pišući: »Meni bi, kao i Vama, kao i svakome pametnome, bilo najveće zadovoljstvo da je to mogao biti svečani, veliki evropski dijalog o našoj lepoj Subotici i njenom svetskom pozorištu. Ali i sami ste svesni, više nego ja, u kakvim se okolnostima konkurs organizuje i odvija, bilo bi dobro da ima bar pristojan broj radova. Deo mog boravka ovde jeste baš ta želja za konkurencijom za ‘svetskom scenom’...«. Natječaj se u konačnici sveo na nivo Srbije i pristiglo je osam radova. Budući da nije dodiljena prva nagrada, natječaj se smatrao neuspjelim i dugo vremena nismo mogli napraviti koji korak dalje.

Novosadska »škola arhitekture«

Poslije prestanka ratova u bivšoj SFRJ Radović se vratio u zemlju i 1996., u okviru Fakulteta tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu, organizirao je »školu arhitekture«. Za suradnike je angažirao veliki broj bivših kolega s Arhitektonakg fakulteta iz Beograda, među njima i arhitektu Radivoja Dinulovića, s kojim je radio na rekonstruciji kazališne zgrade Ateljea 212 u Beogradu. Originalnu zgradu projektirao je Bojan Stupica, koji je bio i arhitekt. Ovo je bio razlog da subotičko rukovodstvo zamoli njih dvojicu za izradu »projektnog programa rekonstrukcije kazališne zgrade«. Konačni plan Kazališta nema blage veze s onim što je moj pokojni profesor želio. To mi je u jednom razgovoru i priopćio i pitao me je što da uradi. Ja sam ga savjetovao da se odrekne svog sudjelovanja u projektu, DAS će ga podržati. Nažalost, umro je iznenada – 16. veljače 2005. godine, s nenapunjenih 70 godina života. Danas, 18. kolovoza, punio bi 84 godine života i vjerojatno bi dijelio moje mišljenje o »kazališnoj zgradi« (jedan od potpisnika projekta je Radivoje Dinulović) i cijele komedije oko njene gradnje. Eto, na sve ovo me podsjetilo pismo iz Finske mog pokojnog dragog profesora.