Arhiv tekstova

Prvo napuniti prazne staje

Srbija je danas siromašna agrarna zemlja, a tu činjenicu potvrđuje i podatak da jedan poljoprivrednik u Srbiji proizvede hrane za 15 ljudi, u Njemačkoj jedan seljak »hrani« 152 osobe, u Sloveniji 25, a prosjek Europske unije je između 50 i 80 stanovnika. Sumornu sliku Srbije dopunjuju i podatci da u 500 sela nema asfaltnih cesta niti veze sa svijetom, tisuću njih nema trgovine, u dvije trećine sela nema ambulante, a bez pošte je čak 2.000 sela. Poljoprivreda je u nepovoljnom položaju u odnosu na industriju, a od 2000. godine tek je neznatni dio direktnih stranih investicija bio usmjeren u poljoprivredu. Od 1991. do 2012. godine Vojvodina je ostala bez 110.000 stanovnika. Sve to su činjenice zbog kojih Branislav Gulan, član Naučnog društva ekonomista Srbije i član Nacionalnog tima za preporod sela Srbije i publicist, ocjenjuje da je bitka za spas sela izgubljena. On napominje da sad treba spašavati varošice. Jer, svake godine u Srbiji umre 102.000 ljudi, a rodi se tek 65.000 beba. Dakle, nestane po jedan Bečej.
Može li se ta već izgubljena bitka dobiti i u kom pravcu u budućnosti treba ići naša poljoprivreda? O tome smo razgovarali s Branislavom Gulanom.
Srbija ima skoro 5,1 milijun hektara poljoprivrednih površina ili preračunato na broj stanovnika 0,56 hektara po stanovniku. To su službeno objavljeni statistički podatci, ali Vi smatrate da je dio tog poljoprivrednog zemljišta izgubljen. Kako i gdje?
U zabludi smo da pod poljoprivrednim površinama u Srbiji imamo oko 5,1 milijuna hektara i da obradive površine čine 4,1 milijuna hektara, dok se obrađuje 3,35 milijuna hektara. Navodno, po stanovniku Srbije dolazi prosječno po 0,56 hektara, što je znatno više nego u Nizozemskoj ili Njemačkoj. Realno, mi nemamo više te površine. Što zbog gradnje cesta, što zbog bespravne gradnje, podizanja različitih objekata na najboljim obradivim površinama, svake godine nam se fond obradivih površina smanjuje. Nema preciznih podataka koliko je to, ali pretpostavka je da se na ovaj način godišnje u Srbiji gubi oko 25.000 hektara. S druge strane, neobrađeno ostaje oko 600.000 hektara, što sebi ne dozvoljavaju ni mnogo razvijenije zemlje od Srbije. Analiza Ekonomskog instituta iz 2015. pokazuje da je nepoduzimanjem odgovarajućih mjera u agraru za pet godina izgubljeno 25 milijardi eura. Rezultat loše agrarne politike u Srbiji jesu više cijene prehrambenih proizvoda na policama u Srbiji nego u regiji, dok su cijene primarnih poljoprivrednih proizvoda niže. FAO je upozorio Srbiju da će od izvoznika hrane postati njen uvoznik. To i vidimo po uvozu povrća, koji je je znatno viši od izvoza. Slično je i s mesom. Primjera radi, prošle godine Srbija je samo za uvoz zamrznutog svinjskog mesa potrošila 71 milijun dolara. Prije dva i pol desetljeća od izvoza svinjskog mesa u Srbiju dolazilo je 762 milijuna dolara.
Čini se da nepromišljenim potezima zemlju, taj dragocjeni resurs, gubimo nepovratno. Isto tako za opstati u ratarskoj proizvodnji i općenito u poljoprivredi potrebno je mnogo više zemlje nego prije, recimo 30 ili 40 godina. Može li onda stočarstvo biti ta slamka spasa? Znajući pri tome da smo danas daleko od stočarske proizvodnje kakvu je Srbija imala prije nekoliko desetljeća. 
