Arhiv tekstova

Odlazak kapetana i stvaranje varoši

Prema knjizi Subotički franjevački samostan i crkva Paškala Cvekana, napisanoj na temelju franjevačkih ljetopisa, utvrda koja je do tada pripadala vojničkoj upravi dana je 1723. godine franjevcima kako bi iz nje napravili crkvu, a rješenje se čuva u samostanskom arhivu. Postoji i dokument iz 1729. kojim je potvrđeno da su franjevci posjednici kaštela, u kojem je crkva, i zemljišta u unutrašnjem opkopu Sabatke. Kapetanske obitelji koje su do tog vremena živjele u utvrdi morale su se iseliti...
S preuređenjem crkve se započelo 1. srpnja 1730., a temeljni kamen crkve – zapravo svetišta – postavljen je 22. rujna iste godine. U stručnoj analizi pod nazivom »Barokni oltar sv. Mihovila i njegovi autori« dr. Zsuzsanna Korhecz Papp (Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice osnutka Franjevačke rezidencije u Subotici) bilježi:
»U Kućnoj povijesti subotičke franjevačke rezidencije sv. Mihovila spominje se ime slikara Sebastiana Stettnera, koji je pozlatio glavni oltar i izradio slike između 1736. i 1741. godine. Povijest kuće je sastavio Daniel Zavodszky 1751. godine po ugovorima sklopljenim s majstorima, koji su se nekad nalazili u franjevačkom arhivu, ali su nažalost vremenom nestali. Ovdje je zabilježena i povijest izgradnje crkve sv. Mihovila započeta 1729. godine. Nadogradnju je vodio budimski arhitekt Mathias Kayr (Sankt Florian, oko 1689. – Budim, 1735.). Katovi subotičkog kaštela-kule su porušeni, zidovi su preobličeni, a 22. rujna 1730. godine je započeta izgradnja svetišta. Radovi su završeni 1736. godine. Crkva sv. Mihovila, duga oko 26, a široka 10 metara, sagrađena je na nosećim zidovima kaštela, koji je podignut 1470. godine…«.
Dr. Zsuzsanna Korhecz Papp detaljno je opisala nekadašnji veliki barokni oltar, koji u autentičnom izdanju više ne postoji: trokatni oltar je bio visok približno 10, širok 5 metara, pozlaćen, mramoriran, s kipovima i bogato ukrašenim svetohraništem i relikvijarima. Zauzimao je cijelo svetište. Bio je završen nakon velike kuge u Subotici 1739. godine. Darovatelji su bile subotičke obitelji plemića, kapetana i građana. U Povijesti kuće upisani su i darovatelji, među njima i vicekapetan Đuro Sučić, koji je darovao sliku Blažene Djevice Marije na atici.
Tijekom gradnje bilo je neprilika i nepredviđenih teškoća... Glavni pokretač gradnje crkve o. Jerko Ludassi – Guganović nije dočekao njeno dovršenje, umro je 1732. godine. A ni graditelj Kayr; umro je 1735. godine. Nadbiskup Gabrijel Patačić od Zajezde 15. travnja 1736. godine posvetio je franjevačku subotičku crkvu u čast sv. Mihovila Arkanđela, jer je od dolaska franjevaca u Suboticu stajala pod zaštitom sv. Mihovila. 

