Arhiv tekstova
Pedeset godina kontrakulture
U kolovozu ove godine bila je pedesetogodišnjica najvećeg ikada održanog rock-koncerta, poznatog samo kao Woodstock. Koncert je održan od 15. do 18.kolovoza 1969. godine na jednoj livadi u državi New York. Tvrdi se da je koncertu prisustvovalo pola milijuna ljudi. Mi (tada) mladi najviše smo se upoznali s ovim koncertom preko dokumentarnog filma (1970.) koji je prikazan i na beogradskom FEST-u, ali najviše preko duplog albuma koji je bio dostupan ljubiteljima rock muzike. Program ovog festivala muzike i umjetnosti predviđao je tri dana mira. Prvog dana (petak) izvođena je country muzika, drugog dana tada popularna psihodelična i u nedjelju rock muzika. Sve ovo (koncert i film) je za neke najbolji primjer kontrakulture 1960-tih i »hippy-ere«. Riječ hippy je zapravo derivat iz riječi hipster, kako su nazivali pripadnike jedinstvene subkulture koja je bila kontra glavnim (mainstream) prihvaćenim tokovima opće kulture. Jedan od »karakteroloških znakova« pripadnika bio je duga i često neuredna kosa i brada, koja je često iritirala druge građane-tradicionaliste. Sjećam se da smo bili pri kraju školovanja u gimnaziji, kada su se pojavili kosmati Beatlesi i Rolling Stonesi. Naš tadašnji direktor je budno pazio da nitko od muškaraca nema dugačku kosu i često je »delikvente« vodio na šišanje u brijačnicu pored škole. Naravno, kada sam otišao na fakultet u Beograd, prva stvar je bila da sam pustio kosu, a kasnije i bradu. Profesor predmeta predvojnička obuka često je podrugljivo govorio o nama kosmatima, recimo da je »svojevremeno takve likove jurio po planinama«. Sredinom osamdesetih, kada sam upiao magistarske studije, susreo sam ga s bradom. Očito je nešto znao o budućem političkom kursu zemlje.
Mjuzikl Kosa
Prva scenska muzička produkcija »rock-ere« bila je rock-opera Kosa, koja je nakon raznih peripetija (zabrane itd.) prikazana na Broodwayu 1968. godine. U Beogradu je prvi put u nekoj socijalističkoj zemlji (a četvrta u svijetu) premijera bila u Ateljeu 212 već 23. svibnja 1969. godine. Jednu od glavnih uloga, pored Dušana Prelevića i Dragana Nikolića (obojica pokojni), igrala je i jedna Subotičanka – Mirjana Peić. Razmišljam koji je bio razlog što je tadašnja socrealistička vlast odobrila prikaz ovog tada vrlog provokativnog mjuzikla. Kako god razmišljam, dolazim do zaključka da su, čini mi se direktorica kazališta Mira Trailović i selektor BITEF-a Jovan Ćirilov, predstavu vidjeli u New Yorku i željeli su da se postavi na scenu kod nas, jer se bavi problemima mladih, a prethodne, 1968. godine su bile velike studentske demonstracije u Beogradu, ali i u drugim gradovima zemlje. Tadašnje studentsko rukovodstvo je najavilo nove skupove s temom: »Šta je urađeno od obećanog od strane rukovodstva za godinu dana«. Ovi skupovi su trebali početi krajem svibnja. Tadašnji CK SKJ Beogradskog Univerziteta je vršio strahovite političke pritiske da se od ove ideje odustane, u čemu su na koncu i uspjeli. Vjerojatno je jedan od argumenata bio: vidite kakve slobode imaju mladi kod nas – mogu gledati i rock-predstavu poput Kose. Predstava je igrana četiri godine i nakon 250 izvođenja (što nije mali broj); nakon jedne popodnevne predstave za pripadnike starješina i vojnika JNA naglo je skinuta s repertoara. Starješine protiv golotinje nisu imali ništa, ali smetalo im je cijepanje vojničkih knjižica kao loš primjer za mlade vojnike. (Predstava je antiratna, nastala u eri vijetnamskog rata).
Imaginarna reportaža s pop festivala
Interesantno je usporediti ove događaje u susjednoj »najveselijoj baraci istočnog bloka«, kako se tada »tepalo« Mađarskoj, preko druge, također provokativne, rock-opere Isus Krist superstar (naravno, Kosa je bila zabranjena). Kod nas je u Ateljeu 212 također brzo, nakon godinu dana od američke premijere, prikazana 1972. godine. U Mađarskoj je prikazana iste godine, ali igralo se na jednoj amaterskoj studentskoj sceni, i nakon četri mjeseca izvođenja je zabranjena. Tada već snažna mađarska rock-muzička scena tražila je izvođenje i rock-mjuzikala. Tako je nastala prva mađarska rock-opera: Imaginarna reportaža s jednog rock festival u Americi. Tekst je nastao na osnovu romana Tibora Déryja, muziku je pisao Gábor Presser, a tekstove pjesama Ana Adamis. Kao inspiracija, ili primjer, poslužio je wudstočki festival. Predstava govori o tragičnoj sudbini jednog mađarskog emigrantskog para, koji se na festivalu razdvoje: žena se počinje drogirati i na koncu i umire. Tadašnjem ministarstvu kulture i cenzure ova predstava je prezentirana kao »kritika zapadne hipikulture«. Muzika je sjajna, uspoređuju je s Kosom, i generirala je nastanak novih i novih rock opera, s raznim temama. Vrhunac ovog vala bila je povijesna predstava István, a király (Kralj Stjepan) koja je igrana na otvorenom 1983. godine pred sto tisuća gledalaca, a s ove predstave je snimljen i film. U našoj zemlji, usprkos tome što smo prvi izvodili rock mjuzikle u socijalističkim zemljama, ovaj muzički pravac nije se »zapatio«, ali zato proročanski djeluju završne riječi iz Kose: »Oči u oči sa svijetom kompjutora i robota, slušamo sve same laži i prazninu svih iluzija, daj nam sunca, još malo sunca daj«! Kontrakultura nije uspjela, ali zasad sunca imamo dovoljno.