U Srbiji je stočarstvo na najnižim granama. Ono u BDP-u poljoprivrede sudjeluje samo s 30 posto. U srednje razvijenim zemljama to je iznad 60 posto. Dakle, mi smo na nivou nerazvijenih afričkih zemalja. U Srbiji je uništen stočni fond, pa nema ni stoke ni mesa za izvoz! Primjera radi, EU (koja godišnje uvozi 700.000 tona junećeg mesa) preporučila je Srbiji da tovi junad, jer ona može u narednih pol stoljeća od nas godišnje kupovati po 50.000 tona baby beefa. Europski ministar polјoprivrede tada je jasno rekao: udružite se u proizvodnji, ukoliko to ne uradite ne da ćete propasti nego ćete nestati! Napunite staje s govedima i garantiram vam otkup dogovorenih količina u narednih pol stoljeća! Da tome nismo posvećivali pažnju najbolјe svjedoči podatak iz 2015. godine kada je iz Srbije izvezeno samo 315 tona baby beefa, što je 100 puta manje nego prije dva i pol desetljeća! U 2016. godini izvezeno je oko 420 tona, a 2017. godine oko 480 tona i još oko 2.000 tona goveđeg mesa. Poslije potpisivanja ugovora o izvozu junećeg mesa u Tursku od 5.000 tona, u prvoj polovici 2018. godine otpremljeno je u ovu zemlju oko 700 tona. To se odrazilo i na cijene na tržištu, jer se cijena žive vage kilograma mesa pomjerila s 1,9 na 2,4 eura po kilogramu. Ali, novim kreatorima gospodarske i agrarne politike tek sad se pojavio problem koji u Srbiji postoji već nekoliko desetljeća. Naime, sad su saznali da u zemlji nema dovoljno junadi. A obećali su godišnji izvoz u Kinu do 500.000 tona i Tursku 5.000 tona s mogućnošću povećanja. Ali, prema službenim podatcima Zadružnog saveza Srbije u zemlji smo u 2018. godini imali samo 12.000 junadi. Zaboravljamo da u zemlji proizvodimo manje od 400.000 tona svih vrsta mesa godišnje. Od toga je juneće tek oko 75.000 tona. I trošimo oko tri do četiri kilograma tog mesa po stanovniku godišnje. A, već nekoliko godina FAO nas upozorava da će Srbija uskoro od izvoznika hrane postati ovisna o uvozu. Inače, od 1996. godine Srbija ima dozvolu od EU za godišnji izvoz 8.875 tona baby beefa. Ali, nikada se toj brojci nismo primakli, jer nemamo ni stoke ni mesa. 
Zvučat će kao paradoks, ali to onda znači da bismo mi u stvari trebali ići korak unazad? Ili je bolje reći nekoliko desetljeća unazad?
Provedba nove agrarne politike znači prvo napuniti prazne staje u Srbiji. Jer, pored već praznih staja kod većine od 350.000 registriranih gospodarstava, one su prazne i u 200.000 praznih kuća u Srbiji. Prazne staje neće se moći odjednom napuniti. Ali bolјom i stimulativnom agrarnom politikom, povratkom povjerenja i radom iz godine u godinu – da. Primjera radi, prije dva i pol desetljeća iz SFRJ se izvozilo 50.000 tona baby beefa, a od toga samo iz Srbije više od 30.000 tona. Inače, bruto vrijednost agrarne proizvodnje u Srbiji u 2014. godini bila je pet, a u 2015. godini samo 4,75 milijardi dolara, pa u 2016. godini opet pet milijardi dolara. Želja političara i kreatora agrarne politike je da to bude 6,6 milijardi dolara. Naš cilj mora biti prvo da dostignemo nivo iz devedesetih godina prošlog stoljeća, pa onda da idemo na povećanje. 
Ako nam cilj u stočarskoj proizvodnji mora biti povrat na početak 90-ih, je li bolja slika u voćarskoj i povrtlarskoj proizvodnji? Činjenica jest da se podižu novi suvremeni voćnjaci, da se sve više razvija plastenička proizvodnja povrća. Je li ta slika na prvi pogled varka?