Sačuvana je kapetanska kuća

Što se događalo s kapetanskim obiteljima koje su do preuređenja crkve živjele u kaštelu? Na osnovu knjige Paškala Cvekana (nastale na temelju starih franjevačkih ljetopisa), u vrijeme dodjele posjeda nad kaštelom i okolnim zemljištem franjevačkoj rezidenciji, u kaštelu su živjele tri kapetanske obitelji, a one su se opirale isjeljenju i nerado su napustile zgradu kaštela, podižući kuće u njegovoj neposrednoj blizini. Gdje? – to se navodi u ovoj knjizi. Kapetan Jakov Sučić podigao je kuću na prostoru jug-zapad gdje i danas stoji, nedaleko od lijevog tornja današnje crkve. Na jugu ili prema pročelju kaštela sagradio je kuću kapetan Luka Sučić mlađi, a ta se 1753. po odredbi Antuna Grašalkovića, kraljevskog komesara u Subotici, morala srušiti, jer je na tome mjestu »smetala Časti crkve«. Treći kapetan Đuro Sučić sagradio je kuću blizu kaštela prema zapadu, te je stajala iza crkve na kraju samostanskog vrta i dvorišta i do nje je kroz dvorište i vrt, a uz jugozapadni zid crkve vodio put. I ta je kuća 1753. godine srušena, samostan zatvorio put, a Martinu Sučiću, Đurinom sinu, isplaćen je novac i dano kamenje od srušene kuće da može izgraditi novu.
Prva kuća kapetana Sučića postoji i danas (Trg cara Jovana Nenada 11), ona je najstarija sačuvana kuća u Subotici i spomenik je kulture. Iz generacije u generaciju obavijena je velom tajanstvenosti jer ovu, ali i druge obližnje lokacije i ulice u centru grada, prate nagađanja o eventualnim prolazima (hodnicima, kanalima) ispod zemlje. Među spomenutim publikacijama korištenim za istraživanje o povijesti obitelji Sučić ni jedna ne nagovještava takvu mogućnost. 
Arhivist Gašpar Ulmer, analizirajući događanja u staro doba, ističe kako se Subotica već u prvim desetljećima osamnaestog stoljeća počela ubrzano razvijati: već 1736. godine bila je ekonomski najjače mjesto u Potiskoj vojnoj granici. To dokazuje sporazum sklopljen te godine pred vojnim komandantom u Segedinu između kapetana pojedinih utvrđenih vojnih mjesta – šančeva u vezi s razrezom ratnog poreza. Na Suboticu je tada otpalo 24 dijela od ukupnog ratnog poreza razrezanog za cijelu Potisku vojnu granicu, dok je ostatak, tj. 76 dijelova otpalo na preostalih 14 mjesta (Sombor, Senta, Novi Sad itd.), što znači u prosjeku nešto više od 5,4 dijela na jedno mjesto. Ekonomski napredak cijelog grada bio je za ono vrijeme očigledan, ali usporedo s njim povećane su i klasne suprotnosti. U tom razdoblju već se izdvojila veleposjednička klasa od nekoliko obitelji (Sučić, Vojnić, Rudić, Antunović itd.), čiji će članovi zauzeti ključne položaje u upravnom aparatu Subotice i biti inicijatori, pokretači i realizatori svih kasnijih zbivanja do 1848. godine, pa i kasnije, uključujući ovdje i dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada 1779. godine (Subotičke novine, 16. veljače 1979. godine, feljton povodom 200 godina proglašenja Subotice slobodnim kraljevskim gradom).

