Arhiv tekstova

Igra svjetlosti i tame

Još u gimnazijskim danima urezala mi se u pamćenje jedna talijanska poslovica koja glasi: »gdje ima mnogo svjetlosti, tamo ima i mnogo tame«. Gledano sa stajališta opće filozofije, ovakve suprotnosti su sastavni dio našeg života. Npr.: »Život ne postoji bez smrti« ili »svaki dan trebaš proživjeti kao da ćeš vječno živjeti«. Naravno, egzistira i ona skeptična treća strana: »dosad su svi umrili, možda ću i ja«. Postoji i drugo mišljenje o tami ili smrti: »Tama daje smisao svjetlosti« ili »smrt daje smisao postojanju«. Smisao života također se može karikirati kako je to učinila sjajna engleska grupa Monty Python. Od pamtivijeka glavni izvor svjetlosti bilo je Sunce. Stoljećima se vjerovalo da se Sunce vrti oko Zemlje, ali na osnovu zapažanja i istraživanja određenih ljudi došlo se do saznanja da je istina upravo suprotna, naš planet se vrti oko Sunca. Današnji stav o svemiru je da je on beskonačan. Veliki fizičar Albert Einstein unosi opet skepsu izjavom: »možda Svemir i nije beskonačan, ali ljudska glupost je sigurno beskonačna«. No, znanost je smislila odgovarajuću zamjenu za sunce: električno osvjetljenje. Danas se i sunčeva svjetlost iskorištava za proizvodnju električne energije, što je važan segment »održivog razvoja i očuvanja prirodnog okoliša«, ali opet neki smatraju da je to skupo za naše prilike (mislim u Srbiji, ali i u drugim »srednje razvijenim« državama). Općepoznato je da tama ili noć ima blagotvornu funkciju: tada se svaki čovjek treba odmarati. Zahvaljuljući umjetnom svjetlu neki gradovi poput Las Vegasa se reklamiraju kao mjesto gdje se ne spava, tobož ona živi 24 sata. No, kako smo rekli na početku: gdje ima mnogo svjetlosti, tamo ima i mnogo tame. Naime, Las Vegas leži usred pustinje, gdje su kiše vrlo rijetke, ali kada padaju, onda su vrlo izdašne i za čas stvore bujice i sve poplave. Lokalna vlast nije žalila sredstva da uloži u izgradnju kanalizacijskog sustava odvoda bujičnih voda. Upravo ovu činjenicu iskorištavaju beskućnici i u ovom kanalizacijskom sustavu grade improvizirane »stanove«. Što ako naiđe bujica? Oni bježe, a njihove u suštini bezvrijedne domove odnosi voda. Još nisam čuo da su od vlasti SAD-a tražili odštetu, jer su se nastanili na nepogodnom mjestu! Sada polako stižemo do suštine koju želim reći.   

Ljeto neviđeno

Dok budete držali u ruci ovaj broj HR, već smo stigli preko polovine srpnja, drugog ljetnog mjeseca. Istina, od ljeta nema baš mnogo valjde, više pada kiša nego što sija sunce. Naravno, obilne padaline prate nenadane poplave, recimo u Srbiji gdje ima bujičnih rijeka. Ono što se elegantno prešućuje, tu i tamo se ipak konstatira, da su u poplavama i štetama veliku ulogu igrali stambeni objekti, izgrađeni bez dozvole na terenima koje će bujica sigurno poplaviti, ali uzroci mnogih lokalnih poplava su bile prazne plastične boce bačene u rijeku. Kod nekih mostova one su se nagomilale zajedno s odlomljenim granama i stvorile svojevrsne brane koje su zaustavljale protok vode. Negdje su bagerima uspjeli razbiti ove privremene prepreke, negdje je snaga vode odnijela »branu« zajedno s mostom. Sjetimo se što je rekao Einstein. Bujične vode su problem i naše Subotice. Svake godine ispod željezničkog mosta zapliva neki automobil, nekog nabijeđenog vozača kome se »jako žurilo«. Kada se projektirala kanalizacija koncem XIX. vijeka, projektant je predložio dvostruki sustav odvoda otpadnih voda – jednu za prljavu, fekalnu, vodu, jednu za odvod bujične vode. Tadašnji gradski oci su odlučili da je to skup postupak, pa su za odvod kišnice poslužili otvoreni kanali. Dok je bili jake gradske kontrole, ti kanali su održavani i nije bilo poplava; čistili su se i glavni kanalizacijski vodovi. No, pojavio se problem propadanja jezera Palić, jer nisu izgrađeni (također zbog štednje) projektirani bazeni za pročišćavanja otpadnih voda. Evo još jedne igre svjetlosti i tame. Dobro zamišljen projekt, loša reakcija odgovornih rukovodioca.

Treba li slušati stručnjake?

U našoj državi osporavanje učenih ljudi stiglo je i do predsjedničkih visina u vidu »autorskog teksta« povodom osporavanja doktorskog rada ministra financija. Spominju se prave »znanstvene dinastije« u kojima katedra prelazi s oca na djecu. Osobno, u ovome ne nalazim neki veliki problem. Naime, prije je jedan dobar kovač nastojao da sve tajne zanata preda svom sinu ili unucima. Moja želja je bila da netko od moje troje djece nastavi moj zanat – arhitekturu. Završili su fakultete, ali nitko od njih nije se opredijelio prema mojoj želji. Pitam se je li to nepotistička želja? U graditeljstvu je zakon, ako faraon želi izgraditi piramidu, stručnjak to ima da izvrši i ne postoji obrnuto. Danas je isti slučaj: ako »politika« zamisli nešto graditi, onda stručnjak (uvijek se nađe jedan pogodan) ima to da uradi, a ne da počne filozofirati. To pravo ima samo politička elita, koja u slučaju neuspjeha, ako nema drugu mogućnost, svu krivicu prebacuje na predhodnu vlast. Stručnjaci koji se protive obično se sotoniziraju. Evo još jedne divne igre svjetlosti i tame.