Povrće u Srbiji se proizvodi na 75.000 hektara. Prosječno se godišnje izveze 87.400 tona svježeg povrća u vrijednosti od 39,3 milijuna dolara, a ti podatci su za razdoblje od 2014. do 2018. godine. U izvozu, sa 70 posto, dominiraju mrkva, crni luk, paprika i krastavac. Prosječni godišnji uvoz svježeg povrća u Srbiji je 103.900 tona. Taj uvoz ima godišnju stopu rasta od oko četiri posto. Vrijednosno, uvoz svježeg povrća u prosjeku iznosi 62,1 milijun dolara. U uvozu dominira rajčica, krumpir, grah, kupus i keleraba i svi oni čine 63 posto ukupnog uvoza. Ovo su potadci prof. dr sc. Branislava Vlahovića s novosadskog Poljoprivrednog fakulteta. Istraživanja pokazuju da je godišnji uvoz veći od izvoza povrća za 16.473 tone. Zbog toga je u ovom području i bilanca vanjskotrgovinske razmjene negativna u vrijednosti od 22,8 milijuna dolara. Povećanje izvoza može se postići većom domaćom proizvodnjom povrća, udruživanjem proizvođača u asocijacije tržnih proizvođača, većom potporom državnih institucija i intenziviranjem marketinških aktivnosti.
Može li onda šansa za povrtlare biti organska proizvodnja?
U organskoj proizvodnji povrća nalazi se samo 200 hektara. Ukupno u organskoj proizvodnji u Srbiji je oko 15.000 hektara, što je samo 0,4 posto obradivih površina. Vrijednost izvoza organske proizvodnje je oko 24 milijuna dolara u 2018. godini. Naš cilј je da u bližoj budućnosti u organskoj proizvodnji bude 60.000 hektara. Najdalјe je otišla Austrija koja pod organskom hranom ima 20 posto obradivih površina. Ne koristimo dovolјno tržište Rusije koja je u svijetu 12. uvoznik povrća. Rusija ga kupuje godišnje za 1,6 milijardi dolara. Srbija je u Rusiji pri kraju liste zemalja od kojih kupuje povrće. Na desetom mjestu, s udjelom od 1,5 odsto godišnje. Jedan od značajnijih problema je neorganiziranost proizvođača u Srbiji, pojedinačno nastupanje, različita kvaliteta, visoke cijene inputa u Srbiji, prije svega goriva, sjemena, gnojiva, sredstava za zaštitu bilјa. Prosječni poticaji u Srbiji su 34 eura po hektaru, a u EU veće od 500 eura po hektaru. Zbog toga Srbija nije konkurentna. Prosječni poticaji za organsku proizvodnju u Srbiji su 57 eura po hektaru, a u Hrvatskoj je to 480 eura. Kako onda mjeriti konkurentnost? Prijedlog za bolјu poziciju Srbije nalazi se u povećanju površina, poticajima države, intenzivnoj proizvodnji u staklenicima i plastenicima. Kada je riječ o većem izvozu, tu rješenja treba tražiti u udruživanju proizvođača kroz zadruge, izgradnju distributivnih centara koji trebaju imati opremu za održavanje kvalitete.
I da se vratimo na voćarstvo.
Da nam voćarstvo u agraru daje najbolje rezultate vidi se po broju novih voćnjaka, po prinosima u voćnjacima koji najmanje variraju. Rod se godišnje kreće do dva milijuna tona svih kultura. Što se pojedinačnih vrsta tiče, ostvarena proizvodnja malina u 2018. godini veća je za 11,5, a višanja za 37,5 posto u odnosu na 2017. godinu. Za godinu i pol dana programa 500 zadruga u 500 sela značajna pozornost i dobar dio novca dobile su baš zadruge koje se bave voćarstvom. U prvoj godini taj novac je dobilo devet zadruga. Ali značajno je i to da su prve dvije složene zadruge baš voćarske. U prošloj godini su, primjerice, značajna sredstva dobile zadruge iz Arilja i Slankamena. Poslije toga one su proširile svoje udruživanje, prijavile se ove godine na novi natječaj i sada su novac dobile kao složene zadruge, a to je bespovratno po 500.000 eura.