Nestanak Vojne krajine

Nestankom Vojne krajine Sabatka, kada ovo mjesto dobiva status varoši s civilnim tijelima i upravom (Kraljevska privilegirana komorska varoš Sent Marija) od 1743. godine, obitelj Sučić počinje pratiti niz nesretnih događanja; nestaju časnici s društvene, ali nekim usudom i sa životne scene (kapetan Jakov je, na primjer, doživio 56, Luka mlađi svega 36, vicekapetan Đorđe – Đuro 42 godine), pa čak i djeca im. Održano je potomstvo; pojedini članovi obitelji i narednih desetljeća bili su na uglednim položajima, ali je samo u jednom, tom prijelaznom desetljeću, ubilježeno nekoliko smrtnih slučajeva u obitelji: umrla su dva kapetana i vicekapetan, umirala su im i djeca… Možda je u to vrijeme slično bilo i u drugim subotičkim obiteljima, a za Sučićeve su osim upisa u matične knjige, ostale bilješke i u franjevačkim knjigama.
Prvog kapetana Luke Sučića tad već nije bilo (navodi se nekoliko verzija godina smrti, vjerojatno 1705. godine), niti drugog kapetana Ilije (1724.), niti vicekapetana Đorđa – Đure Sučića, umro je 1735. godine. Treći kapetan Vojnog šanca bio je Lukin sin Jakov Sučić, koga franjevci u povijesti nazivaju svojim velikim dobročiniteljem i prvim predsjednikom Trećeg reda u Subotici. Povelja o statusu komorske varoši Sent Marija potpisana je u Pragu u svibnju 1743. godine, a Jakov je umro svega nekoliko mjeseci kasnije: prvi je ubilježen u matičnoj knjizi umrlih 1744. godine. Dvije godine potom, 1746., umrla su tri njegova sina: Petar, Pavao i Jakov. Vrlo nesretan slijed događanja u životu kapetana Jakova, važne ličnosti u temeljima ovog grada, u kojem je i rođen i među prvima upisan u najstariju matičnu knjigu krštenih. Ubrzo je umro i kapetan Luka mlađi, 1747. godine. 
Na osnovu bilješki u Kućnoj povijesti, Paškal Cvekan u svojoj knjizi opisuje gdje su Sučići sahranjeni, kazujući o kriptama koje se nalaze ispod crkve sv. Mihovila. Kripte su napravljene prilikom izgradnje crkve na zidovima kaštela (1730. – 1736.) što se vidi iz ugovora o radovima iz toga vremena. 
Po Cvekanovom opisu, ispod crkve se nalaze dvije kripte, koje su nadsvođene zidanim boltama od cigle. Prva je između kora i krstionice, za obitelj Bukvić. U njoj su sahranjeni Ilija Bukvić 1744. i njegova supruga Magdalena 1753., Luka Bukvić 1750., sin i Lukina kćerkica Anastazija 1751. U drugoj u sredini crkve su sahranjeni franjevci, zatim vicekapetan Đuro Sučić 1735., Stjepan Vojnić 1748., Jakovljev sin Petar Sučić 1746., dva sina Ivana Koske 1745. i Šimon Vujin Čaki i žena mu 1737. godine.
U crkvi su još dva mjesta u koja se sahranjivalo. Prvo je kod oltara sv. Ivana Nepomuka – danas oltarić Praškog Isusa – koje ima grobni kamen, pod kojim leži kapetan Jakov Sučić (umro 1744.) i njegova dva sina, Pavao i Jakov, koji su umrli 1746. godine. Drugo mjesto je ispod propovjedaonice, gdje je sahranjen kapetan Luka Sučić (mlađi) sa sinom 1747. godine. 
Ova mjesta u unutrašnjosti crkve nisu obilježena pločama s imenima ili drugim oznakama. Vidljiva je jedino spomen-ploča s prezimenom Vojnić. O grobovima prva dva kapetana, Luke i Ilije, nema pomena.
Nakon ukidanja Vojne krajine 1743., zastave bataljuna su ostavljene u franjevačkom samostanu. Graničari su imali tri barjaka – spominje i dr. Ante Sekulić (Tragom franjevačkog ljetopisa, str. 34) – koje su čuvali u kapelici sv. Mihovila Arkanđela pod svodom svetišta. Opisujući što se s barjacima dešavalo nakon ukidanja Vojne krajine, dr. Sekulić se poziva na Iványijeve zapise: sva tri su još bila pričvršćena o zid, ali je samo još jedan bio čitav 1842. (a to je već stotinu godina nakon što su odloženi), 1879. još je bilo ostataka barjaka i čuvali su se u knjižnici gdje su bili pohranjeni od 1848. godine.
Katarina Korponaić
(Podatci i fotografije iz autoričinog istraživanja »Uspon i nestanak subotičkih obitelji Sučića«, Klasje naših ravni, 11-12. 2018.)