Kako Vam onda izgledaju priče o preporodu sela i poljoprivrede kroz poticaje zadrugarstvu – 500 zadruga u 500 sela? Realna priča, ili još jedan politički projekt bez rezultatata?
Rekao bih da je akcija 500 zadruga u 500 sela vratila duh zadrugarstva u Srbiji. Srbija je bila zemlja u kojoj je godišnje nestajalo po 100 zadruga. Sada se približavamo osnivanju čak 500 novih zadruga za tri godine. Država je direktno pomogla zadrugarstvo za tri godine s 1,7 milijardi dinara. Taj novac je bespovratno dobilo oko 150 starih i novih zadruga. Mislim da se rješenje mnogih problema u agraru nalazi u razvoju zadrugarstva. To znači da udruživanje predstavlja snažnu ekonomsku okosnicu u ekonomijama razvijenih zemalja u svijetu, a udružuju se i farmeri koji posjeduju po nekoliko tisuća hektara zemlje i drugi ne mali kapital. Koliko je udruživanje značajan proces i trend za visoki respekt, najbolje ilustrira podatak da u cijelom svijetu udruženo radi i posluje milijardu zadrugara koji su organizirani u više od 750.000 zadruga. Jer, u svijetu je oko tri milijarde ljudi povezano na razne načine s radom zadruga. Zadruge osiguravaju više od 100 milijuna poslova širom svijeta, što je 20 posto više od multinacionalnih kompanija. U Srbiji postoji više od 50.000 zadrugara i 150.000 kooperanata. Zadruge djeluju u okviru 16 zadružnih saveza. U njima radi i oko 10.000 zaposlenih. Zadruge su, kao ekonomske organizacije, tvorevine epohe kapitalizma, nastale sredinom XIX. stoljeća. Izvorno, to je pokret sitnog kapitala. Cilj je bio opstanak malih sitnih proizvođača – formirale su ih obrtnici i trgovci. Prva zadruga u svijetu je bila tkačka u Engleskoj, osnovana 1844. godine. Godinu dana poslije nje osnovana je u Sobotištu u Slovačkoj, a treća u Bačkom Petrovcu 1846. godine. U vrijeme dok je svijet razvijao zadrugarstvo, u Srbiji je ono nazadovalo, pa se godišnje gasilo po 100 zadruga. Od pokretanja akcije 500 zadruga u 500 sela, travnja 2017. godine u Srbiji je osnovano 319 novih zadruga. Dakle, vraćen je duh zadrugarstva. To je poslije sedam desetljeća prvi puta da država pomaže zadrugarstvo s bespovratnim novcem. Planirano je da se za tri godine uloži 25 milijuna eura. Prema studiji Poljoprivredno zemljište u Republici Srbiji od 1960. godine do 2012. godine, zadrugama nedostaje oko 400.000 hektara zemljišta. Kada to pomnožite s cijenom jednog hektara koja je od 5.000 pa do 10.000 eura, to je onda između dvije i četiri milijarde eura. Kada bi se taj novac vratio zadrugama, one bi preporodile seljački sektor. A da i ne govorimo o mljekarama, klaonicama, mesnicama, silosima, skladištima, farmama koje su unesene u kombinate pa podržavljene. U pljačkaškoj privatizaciji agrara koja je obavljena uz pomoć države, to je kasnije prodano iako je imalo svoje titulare. Jer je u tranziciji prodano bez razgraničenja, kao društveno vlasništvo. Zašto Slovenija to nije uradila, već je svo zemljište unijela u svoj državni fond, dok se ne završi restitucija? A mi smo restitucijom isključili povrat zadružne imovine iako je ona privatno vlasništvo. Država je, da ne bi snosila posljedice povrata prodane zadružne imovine i da ne bi bilo sporova, izbrisala članke prethodnog zakona u Zakonu o zadrugama (2015. godine) i praktički legalizirala pljačku cjelokupne zadružne imovine koja je bez naknade preuzeta od 1. srpnja 1953. godine do danas.